Iz torba izvlačim potrošene godine
U zračnoj luci
Raširenih ruku trče jedno prema drugome,
dovikuju smijući se: Konačno! Konačno!
Oboje u teškoj zimskoj odjeći,
s debelim kapama,
šalovima,
rukavicama,
čizmama,
ali samo za nas.
Jedno drugome su – nagi.
Prisila
Jedemo tuđi život da bismo živjeli.
Ubijeni svinjski kotlet s pokojnim kupusom.
Jelovnik je nekrolog.
Čak i najbolji ljudi
moraju nešto ubijeno pregristi, probaviti,
kako njihova osjetljiva srca
ne bi prestala kucati.
Čak i najosjetljiviji pjesnici.
Čak i najstroži asketi
žvaču i gutaju nešto
što je živo raslo.
Teško mi je to pomiriti s dobrim bogovima.
Vjerojatno su lakovjerni,
valjda naivni,
svu vlast nad svijetom prepustili prirodi.
I sada nam ona, mahnita, nameće glad,
a tamo gdje je glad,
tamo je konac nevinosti.
Gladi se odmah priključuju osjetila:
okus, miris i dodir, i vid,
jer nije svejedno kakvo je jelo
i na kakvim tanjurima.
Čak i sluh sudjeluje
u tome što se zbiva,
jer za stolom se nerijetko i veselo razgovara.
Svakome nekada
Svakome nekada netko blizak umire,
između biti ili ne biti
prisiljen je izabrati ovo drugo.
Teško nam je priznati kako je to banalna činjenica
uključena u tijek zbivanja,
sukladno proceduri;
prije ili poslije na dnevnom redu,
večernjem, noćnom ili blijedom jutarnjem;
i očita kao znak u popisu,
kao paragraf u kodeksu,
kao prvi bolji
nadnevak u kalendaru.
Ali takvo je pravo i lijevo prirode.
Takav, nasumičan, njezin omen i amen.
Takva njezina evidencija i omnipotencija.
I samo katkada
mala ljubaznost s njezine strane –
naše bliske mrtve
vraća nam u snove.
Dlan
Dvadeset sedam kostiju,
trideset pet mišića,
oko dvije tisuće živčanih stanica
u svakoj jagodici naših pet prstiju.
To je posve dostatno
da se napiše ‘’Mein Kampf’’
ili ‘’Koliba Medvjedića Willia’’.
Ogledalo
Da, pamtim taj zid
u našem porušenom gradu.
Stršio je gotovo do šestoga kata.
Na četvrtom katu bilo je ogledalo,
nevjerojatno ogledalo,
jer nije bilo razbijeno, moćno pričvršćeno.
Više ne odražava ničije lice,
ničije ruke koje popravljaju kosu,
nikakva vrata nasuprot,
ništa što bi se moglo nazvati
mjestom.
Bilo je kao na godišnjem odmoru –
ogledalo se u njemu živo nebo,
živahni oblaci na divljem zraku,
prašina ruševina umivana blještavim kišama,
ptice u preletu, zvijezde, sunčevi izlasci.
I uz to, kao svaki dobro načinjen predmet,
radilo je bez prigovora,
s profesionalnim nedostatkom čuđenja.
U omamljenosti
Snilo mi se kako nešto tražim,
negdje valjda sklonjeno ili izgubljeno
pod krevetom, ispod stubišta,
na staroj adresi.
Prevrćem po ormarima, škrinjama i ladicama
prepunim bezveznih stvari.
Iz torba izvlačim
potrošene godine i putovanja.
Iz džepova sam istresala
uvenula pisma i tuđe lišće.
Zadihana protrčala sam
kroz svoje, ne svoje
sobe i nespokoje.
Propadala sam u tunele snijega
i zaborava.
Zaplitala sam se u bodljikavom grmlju
i slutnjama.
Razgrtala sam zrak
i trave djetinjstva.
Nastojala sam stići
prije nego padne
prošlostoljetni sumrak,
zasun i tišina.
Na koncu sam zaboravila
što sam tražila tako dugo.
Probudila sam se.
Pogledala na sat.
San nije trajao ni pune dvije i pol minute.
Eto na kakve je smicalice prisiljeno vrijeme
otkako se počelo namjeravati
na omamljene glave.
S poljskoga jezika preveo Pero MIOČ
WISŁAWA SZYMBORSKA (1923. – 1. veljače 2012.).
U književnosti, kao pjesnikinja, debitirala 1945.; od 1953-81. urednica je tjednika Życie Literackie. Dobitnica je velikog broja priznanja i nagrada te Nobelove nagrade 1996. U čitavom njezinu životu i stvaralaštvu prepoznatljiv je anticelebritno osobno stajalište. Više je željela biti osoba nego osobnost, a dvije, za nju, najpoticajnije i najvažnije riječi bile su ne znam.
Pjesnikinja je i feljtonistkinja te prevoditeljica francuske poezije.
Iz opesežnog djela izdvajamo stihozbirke: Dlatego żyjemy (Zato živimo) (1952. i 1954.), Pytania zadawane sobie (Sebi postavljana pitanja), (1954.), Wołanie do Yeti (Dovikivanje jetiju) (1957.), Sól (Sol) (1962.), Sto pociech (Sto im sreća) (1967.), Poezje wybrane, Izabrane pjesme, 1967.), Wiersze (izbor, 1970. i 1977.), Wszelki wypadek (Svakakava slučajnost, 1972. i 1975.), Tarsjusz i inne wiersze (Lèmūr i ostale pjesme, 1976.), Wielka liczba (Velika brojnost, 1976. i 1977.), Ludzie na moście (Ljudi na mostu, 1986. i 1988.), Koniec i początek (Svršetak i početak, 1993., 1995., 1996. i 1997.), Wiersze Wybrane (Izabrane pjesme, 2000.), Chvila (Trenutak, 2002.), Dwukropek (Dvotočka, 2005.), Zmysł udziału (Osjećaj sudioništva, 2006.), Miłość szczęśliwa i inne wiersze (Sretna ljubav i ostale pjesme, 2007.), Posmrtno izdanje zbirke Wystarczy (Dosta je, 2012.)