Šulentićevo hodočašće bojom

Blagi je povjetarac po površini morskoj raspršio sunčevo zlato pa sve to iskričavo mreškanje ljupko zakriljuje prikrivenu snagu modrog praelementa. Uplete li se u taj zalegnuti mir daleka detonacija nevere, prodori vjetra, dramatski udar prirode, onda će uskoro biti pometena sva ta bižuterija ugodnog dana. Priroda sama uronit će nas diluvijalnom snagom u šutnju naših skrovišta. Ako tada zacvrkuta svjetlo nekog dalekog svjetionika, to se onda u nama javlja glas zemaljskog putnika, brodolomca ili sretnika koji luta nalazeći možda spas i nadu. Život površine i život nesagledivih dubina oglašava se dušom ljudskom kao trajni zov privida osjetilne omamljenosti za avanturom uranjanja, ronjenja u neizvjesnom, izdržljivošću ronioca na osobni „dah“, koji određuje kretanje iz sebe i kretanje prema samom sebi. Filozofskim udahom i pjesničkim izdahom o površinama i dubinama života progovorili su car rimski Marko Aurelije i talijanski liričar G. Leopardi naslovivši svoje tekstove „samom sebi“.
Nomadskoj i skitačko putničkoj pokretljivosti čovjeka nije sklona statičko-civilizacijska stilizacija organiziranog života. Strast duše i tijela „nesputanog koraka“ koegzistira sa strašću sapetog neurotičnog cupkanja na jednom mjestu pod patronatom Mamona.
Priroda pak sve neugodno iznenađenje, svojom razaralačkom samovoljom, zavjereništvo u zdravlju i slobodnom koraku, čak stvara poteškoće i velikim kombinatorima moći. I to sad već dugotrajno planetarno žilavo haranje corona virusa alarmira one što sve istrzanije cupkaju na mjestu u grčevitom zagrljaju s fiskalnim urnama svog zemaljskog kapitala, štiteći civilizacijsku uljudbu ravnodušjem prema pomirenima neimaštinom. No, ipak je nešto zajedničko. Uglazbljeni smo maskama. Dublje note solidarnosti upoznali smo iz nužnosti zaštite, a poznato je da se apsolutni sluh za takvo nešto tek u osobnoj i grupnoj ugrozi nazire. Povremeno rastrzana arijoznost straha, belkanto dobronamjernih i zdravih ljudi ohrabruje dok rastužuju recitativi iskorištavača i probitnika ovakvih životnih stanja. Brižnim i profesionalnim zaštitnicima naših života ispljeskali smo zahvalnost s noćnih prozora, a i to je bilo nešto samo da po nepisanom pravilu ljudske prirode zahvalnost ne utone sutonski u zaborav ili banalnim utrnućem svjetla u našim sobama. Gašenje svih puteva, stazica čovjeka okovanog snom. No, pustimo sada spavače vodoravnih utrnuća i krenimo ususret uspravnim buditeljima slobodnog ljudskog koraka.
Povjetarac je prestao. Plaža se puni ljudima, glasovi djece i odraslih. Jedna monumentalna muška figura optočena viškom kilograma docira: „Kakva zaraza, gdje tu vidite nekakav virus, ljudi se vesele, izloženi su toplini, sami su topli, druže se, pjevaju, divota!“
„Morali bi se bar držati distance“, javi se netko. Na upozorenje muškarac odgovara: „Neka se virus drži distance.“
Smijeh i odobravanje, eto vesele se naši ljudi.
Iz perspektive ovog osunčanog kolokvijalnog kutka dira potreba čovjeka da iz životinjskog carstva posuđuje imena svojim različitim perspektivama. Gleda tako on iz žablje perspektive, a mutna se voda prostire oko njega, gleda gore i vidi ptice i zamišlja pogled prema dolje iz ptičje perspektive, ne uviđajući da leti i da će se ikarski sunovratiti u mutnu vodu. Tik do čovjeka žabe. Posve je drugačija perspektiva čovjeka slobodnog koraka, putnika otmjenika koji brusi stvaralačku intuiciju, koračajući humusom imaginacije i fantazije kao duhovnim moćima koje neoplatoničar M. Ficino (1433. – 1499.) razlikuje pa imaginacija po njemu „ujedinjuje samo ono što je reprezentirano od osjetila“ dok fantazija može biti samostalno djelatna.
Pojavljuje se tako pred putnikom perspektivna točka fantazijskog nedogleda, spiritualna i fizička destinacija uspravnog koraka. Prethodno kotiran imaginacijskim sabiranjem putnik je stekao „oči“ koje budno nadziru nedogled na prostranom horizontu života. Autentični hodočasnik prostornog horizonta i dinamičkog stvaralačkog života slikar Zlatko Šulentić, vijator po površinama i dubinama fizičkog i spiritualnog prostora koji kistom oblikuje sudbinu ponovno pronađenih pojava što slikarski dozrijevaju budnošću boje ostvarujući tako osjećajni i senzibilni smjer putnika na putu samom sebi, putu što se otvara svima. Rođen je slikar 1893., a preminuo je 1971. godine. Od 1911. polazio je Akademiju lijepih umjetnosti u Münchenu. Jedan je od osnivača Prvog proljetnog salona 1916. godine. Sudjelovao je na prvoj njegovoj izložbi u Salonu Ulrich 1916. Do 1947. godine profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za života izlagao je na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu. Šulentićev slikarski opus karakteriziraju morfološke mijene od tonske do kolorističke koncepcije slike, od tamne do svjetle palete. Njegovi pikturalni dosezi sjaje neprolaznim vrednotama istinskog slikara.
