Željko Sabol
(1941. – 1991.)

Kad izgovorim tvoje ime

Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska
preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao
pa ostaje sâm na putu, zatravljen pred ponorima
ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili
nevjeru i omču, kajanje i prijetnju
i slijedi slijepo sunce što se zorom diže
nad tvoje gluhe uvale nad tvoje prazne kolijevke
nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće
nikada u tvome tijelu
nije bilo toliko metaka
nikada u tvojim sinovima nije bilo manje ljubavi
za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati

Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska
tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao
i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje
kuće bez ljudi posjede bez gospodara
sakrivat ću se kao uhoda
i mahovinu naći da me ne bi korak odao
pred došljacima koji sretni u pijanstvu
ne žele ništa znati ništa čuti ništa vidjeti
i kada trijezni budu ne će se zapitati
odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju
još samo jednom javit ću se glasom
i znati da je prošao moj vijek

Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska
i mjesto bajke preda mnom se prostre pustinja
strah i varka, ili smijeh u vječnom zaboravu
napustit ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope
domahujući konjanicima koji silaze sa vrha planine
govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumjeti
mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati
jer molitva i kletva jednako su teške
a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji
već je tako blizu da me topot taj zaglušuje
ja sadih stabla a oni nose crne sjekire
i traže mjesta na kojima je bila zapisana
istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može

Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska
grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara
(za ujed pravi čas) svi tragovi su već u prašini
a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami
ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama
koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu
tvoga lika, sazdanog od kamena i soli
hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću
u očima bez sjaja naziremo strane svijeta
a ja ne znam kamo da se vratim
jer što je jučer bilo sutra više nema važnosti
na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka
posljednji dio zakopanog blaga: sretna Hrvatska