Pamćenje Drave

Kad bi Drava znala pripovijedati, čulo bi se o nizu raznovrsnih zgoda i nezgoda, o ljubavima, ali i o iznenadnim smrtima mladih koje je tek čekao život. Ali ona šuti i pamti

Rijeka Drava, premda izvire u Austriji, protječe svojim najvećim dijelom cijelom sjevernom stranom Hrvatske. Tuđinka je koja se odomaćila u našem podneblju. Protječući prema jugoistoku, prigrlila je nemirnu Muru i brojne potočiće, razne Karašice i Vučice, a zaobišla silom prilika – ljudskom intervencijom (branama i repinima) – stare rukavce. Ledena je alpska ljepotica nudila godinama hladnu vodu otopljenih alpskih ledenjaka usred žarkog srpanjskog i kolovoškog ljeta i izlijevala se iz korita praveći veliku štetu nizvodnim poljoprivrednim usjevima. Jurnula bi gomila hladne vode pune pijeska, šljunka, srušenih stabala, zmija, riječju: sila koja Boga ne moli, nego se valja i nosi sve pred sobom. Godinama je bivalo tako. Uvijek je viškom vode natapala suhu ravnicu, katkad i previše, pa ju je i plavila. Tako je jednom u donjem toku poplavila i državnu granicu s Mađarskom pa se moglo čamcima do Pečuha. Kad bi počela rasti, zavodnički bi mamila na vrhovima vala pjenicom nalik mladenkinu velu neiskusne ili ludo hrabre plivače ne bi li ih privukla k sebi i na kraju ih povukla u svoje dubine. Onda bi se za nekoliko dana poplavne vode povukle i otekle u moćni Dunav, a Drava se pravila opet mirnom i naizgled bezopasnom. Ali ako si joj naivno povjerovao i pustio se njezinu glavnom toku, brzo bi te odvukla velikim maticama do ilimana – virova – neslućene dubine iz koje nisi više ugledao svjetlo dana.
Vidjela je Drava mnoge osvajače i Tatare, i Turke i ove nove… Svi su je nastojali barem privremeno svladati bilo kako, pa i mostovima, ali ništa nije bilo duga vijeka. Ona bi ili obiljem vode ljeti ili ledom zimi lomila okove nametnute mostovima i oslobođena tekla daljesve šira i sve brža. Valjalo je znati kako je prijeći čamcem ili skelom i izbjeći njezinu ‘’brzinu’’ – glavni tok – na pogodnu mjestu i stići prijeko, npr. u Baranju sa stokom na ispašu ili čak u Mađarsku u miru u Harkanj u toplice, ili za 2. svjetskog rata po sol. Nerijetko su skelom upravljale u nuždi hrabro i žene – jer nije bilo – muških ruku, ada same nisu znale ni plivati. Zimi je led znao biti tako debeo da se sa zaprežnim kolimaprelazilo s jedne obale na drugu. Najiskusniji u prelasku Drave bili su baranjski Romi. Prelazili su Dravu i kad je led bio tanji birajući mjesta preko sprudova. Nužda zakon mijenja, tako je i potreba za hranom utjecala i na njihovo kretanje opasnim ledenim dravskim putem.
Kad bi Drava znala pripovijedati, čulo bi se o nizu raznovrsnih zgoda i nezgoda, o ljubavima, ali i o iznenadnim smrtima mladih koje je tek čekao život. Ali ona šuti i pamti. Kolike su vojske u novije doba marširale njezinim obalama?! Neki su i u 2. svjetskom ratu mislili da će se obraniti i zaustaviti protivnike tako da sruše sve mostove preko Drave. Ali lukavi protivnici u zimsko su doba povezali snopove kukuruzovine, to se u ledenoj vodi smrzlo i tako se napravio privremeni most preko kojega su onda išli i vozila i vojska. No, vojsci koja je prešla Dravu ponestalo za daljnje kretanje benzina za motorna vozila. Neki su genijalci u kratkom vremenu preuredili motore tako da ih pokreću loženjem drva – drvnim plinom, svjedoče neki. I tako su napredovali dalje. Pa je jedna vojska pobijedila drugu. I kako to obično biva, pobjednici su poražene ili oslobodili ili im presudili, uglavnom bez suda, po kratkom postupku, pa i na obali Drave – metak u čelo pa u Dravu. Nema tijela, nema groba, nema traga, nema zločina. Samo Drava pamti. Povremeno kao