Znameniti i zaslužni hrvatski
povjesničar i leksikograf
Ugledni znanstvenik i povjesničar Trpimir Macan rođen je 20. kolovoza 1935.
Kao hrvatski javni djelatnik, znanstvenik i povjesničar ali ne političar u iseljeništvu nastojao sam slijediti rad hrvatskog povjesničara u domovini već zarana, nakon 2. svjetskog rata i želio privući pozornost hrvatskih povjesničara u emigraciji i iseljeništvu (o. Dominika Mandića, o. Stj. Kvirina Sakača, profesore Dušana Žanka, Krunoslava Draganovića i niz onih mlađih povjesničara) na teško poslijeratno stanje hrvatske historiografije u domovini (vidjeti moj Razvoj hrvatske historiografije i njena sadašnja kriza u domovini, HR 1970/2, sv. 4, str. 970-982). U tom mi je silno pomogao moj ujak dr. Ivan Bach, sin znamenite Nine Vavre Bach, glumice u HNK. On mi je kao povjesničar umjetnosti i muzealac u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu počeo slati knjige nakon pada titoističkog i velikosrpskog šefa policijâ i progonitelja Hrvata Aleksandra Rankovića 1966., i tako dopunjavati moju još početničku i malobrojnu knjižnicu o Hrvatskoj i Hrvatima u Caracasu. Među tim dopunama su se našla i nova izdanja Vjekoslava Klaića: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (od 1972.) i zatim Pregled povijesti hrvatskog naroda Ferde Šišića (1975.), oba priređena po dr. T. Macanu, izdana po NZMH. Od dr. Ivana Bacha sam primio također djelo dr. Macana Povijest hrvatskog naroda (1971.), kao prvo originalno objavljeno poslije 2. svjetskog rata. Ona je bila uništena nakon pada Hrvatskog proljeća 1972. zbog istinitosti pod pritiskom velikosrba i jugoslavena, znamo kojih. Onih što su na sastanku s Titom u Karađorđevu dobili vlast u SR Hrvatskoj od tada već 25 godina vladajućeg, bezdušnog, varljivog i progoniteljskog (1945.-1980.) diktatora Josipa Broza Tita, samozvanog Hrvata – jugoslavena, ali zapravo samopromoviranog komunističkog bogataša. No vratimo se dr. Trpimiru Macanu koji se rodio prije 85 godina, koji je mlađi od mene, a ja sam ga smatrao, čitajući njegove radove, zamalo vršnjakom i u mnogim stvarima sumišljenikom. Nemoguće mi je donijeti u ovom članku cijelu njegovu opsežnu bibliografiju pa ću se ograničiti samo na njegove knjige.
Još za njegova studija na nekad korektno zvanom Hrvatskom sveučilištu (od 1874.) u Zagrebu i na Sarajevskom sveučilištu (osnovanom u NDH 1944.), gdje je diplomirao 1959. a doktorirao u Zagrebu 1971. za vrijeme Hrvatskog proljeća s tezom Život i rad Miha Klaića, koju je, poslije, 1980., objavio kao monografiju pod naslovom Miho Klaić. Nakon studija radio je u Metkoviću i odatle prešao u Zagreb gdje je dobio namještenje 1965. u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža kao urednik povijesne struke u nizu enciklopedija i leksikona i kao glavni urednik od 1990. monumentalnog Hrvatskoga biografskog leksikona (HBL) i od 2003. zbornika Bibliographica. Kao dobar i privržen Dubrovčanin bavio se poviješću Dubrovnika (kojem sam i ja privržen) i hrvatske Dubrovačke Republike (1358.-1808.) i cijelog hrvatskog juga. Otkada je diktatorska Socijalistička Republika Hrvatska postala demokratska suvremena i nezavisna Republika Hrvatska (od 1991.) Trpimir Macan je objavio sljedeća djela prema Hrvatskoj općoj enciklopediji (svezak 6, god. 2004., str. 719): Prošireno izdanje Iz povijesti Donjeg Poneretavlja (1990.), Susreti s hrvatskom Kliom (1991.), ponovljeno i dopunjeno izdanje Povijest hrvatskog naroda koje je, kako već spomenusmo, bilo uništeno po titoistima nakon pada Hrvatskog proljeća (1972.), Kratka povijest Hrvatske/ A Short History of Croatia uz suautorstvo Josipa Šentije (1992.), Povijesni prijepori (1992.), Hrvatska povijest (1995.), Rat i dokolica (1995.), Sjećanja Zvonimira Vrkljana (1995.), Moj životopis Tiasa Mortigjije (1996), Rt Oštra u povijesti i politici (1998.), Spremnost (1998.), zbornik Hrvatska i održivi razvitak: humane i odgojne vrednote (1999.) i Posljednja opsada Dubrovnika (2001.). Od kada sam se ponovno vratio mojoj brojnoj obitelji u Venezuelu 1999. ne znam je li Macan objavio još koju knjigu za koju ja ne znam, ali je objavio osam svezaka HBL.
