O predjelima mogućeg, o izmaštanom pejzažu Grada

Povodom Dana Grada Metkovića i blagdana sv. Ilije i u organizaciji Ogranka Matice hrvatske Metković, u nedjelju 19. srpnja 2020., u Gradskom kulturnom središtu u Metkoviću otvorena je izložba slika Josipa Škerlja: DU-2404-JŠ, a izloženo je 30 slika iz istoimenog ciklusa. Možete ih razgledati do 20. kolovoza 2020. U nastavku donosimo tekst povjesničarke umjetnosti Ive Körbler, koja je izložbu i otvorila.

Josip Škerlj u kontinuitetu je u svojem slikarstvu posvećen motivu Dubrovnika, ali i drugih metaforičkih gradova u čije izmaštane tlocrte i konture upisuje vlastita egzistencijalna traganja i dvojbe. No za razliku od ranijeg – iznimno likovno dojmljivog ciklusa „Potopljeni gradovi“ – gdje se bavi melankoličnim prikazima potonulih morskih gradova kao atlantidskih metaforâ vrhunaca ljudske civilizacije, u novim djelima, nastalima u posljednjih nekoliko godina, prisutan je vitalitet ideje (končeta o Gradu) gdje motiv zadobiva sasvim nove kolorističke i gestualne impulse.
Motivu grada – a ovdje Grada kroz tepanje Dubrovniku kao mjere urbanog ideala – i u novom ciklusu „pristupa na način koji mu je svojstven tijekom desetljeća slikarskog rada (pročišćeni kolorit, grafizam, ukrupnjeni motiv, duhovita morfologija) i u tome smislu predstavlja stvaralačku konstantu“ (Marin Ivanović). Kada i ne bismo (raza)znali da se radi o Dubrovniku, po koloritu, suncu, moru, kamenu i vegetaciji znali bismo kako se radi o nekom mediteranskom urbanom uporištu ili gnijezdu. Utočištu. Pune crne konture jasno označavaju obrise zidina koje na nekim prikazima možemo promatrati kao tlocrt iz ptičje perspektive, a na nekima iz vertikalne, kao da je gradska struktura prikazana u presjeku. Naime, česta skicozna stilizacija crteža koja po svojoj strukturi vodi prema arhitektonskom crtežu, promatrača koji je upoznat s crtežima arhitekata koje su stvarali u svoje slobodno vrijeme, može nas navesti i na taj nesvjesni utjecaj. Na rubnoj poziciji s apstrakcijom, prikazi Grada u opusu Josipa Škerlja nisu tipične gradske vedute i one u sebi nemaju ništa dopadljivo, dekorativno ili umilno. One ne računaju na to da se moraju dopasti promatraču. U tu težnju za apstraktnom redukcijom formi, umjetnik uvlači i organički element, odnosno, organičku apstrakciju: jednako kao i u opusu istaknutog rovinjskog slikara Slobodana Vuličevića, tako i kod Josipa Škerlja znak nikada nije sveden na suhi, prazni geometrizam. Jednom sam, naime, napisala kako kod Vuličevića u jednoj jedinoj liniji ili potezu osjećamo puninu gibanja Prirode, životnih sokova, bujanja i cikličke mijene godišnjih doba. Tu istu kvalitetu posjeduje slikarstvo Josipa Škerlja. Ono se želi ostvariti oko teze da je život trajno otvoreni tok.
U fuzijama bojâ i biomorfnih oblikâ, Grad nedvojbeno postaje živim organizmom koji pulsira i živi za sebe, neovisno o ljudskom faktoru. Stoga Škerlj zidine na nekim slikama pretvara u lice (ili licâ) kao u nekom manirističkom parku. U ta lica ucrtava ptice, papirnate brodove i apstraktne crtice, približavajući se simboličkoj temi igre sa svakodnevnim iluzijama i filozofskog sanjarenja o egzistencijalnim tricama i kučinama. Jednako kao i Zlatko Keser, i Škerlj se pred slikom često postavlja kao da se igra, poput zaigranog dječarca, ali tu nema neozbiljne igrarije, već ludičke opomene o dubljim razinama života (u Gradu ili gradu). Više o gorčini, nego o slatkoći.
S druge strane, grad jest u konačnici i naše lice, pečat naše brige ili nebrige za baštinu, maćehinskog ili ljubavničkog odnosa spram njegovih oblikâ i arhitekture; ulica i uličica, balkona, stubišta i krovova. U zimskom periodu kada je Grad pust, jedino ga mačke tiho i postojano vole, što je vidljivo na slici s motivom velike mačke koja obgrljuje Dubrovnik. Prikaz Grada kao velikog, metaforičkog, čvrsto usidrenog broda, umjetniku također nije stran, čime se apostrofira ideja grada kao samostalnog organizma koji se opire moru, vjetrovima i ljudima.
Ponekad umjetnik vidi crne zidine Grada poput velikih usta koja ga gutaju, a ponekad ga i nježno čuvaju, kao kad životinjska majka u ustima nosi svoju mladunčad na sigurno. Sve se to uklapa u premisu o Gradu kao glavnom protagonistu i motivu ovog slikarstva, gdje će se povremeno u oblikovanju zidina javiti jasno konturirano ljudsko tijelo.
Za Škerlja je Grad i kozmičko jaje. Nulto i zadnje počelo materijalizirane Ideje o gradu. Klica i ishodište svega stvorenoga. Njegove se zidine meko zatvaraju u jajoliki oblik koji u svojoj utrobi čuva sve dobronamjerne stanovnike. Ne bi bilo prvi puta da se ikonografski u kozmičkom jajetu nađu gradovi, kontinenti, mora i planine, no naš se umjetnik čuva svake pretjerane narativnosti. Kod njega su poruke jasne, šifre dobro definirane, znakovi postojani.
U tim talozima vlastitih proživljenih iskustava mali motivi papirnatih barki javljaju se kao simboli nedosanjane plovidbe duha i duše, jednako kao što ptice i raskošno cvijeće ukazuju na težnju približavanja nekim višim duhovnim sferama i frekvencijama ljepote. Škerljevo slikarstvo jasno reflektira simbiozu s Prirodom, gdje čovjek ne mora postojati kao ultimativna mjera stvari kako bi postulirao prirodni red i zakon. (I pisac ovih redaka i umjetnik sada bi se od srca nasmijali svim antropocentričnim dogmama.)
No ono u čemu je slikarski opus Josipa Škerlja postavio novu mjeru stvari unutar morfologije hrvatskog recentnog slikarstva jest činjenica kako se konačno pojavio umjetnik koji sliku vidi u tradiciji naših modernih slikara Juga i kolorističke apstrakcije, ali se u potpunosti odmaknuo od geste i opterećujućeg – gotovo nepremostivog – utjecaja slikarske manire Ede Murtića. Škerljeva je sloboda duha, oka i geste time dobila sasvim novu vitalističku i senzualnu kvalitetu. Radi toga mu više vjerujemo, jednako snažno kao kada sanja čarobnu Atlantidu ili stvara mitologeme o Dubrovniku.

Iva Körbler