Domovina je “naša dobra mati”

Ivan BOŽIČEVIĆ

Naslov S Hrvatskom u srcu posve je eksplicitan, jasno kaže da je Tin Kolumbić u novoj poetskoj knjizi cijelim bićem uronjen u domoljublje, da je u totalu – domoljubnik. Njegovi se osjetilni i duhovni “senzori” sveudilj nadahnjuju Hrvatskom i hrvatstvom. Autor je pedesetak pjesama svrstao u tri ciklusa (Mati hrvatska; Hrvatski križni puti; Naše more hrvatsko), a sastavci u prvome i drugome bloku izrazito su prošiveni nacionalnim i domoljubnim predivom.
Kolumbić, posve je razvidno, Hrvatskoj i hrvatstvu daje status neupitna apsoluta; ustrajno i dosljedno njeguje i očituje kroatofiliju.
Poziva se pritom na Marka Marulića, posvećuje mu pjesmu Ti si uzrok naše slave. “Otac” Marul jaka je, ishodišna figura u identitetu hrvatske književnosti a njegova “korugva još se vije” i Judita “štije”. Darovi Marulova duha “hrana su nam poput kruha”, tako Kolumbić, s notom neporecive fascinacije, fiksira Marulića, slavi njegovu književnu baštinu i uvjeren je da i danas “diljem svijeta” Marulovih “versih zvuci zvone”. Kolumbić drži da svaki doživljaj, svaka vizura, pojava i zgoda treba imati i domovinski pečat; samo tako može biti potpuna, cjelovita, autentična, skladna. K tomu, u taj domovinski/ domoljubni pečat trebaju biti ugrađene i dvije temeljne aksiološke kategorije – “svjetlost i ljubav”. Pa će reći: “Na kraju od svega ostaju/ svjetlost i ljubav./ I draga zemlja Hrvatska.” On idealizira domovinu, vidi u njoj samo kakvoću i čaroliju, milinu i punoću, njezine tamne boje rijetko ulaze u njegov vidokrug. Hrvatska je za njega majka i kraljica koja mu je u baštinu ostavila “ljepotu duha”, “modro more” i “čisto nebo”. Pjesnika očarava domovinska “pusta ljepota” ali je i svjestan da ta ljepota ima i podlogu u koju je upisana i “patnja” mučenika i žrtava koje su “za nju položene”.

Nitko ne može presjeći pupčanu sponu između pjesnika i domaje, “ni neprijatelj ni tat” ne može pomutiti elementarnu, gotovo ontološku sljubljenost koju Kolumbić osjeća i očituje spram Hrvatske. On i u domovinskoj prirodi prepoznaje svoj rod, svoju svojtu; domovinska zemlja mu je sestra, “a kamen mi je brat”. U njegovu domoljubnom zanosu ima dakako nedvojbenog udivljenja i golorificiranja, pa će reći: “Dok mi tijelo stari,/ moja Hrvatska/ sve mlađa biva.”
Njegova Hrvatska “sve mlađa biva”, no to je prispodoba koja “stanuje” u prostorima tlapnje, onirike, virtualike, a ona stvarna i tvarna “mlada” Hrvatska danomice se otiskuje u tuđinu, napučuje strane zemlje i države i možda zauvijek okreće leđa zemlji koja je “puna dragocjenog blaga”. U neka davna vremena i predci današnje “mlade” Hrvatske napuštali su domovinu “s tugom i nadom”, ali su se i vraćali u nju “s ljubavlju”. Možda će i suvremeni odlaznici slijediti pretke i na kraju pronaći sebe i svoj smisao “u dobrom srcu/ majke Hrvatske”, implicira i poručuje T. Kolumbić.
Kolumbić Hrvatsku ljubi bez zadrške a tada ljubi i svoju biološku majku jer je i nju iznjedrila Hrvatska, i njezina je ljubav “ponikla u krilu” voljene domaje. Pjesnik ima čvrsti osjećaj da je biološka majka u njegovo “krhko žiće” “usadila” trajnu, neugasivu svjetlost (ljubav, dobrotu, blagost, vjeru, nadu…) koja će možda živjeti i u njegovim potomcima. U domoljubne fiksacije i kompozicije Kolumbić unosi i notu povijesnosti, apostrofira novija hrvatska “vremena”, ona iz prijelomnih i dramatičnih devedesetih godina kada je domovina bila napadnuta, “ležala u prahu”, ali je izdržala nasrtaje i obranila svoju državnost, samobitnost. Pjesnik se himničkim glasom klanja domaji koja je sada, obranjena i slobodna, i više od domovine; ona je i sestra, zaručnica, prijateljica, i ponad svega “naša dobra mati” (Majka hrvatska 1991.)
U svoje domoljubne, kroatofilne prispodobe i projekcije autor uključuje i Zagreb, spram kojega ćuti čisto udivljenje. Apostrofira pritom i njegove topose i simbole, zaziva Šenou, Stepinca, Jelačića, Zrinskoga, čini mu se da i “Adrianskoga mora sirena” u Zagrebu “još zanosno pjeva”. Zagreb nudi i emanira miline i čarolije, radost i ljepotu a sve to ima potporu i zagovor “Božje Majke/ Kamenitih vrata”. Pjesnik dakle u svoje zagrebačke vizure i kombinacije unosi i notu transcendencije i sakralizacije. Transcendentne vibracije proizvode i “hrvatski zvonici”, i njihova “sveta zvona” koja su “svjetionici duha”, a oko njih lebde razigrani i raspjevani anđeli, tako Kolumbić, koji se gotovo u svakom stihu očituje kao kršćanin, prikazuje zvonike i naglašuje njihovu utješiteljsku ulogu; kada domaja “u mrak crni tone” zvonici postaju “pružena ruka” nemoćnima, poniženima, ucviljenima, “zalutalima”.