Šulentić u svojoj knjizi „Ljudi krajevi beskraj“ (1971.), opisuje svoje dojmove s četiri kontinenta. U uvodu slikar piše: „Pa tako sam kao putnik slikar tražio druge boje, druge oblike, druge atmosfere, iznenađivao se drugim, vidio druge bijede, ali su sve bijede ovog svijeta zajedničke, kao što su i svi poroci ovog svijeta zajednički, kao što su svi poroci ljudi iz istog ustajalog vrela.“ Nešto prije: „…ali svi mi stremimo istom cilju – cilju vječne mijene.“
Opservirajući riječima, kao što je bojom opservirao pikturalne cjeline njegova spomenuta knjiga obuhvaća putovanja (štedljivošću stečenim sredstvima za njihova ostvarenja) ispunjena doživljajima zemalja i gradova, oplemenjena susretima na četiri kontinenta. Jedinstven je to prilog slikara neposredne i uravnotežene raportne putopisnosti gdje osobne dojmove u prolaženju nadopunjuju kulturološki krokiji. Usudio bih se reći solidno crtana i slikana proza, osjećajna i misaona gledljiva čitkost posve originalna u našoj sredini. Valjda zato tako često nespominjana. Kao slikar Šulentić je potpuno antiliteraran, ali je zato sto posto pikturalan. Stanovite morfološke mijene odvagao je distanciranim i trijeznim odnosom između misaonog i osjećajnog oka; dozirajući gradbenim materijalnom slike mjeru svog kultiviranog senzibiliteta. Misleći slikarsku formu „široko“ izgradio je jedan od najautentičnijih i slikarski najpismenijih idioma hrvatskog slikarstva. Prepoznajemo ga po etapama kad je slikao impresionističkim udarom slikarske mrlje, kad ekspresionistički potencira boju u kontroliranoj polegnutosti tamnijih plošnina, ili u dijalogu sa škrtim geometrizmom tonskih polja, kolorističkom sređenošću valera, slobodnijem kromatskom zahvatu i sve to u dijapazonu od portreta, veduta mrtvih priroda nadahnutih krajolika sjevera i juga. Majstor boje, često suhe fakture kome je potpuno stran kermes kromatske materičnosti, koji boju od prve polaze razradivši širinom kista profinjena prilegnuća na grund, uspostavljajući svetost pikturalnih odnosa. Ako kod koje slike i postoje uzdignuća boje, ona nisu izraz bahatosti već funkcionalni zahtjev oka za tjelesnošću kromatskog elementa.
Oprezan čuvar slikarskog sklada, koji oponira predmetnom prevodeći njegovu sirovu optičku pojavu u prostor plemenitih odnosa, zapravo plošnu strukturu nove slikarske stvarnosti. Ulje na platnu Silba, osjećamo to (1968. godine) jedna je od njegovih imaginacijskih i fantazijskih destinacija, slika čistog slikarstva. Naravnost kista i sve značajke njegovog kolorizma ekstraktira ova slika. Očitovanje motivom elementarne kolorističke zgusnutosti, ljubičasta, narančasta, plava, obojena topla bjelina, toplo hladni kontrasti da cijeli taj prodor svjetala, zasićena bačena sjena opasana (kontrasirana) zelenkastim, rumenim, toplim izbjeljenima, narančasti obrub stabla što poput diska isijava unutarnju svjetlost na dubokom sonornom modrilu neba kao kontrapunkt ljubičastoj u tamnini ugašenog kraplaka, i biće krošnje u klijanju masivne plošnine sjene kao da živo biće s rukama prigušenom pikturalnom akordu neba i centralna masivnost kromatske sjene. Sve je na toj slici odigrano elementarnom snagom kista, dignuto na razinu simplificirane dikcije ploha, arhaizirajućih kvintesencija formi i kontrasta. Snažni ekspresivni udar. Potentne pikturalne preglednosti. Uzbudljiv i prvorazredni slikarski događaj. Koloristički intenzitet ove slike obnavlja unutarnjim okom slikara ekstatičnu oštrinu prakrajolika, zračeću jasnoću i puninu monumentalne sakralnosti. Na proputovanju Šulentić je bojom realizirao vidovito stanje duše, doživljaj usmjeren fantazijskom točkom nedogleda, koji tek u slikarskoj transpoziciji kristalizira plodove mediteranske osjetilnosti. Mi vidimo smisao slobodnog koraka slikara Šulentića jer doputovao je iz dubine horizonta, potvrdivši život i radost življenja osobnog puta. Slikao sam, dakle živim. Nova perspektiva slobodnog koraka koja usmjerava slikarsko oko fantazijskoj toki nedogleda na prostranom horizontu stvaralačkog života.

Danijel ŽABČIĆ