U raljama kritizerstva

Upravo je nevjerojatna snaga kojom se paradnici ubacuju u svaku poru hrvatskoga društva. Primjera je u jezikoslovlju beskonačno mnogo jer je mnogo lakše kritizirati rječnik, gramatiku ili koje drugo jezikoslovno djelo nego ga napisati

Ne htjedosmo povratiti moć samospoznanja jer nas je slabila i jer nam je gorčila suživot s nemirom podsjećajući nas na stare priče i budeći nam lažne nade. Poniranje bi nas u vlastiti bitak rastužilo kad već odavna izgubismo sve bitke sa samima sobom te bi svaki podsjetnik na izgubljene ratove značio još jedan poraz, trostruko bolan jerbo je odrazom prošlosti koja je postala sadašnjošću i prijeti da nam postane budućnošću. Naučismo se živjeti u tome stalnu nemiru u kojemu nas je raščinjavalo i mnoštvo i samoća, a svaki bi nas otklon od te nepostojane ravnoteže vraćao u ponore vlastite duše i remetio teško stečeni potkupljeni mir. (A tko li nam jamči da ova lađa kojom brodimo neće potonuti te da nas mogući brodolom neće vratiti u zavičaje svih naših životnih brodoloma?) Ne mogosmo stoga živjeti životom ribara, ratara, stočara ili velmoža koje putem susretasmo iako nam oni danomice nuđaše vlastite izbore kao jedine moguće. Njima život bijaše borba, a mi, kad već pobjegosmo od vlastitih brodoloma, živjesmo od zraka Sunca ili prizora, i to sami, neometeni težinom svakodnevice prosječna života, ali ni vlastite tuge ne dijelismo ni s kim drugim znajući da nitko ne zaslužuje nositi naše breme. Bojasmo se stoga za ograničenost plovnoga puta našega broda više negoli za vlastitu kožu da nas brodolom ponovno ne izbaci na kopno i ne izloži tugama životâ s kojima je većina znala živjeti, a koje bi nas umorile brže od kuge jer su naša tijela bila sazdana tako da mogu pregrmjeti sve nevere, ali biće bijaše slabo i osuđeno na život bez bliskoga lica jer samo u osami mogosmo prebroditi priče iz prošlih i usporednih života koje nikako da prestanu biti tužne.
Nikad kao dosad hrvatsko društvo nije toliko dubinski podijeljeno na radne i paradne snage (tvorkinja je naziva te podjele Darija Gabrić-Bagarić, da se ne kitim nezasluženo tuđim perjem), na tvorce i razgraditelje. Upravo je nevjerojatna snaga kojom se paradnici ubacuju u svaku poru hrvatskoga društva. Primjera je u jezikoslovlju beskonačno mnogo jer je mnogo lakše kritizirati rječnik, gramatiku ili koje drugo jezikoslovno djelo nego ga napisati, lakše je raditi na građi koju je netko drugi obradio i onda članiti kolegu negoli se sam podvrgnuti tuđoj raščlambi. Na temelju kritizerstva možete napredovati u viša znanstvena znanja ako nemate ni jednu jedincatu izvornu misao o kojemu jeziku nego samo znate da ne treba onako kako vam svjetuju. Nadalje, možete pisati izvorne znanstvene radove o jezičnim priručnicima kakve osobno nikad niste napisali te pritom obezvrjeđivati stručne ocjene kolega koji su stali iza kakva jezikoslovnoga (ili bilo kakva drugoga znanstvenog ili umjetničkog) djela, možete čak i ne razlikovati rječnik od gramatike ili pravopisa, ali kojemu djelu prilijepiti naljepnicu nečega nepoželjnog i pogubnog za hrvatsko društvo. Pokušaji razgradnje, pak, hrvatskoga jezika, pokazatelj su kako je put do pakla popločan lijepim namjerama. Njih je pokrenula plemenita zamisao da se zaštiti kajkavski književni jezik, koja se izrodila u pokret kojim se govor svakoga zaseoka proglašuje zasebnim jezikom i k tome se hrvatski standardni jezik proglašava glavnim neprijateljem svakoga od tih „jezikâ“, a štokavsko se narječje u maniri promicatelja velikosrpstva ili jezičnoga unijaćenja proglašava ako ne srpskim, onda srpštinom pretrujenim hrvatskim narječjem, pa Vojislav Šešelj može zadovoljno trljati rukama jer ne tako mali broj Hrvata svojim stavom o sumnjivu hrvatstvu hrvatskih štokavaca (koje još pojačavaju neutemeljene teze kako je većina hrvatskih štokavaca vlaškoga podrijetla) svodi hrvatski jezični prostor na područje zapadno od poznate crte Virovitica – Karlovac – Karlobag. Nakon izdvajanja kajkavštine iz hrvatskoga jezičnog kruga sve je više zagovornika izdvajanja čakavštine koju također navodno štokavština zatire. Valjalo bi čitati malo Marulića ili Hektorovića, pa uvidjeti da u njihovim djelima nema traga velikoj većini mletacizama koji su iz pojedinih govora istisnuli ne samo izvorne čakavske hrvatske riječi, nego i dalmatizme, starije romanizme koje baštinimo od izvornih istočnojadranskih Romana. Količina neznanja i poticanje na izdvajanje hrvatskih narječja iz matice, koje predvode čak i predsjednici pojedinih ogranaka Društva hrvatskih književnika, morali bi malo pobuditi pozornost središnjice strukovne udruge kad već ne uzbuđuju dežurne kritizere.
Na jugu ništa nova. Jedan od rijetkih preostalih bračkih galeba zavodi Belgijanku hrvatskih korijena na hrvatskome znakovnom jeziku jer se ona gradi da ne zna hrvatski. Na koncu je zaradio upalu mišića od pustih mota, a jedino što na engleskome jeziku zna reći je: „Is your towel cheap?“