Kada sam primio pet svezaka Povijesti Hrvata Vjekoslava Klaića koju je izdao NZMH 1974., a priredio T. Macan, uspio sam upoznati preko nje tog velikog hrvatskog povjesničara, a kad sam primio Šišićev Pregled povijesti hrvatskoga naroda ponovno izdan u NZMH 1975., koji je također priredio T. Macan, ali i napisao u pogovoru jedan izvrstan kritički Pogled djela Ferde Šišića. Taj kritički Pogled uz Šišićeve zasluge u radu na hrvatskoj povijesti donosi također ovaj Macanov komentar: “Šišić nije uvijek imao snage da se odupre pritisku ili iskušenjima suvremenih političkih prilika, pa nam je njegov politički oportunizam ostavio jaka traga u pisanju, a time i na formiranje slike novijega razvoja hrvatskog naroda koju u njegovom djelu nalazimo.” Trpimir Macan je pronašao i potvrdio Šišićev politički oportunizam i jugoveliko-monarhizam kroz njegovo slavljenje dinastije Karađorđevića i “ujedinjenja”, tj. onoga što mi Hrvati smatramo velikosrpskim zaposjednućem i uništenjem hrvatskog državnog republikanstva, jedne Radićeve planirane Neutralne seljačke Republike Hrvatske (1921.) i radi besramnog savezničkog Londonskog tajnog ugovora (LTU 1915.) obećavši Italiji jadransku istočnu obalu Hrvatske i Slovenije, a sve preostalo Srbiji.
Nakon što je Trpimir Macan preuzeo 1990. Hrvatski biografski leksikon (HBL) imao sam priliku posjetiti ga i preko njegovih suradnika doprinijeti za HBL nekoliko biografija. Ali, mojim odlaskom u BiH na skoro četiri godine u ulozi opunomoćenog veleposlanika RH i doajena diplomatskog zbora u Sarajevu, izgubio sam kontakt s dr. Macanom 1992.-1995. baveći se među ostalim diplomatskim stvarima i spašavanjem ranjenih i bolesnih iz grada koji su opkolili i bombardirali velikosrbi. Tu sam u dva navrata zamalo poginuo, ali i bio odlikovan po Internacionalnoj ligi Humanista naslovom Humanist desetljeća, moga najvišeg od dvadesetak odlikovanja, zahvalnica i počasnih naslova.