da se uspavana ljepotica sjeti svega toga pa se prometne u neobuzdanu, opasnu zvijer koja ruje obale izlijevajući svoj bijes ili jad. Iza vojske su ostale mine u poljima, pa i oko Drave, a uz njih mamci: cigarete, upaljači, čokolada… Bilo ih je koji su svoju znatiželju ili ovisnost o cigaretama platili glavom jer su zašli neoprezno u minsko polje, nagazili na minu i poginuli u miru. Kad su suđenja završila, a obaveza poreza naturi malo smanjila i vratio se sirotinjski mir prorijeđenom gladnom i bosom puku, činilo se da će sve teći dalje ustaljenim redom. Ali onda se 1952. Drava pobunila. Narasla je preko svih mjera i kao nezapamćeno do tada pokazala svu svoju silu te potvrdila ljudsku nemoć pred tom silom. Ne kaže narod uzalud: Voda i vatra su dobri sluge, ali zli gospodari. Nakon te velike poplave bila je ipak i neka korist (svako zlo za neko dobro, opet jedna narodna): dijelovi koje je inače plavila Drava bili su nakon poplave vrlo plodni i prikladni za dobar urod – ali samo ako Drava u kolovozu opet ne naraste i ne poplavi ih. Prkosila je Drava još dosta godina i pokazivala ljeti svoju silu, ali stvari su se mijenjale. Ljudi su se dosjetili kako ju obuzdati, kako ju ukrotiti i zatočiti njezine ledene alpske vode i bez repina i odušnih rukavaca. Izgrađeno je malo niže od utoka Mure u Dravu veliko akumulacijsko jezero s hidrocentralom. Sada je Drava ne samo ukroćena nego i dvostruko korisna – napaja nizvodno žedna polja kad je suša, a i usput se njezinom vodom proizvodi i struja. Činilo se da je sada konačno upokojena. Ali zaboravilo se da je Drava nosila ne samo vodu iz Alpa nego isvojom silom nosila i drobila kamenje, stvarala šljunak i pijesak koji se vadio i rabio pri gradnji kuća. Od nje su u tom gornjem toku imali koristi i brojni mlinovi, a i poneki sretnik koji bi u njezinu pijesku ispiranjem pronašao grumenčić zlata. Da o ribičima i alasima ne govorimo. Godinama se iz njezina korita vadio i šljunak i pijesak i tako se zapravo pročišćavalo njezino korito. Kako novih naplavina šljunka i pijeska nije bilo, jer voda nije imala slobodan protok zbog akumulacijskog jezera, prestalo se vaditi šljunak i pijesak i korito joj se mjestimice ‘’zaprudilo’’. Drava ne bi bila Drava da ipak ne pokaže svoju prgavu ćud: mijenjala je tok, stvarala nove sprudove i područja sa živim pijeskom. Ta golema masa vodepri padu od preko 10 posto u donjem toku ima doista razornu snagu, brza je, duboka i k tome široka pa ju nije lako prelaziti ni čamcima, a pogotovo plivajući. Ali ako to teško može čovjek, može lakše životinja. Jeleni lopatari iz Baranje preplivaju pred jesen Dravu i dolaze u kukuruzna polja tražeći bolju hranu od one u nizinskim šumama pa brste poluzrele klipove kukuruza. Tako bude berba kukuruza prije berbe.
Neki su silom prilika morali iskušati njezinu snagu kad su u jesen 1956. za ‘’revolucije’’ u Mađarskoj bježali pred ruskim tenkovima pa skakali u Dravu čak i s djecom u naručju misleći preplivati bar do pola Drave jer sredinom Drave je išla državna granica. Mnogi su se uspjeli dokopati hrvatske strane Drave i tako se spasiti, a neke su vojnici ubili na mađarskoj polovini Drave. Ne zna se broj koliko ih je tada i u Dravi platilo glavom želju za slobodom.
Ljeti je Drava i sada još uvijek moćna s obiljem hladne vode u kojoj se i sada kao i nekoć hlade uzavrele strasti mladih glava i znojna prsa onih koji i ljeti moraju raditi na suncu – u polju – u tvornici na otvorenom. Teče i dalje tuđinka Drava sa svojim sjećanjima, tek malo pripitomljena, prema naizgled lijenom mrgudu Dunavu kojemu se kod Aljmaša smireno posvema predaje ostajući i bez svojega imena.

Dr. sc. Marija ZNIKA