PRIJATELJIMA (20)

U programu Svjetskoga festivala hrvatske književnosti, koji je u organizaciji Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan u Zagrebu od 15. do 17. studenoga 2019., sudjelovao je i akademik Luko Paljetak, član Uredničkoga povjerenstva SFHK

akademik Luko PALJETAK

Zbog nekih već prije dogovorenih obveza nisam, osim nakratko, mogao prisustvovati Svjetskom festivalu hrvatske književnosti u Zagrebu prošle godine. U Društvu hrvatskih književnika pozdravio sam okupljene s nekoliko ishitrenih riječi za koje znam da nisu mogle ostaviti neki trag i dojam jer to im i nije bio cilj, premda su bile iskrene i bez patetike koja, u plemenitom smislu, valjda uvijek prožima riječi u takvim prigodama.
Idući na taj skup razmišljao sam o tim svojim kolegama, od kojih neke i osobno poznajem, a neke samo preko njihovih tekstova, mahom pjesama. Dio tih razmišljanja iznosim u ovom napisu, svjestan da ni on ne će i ne mora imati nikakvo značenje za naše pisce izvan domovine, jednostavno zato što se ja nisam nikad našao u njihovoj koži. Istina, i u svojoj domovini čovjek ponekad može osjećati da je u nekoj vrsti dijaspore, da je svojevrstan stranac, onako kako ga A. Camus oblikuje u istoimenom djelu, ako Alžir shvatimo kao njegovu domovinu; odnosno da može biti čovjek “koji ne pristaje sudjelovati u igri. U tom je smislu on stranac u društvu u kojem živi, on lunja po strani, po periferiji svog privatnog života, osamljeničkog i senzualnog.” (A. Camus, Stranac, Predgovor, Konzor, Zagreb, 1996.). Odnosno: “on neće da laže. Lagati ne znači reći nešto što nije. To znači reći još više, reći više nego jest i, bar što se ljudskog srca tiče, reći više nego što se osjeća.” (A. Camus, isto).
To se, uvjeren sam, može primijeniti na hrvatskog pisca, stranca u svijetu u kojem se morao, silom različitih prilika, zateći. U pogovoru tom izdanju Camusova Stranca Jean Grenier piše: “U svako doba postoje neprijeporne dogme koje se nameću mišljenju, koje zapovijedaju riječima, a počesto i djelima. (…) Ljudska djela ne ostaju bez ikakva učinka ali je njihov domašaj ograničen, valjanost im mora ovjeriti struja koja odnosi svijet prema idealnom kraju.” Isti pisac konstatira da: “Čovjek koji želi razlučiti parole Države ili Stranke, prihvaćajući jedne a odbacujući druge u ime pravde ili slobode izvrgava se opasnosti da ga proglase revolucionarom ili konzervativcem. Albertu Camusu bilo je jasno koliko je Povijest važna. Ali on je znao i koje su njene granice. To pokazuje, ne iziskujući nikakav komentar, njegova formula koju je ponavljao: “Istina je da se rađamo u Povijesti ali i da umiremo izvan nje.” (J. Grenier, isto).
Camus svoga Stranca završava 1940. a 39 godina prije toga Dinko Šimunović tiska svoga Tuđinca. Njegov Stanko na neki metempsihozičan način sličan je Camusovu junaku, slično razmišlja: A sada bih želio vidjeti svoje rodno mjesto, da vidim hoće li mi se učiniti srcu bliže nego druga, i ako ga se nimalo ne sjećam. Ta ljudi govore o svom rodnom mjestu, pa bih želio znati, što je u njemu tako čarobno! (…) Ne, ja nemam nikakvih osobitih utisaka iz djetinjstva, nikakvih dojmova. Bilo je samo hodanje od mjesta do mjesta – uvijek novi krajevi, i novi ljudi, pa je to sada u mojoj duši sve blijedo… da, blijedo, vodeno, dobro sam rekao. (…) Pokušao sam, pokušao, a i sve mi je nekako tuđe, znate, onako neugodno tuđe… (D. Šimunović, Tuđinac, Matica hrvatska, Zagreb, 1911.).
Uvjeren sam da takva proturječna osjećanja u sebi nose mnogi naši ljudi u dijaspori, kada ponovno stupe u dodir s rodnim tlom, odnosno sa zemljom svoga podrijetla, posebice oni drugog i trećeg naraštaja. Međutim uvjeren sam također da duboko u sebi, čak i ako ga ne znaju, nose Kranjčevićev stih, odnosno njegov odjek: “Ja domovinu imam: tek u srcu je nosim” (Moj dom), ali i druge Kranjčevićeve stihove na tu temu. Spominje ih Vinko Grubišić u svojoj nezaobilaznoj knjizi: Hrvatska književnost u egzilu, München-Barcelona, 1990. Nije lako “ići sa sunca domovine”. Međutim, svaki dodir s njom potvrđuje stari antejski učinak: doticaj s njenim tlom – jača: odijeljenost od njega – slabi čovjeka. Pritom tu slabost ne treba shvatiti doslovno, ne treba podcijeniti vrijednost male/slabe snage. Praznina koja nastaje izvandomovinstvom stvara teren za zemljovid idealne domaje. Slabost je samo prividna i neproduktivna. “Migracija je za slabe smrtonosna”, piše A. Thibaudet, a citira ga Grubišić.
Treba imati na umu i to da previše se (antejski) izdići iznad domovine ne znači samo slabost nego i oholost, premda će mnogi, u odnosu na domovinu, kako piše Maruna, reći: Bilo te je lakše voljeti iz daljine (Zagreb, 1990.). Naprotiv, potrebno je obnavljati tu antejsku blizinu, osjetiti pod tabanima snagu tla domovine, žmarke domovine, trnce, svrab… Svi koji pak odlaze iz domovine primorani ili pak samo avanturistički namamljeni, morali bi na umu jer oni su – htjeli to ili ne – svojevrsni konzuli domovine, imati onu latinsku izreku kojom je rimski Senatum consulum ultimum nalagao sljedeće: Videant consules, ne quid res publica detrimenti capiat (Neka se konzuli pobrinu da država ne pretrpi kakvu štetu), posebice sada kada je to – naša država, onako kako su se toga načela pridržavali konzuli naše slavne, zapostavljene Dubrovačke Republike čije temeljno načelo OBLITI PRIVATORUM, PUBLICA CURATE trebalo bi stajati na ulazu u Hrvatski sabor.
Na početku spomenutog skupa u Zagrebu obratio sam se, rekoh, okupljenima s nekoliko nasumičnih riječi pripomenuvši im da mi, kako god to bilo, pripadamo i velikom slavenskom moru i da i toga, cum grano salis, treba biti svjestan, da “y mi, kotereh szlavnih Predyi, kakti czele Europe branitelyi y chuvari chez vnoga ztoletja vsevdily oboruseni za vsega chlovechanztva preporod hrabreno skocuvali szu, da rekoh y mi nashe mile Slovenzke Matere jezik, koyu z-obilnoztjum rechih, y z-slastjum izgovora, dichi sze, y koj nasz z oszemdeszetimi milioni nashe Bratje naravski vese, ozsvetlati i na dosztojnu chazt podichi popaschimo sze.” (Ljudevit Gaj, Proglas)

K tome, rekao bih još i ovo: Ako se na dan sv. Patrika može zazeleniti sva rijeka Potomac, zašto, recimo, na Dan hrvatske državnosti sva rijeka Liffey u Dablinu ne bi postala trobojna. Vjerujem da J. Joyce ne bi imao ništa protiv.