Kroz cijeli boravak u Sarajevu imao sam sa sobom Macanove dvije knjige: Susreti s hrvatskom Kliom (1991.) i Povijesni prijepori (1992.) koje sam dobio od njega 1992. i koje su mi služile kao povijesna potpora vis-a-vis velikosrba i ekstremnih mudžahedina u BiH. Upotpunjavanje s drugim hrvatskim povijesnim knjigama u Sarajevu postizao sam potragom i kupnjom onih koje su bile već određene za loženje i grijanje preko zime i kuhanje. Za shvatiti je da mi je s T. Macanom bila otežana suradnja tijekom hrvatskoga Domovinskog obrambenog rata koliko u RH toliko u BiH. Samo temeljem rodo i domoljublja i potragom za hrv. povijesnim istinama u ostvarenju hrvatske slobode, suvereniteta i nezavisnosti te borbom protiv gomila, brda velikosrpskih laži i podmetanja tijekom posljednjih sto godina dužni smo veliko priznanje dr. Trpimiru Macanu o kojem do sada nisam čuo. Recimo članstvo u HAZU ili neku posebnu veliku nagradu za njegovu veliku hrabrost u prikazivanju doba velikosrpskih i jugoslavenojušćih diktatura 1918.-1990 kroz 72 godine i 8-godišnjeg velikosrpskog proboja na hrvatsko tlo za vrijeme obrambenog, požrtvovnog i konačno hrvatskog pobjedničkog rata u RH. No ostaje nam neriješena B-H čiju povijest dr. Trpimir Macan pozna jako dobro, definitivno bolje od Noela Malcolma. S Božjom pomoći nadamo se da će dr. Trpimir Macan privesti kraju HBL i dotući još mnoge laži gdje god se pojavile u pogledu, recimo Crvene Hrvatske, Stona, Dubrovnika, Kotora, Perasta, Budve, Ulcinja, Bara, Duklje, Crne Gore, Crnogorske pravoslavne crkve, sjeverne Albanije, Kosova, Trebinja, Gacka… da spomenemo samo neke. Ja osobno, a i mnoštvo drugih Hrvata, zahvalni smo mu za sve ono što je hrabro iznio u opasnim vremenima kao što je poslijeratno prvenstvo sintetizirane Povijesti hrvatskog naroda (ŠK, 1971.) s recezentom dr. Franjom Tuđmanom, koje, jasno, nije moglo uključiti tada sve istine iz hrvatske suvremene povijesti. Tako su neke kao Crvena Hrvatska ostavljene za emigrantske povjesničare poput dr. fra Dominika Mandića.
No postoji još jedna druga važna zasluga Trpimira Macana osim obrađivanja sintizirane hrvatske povijesti, povijesnih kritika i obrana južne Hrvatske od velikosrba a to je njegovo proučavanje hrv. demokratskog nacionalizma stvorenog po protuhrvatskom i diktatorskom velikosrpstvu u kojem je sudjelovao niz u biti hrvatskog političara i novinara poput Tijasa Mortigjije, Milivoja Magdića, Pavla Tijana, Dane Uvanovića, Vilima Peroša, Viktora Vide itd. među koje se mogu dodati i oni katoličke, islamske i pravoslavne orijentacije, ali nikako velikosrpsko pravoslavne. Nakon 2. svjetskog rata svi su oni bili hvatani i izručivani na zahtjev Titova režima po zloglasnom Stephenu Clissoldu, Englezu (1913.-1988.), monstrumu, prijeratnom atašeu za tisak u britanskom konzulatu u Zagrebu i lektoru engleskog jezika na Zagrebačkom sveučilištu, u službi Inteligence Service i tko zna koga sve, ali svakako u službi Tita i titoista. Čovjeka koji je dobro govorio hrvatski i tri puta se ženio Hrvaticama. Polovicom 1944. član je britanske misije kod GŠ partizana u Hrvatskoj koju je vodio Randolph Churchill (sin Winstona Ch.), a protivnik pametnog i umjerenog, vrsnog engleskog književnika Evelyna Waugha, katolika i člana iste komisije i koji je upozoravao Winstona Chuchilla na titoizam. Vidjeti Waughovu po titoistima zabranjenu trilogiju Počasni mač i knjigu Bezuvjetnu predaju. Mnoge su još neistražene teme:
Preživjeli nacionalisti demokrati u emigraciji/iseljeništvu katoličke orijentacije poput prof. Ivana Oršanića, hrvatskog Židova dr. Ive Korskog, Kazimira Katalinića: niza drugih koji su osnovali Hrvatsku republikansku stranku. Od spomenute grupe oko “Spremnosti” na čelu s Tijasom Mortigjijom svi su oni, osim Pavla Tijana, pogubljeni po Titovoj Ozni ili Udbi nakon izručenja po Clissoldu. A demokrat Ivan Protulipac u Trstu (1946.) i obraćenik na demokraciju, Ivo Bogdan, koji je nakon napuštanja ustaštva, bio ubijen u Buenos Airesu (1971.). Bez obzira na nijanse svoga hrvatskog nacionalizma svi su oni proglašavani ustašama i ubijani. Vrijeme je da se takvim povijesnim uopćavanjima stane na kraj a to je dr. Trpimir Macan započeo. Mnogo je obitelji, cijele mlađe generacije nastradale su gdje je predominirao samo zdravi patriotizam (rodo- i domoljublje), dakle radi najplemenitije ljubavi prema ljudskom rodu i svojem hrvatskom narodu.
Ad multos annos Terpimiro!
dr. sc. Zdravko SANČEVIĆ