Na repertoaru Kolumbićevih domoljubnih evokacija i prispodoba su i “hrvatski križni puti”. On je čvrsto uvjeren da silnici i zlotvori, razaratelji i barbari ne mogu nauditi križu, zatrti njegovo “svjetlo” jer je transcendentalni duh “toga svetog znamena” jači od svih tvarnih, materijalnih sila. Križ je, drži autor, bitan, pa i krucijalan, simbol hrvatskoga povijesnog i civilizacijskog, pa i kulturološkog identiteta. “Bez križa nema kruha/ ni našeg dobrog duha”, reći će pjesnik i dometnuti da je domovina, sa svojim “vrhuncima” i “brežuljcima” premrežena križevima (Hrvatski križevi).
I kada zbori o “križnim putima” Kolumbić aktualizira hrvatske devedesete godine opečaćene stradanjem, patnjom, smrću. Kao zaprisegnuti vjernik ne prepušta se očaju, beznađu nego je uvjeren da će ljubav i nada natkriliti, pobijediti zlotvore i njihova zla. Reći će: “u svakom selu i srušenom gradu/ mi svjedočimo ljubav i nadu”. Idealizmom i otpimizmom sokoli sebe i druge kada kaže: Hrvatska će biti ljubav i mir. A svoj neugasivi idealizam zaključuje stihom koji ima pučko, narodnosno ishodište: “Svaka sila za vremena” (U Hrvatskoj 1991.) Ciklus posvećen “križnim putima” ima i svoju vukovarsku dionicu koju čine pjesme nadahnute Vukovarom. Kolumbić se, razumljivo i očekivano, klanja Vukovaru jer je hrabrošću “nadmašio sebe/ i sve naše snove”, i zbog njega se sloboda “Vukovar zove”, poentirat će pjesnik odu gradu heroju. Mrtvi vukovarski branitelji nisu obični pokojnici što počivaju pod zemljom nego su “Uspravni kao zvonici” koji “u nebo gledaju” te na “žrtveniku slobode/ svijetle poput plamena” (Hrvatski mučenici).
Pjesnik je projicirao i “pad” Vukovara, fokusirao njegove “osloboditelje”, prikazao ih kao pijanu, razularenu hordu koja “Bogatom plijenu se nada”. Zaluđeni “osloboditelji” slave ulazak u razoreni grad a ne znaju da zapravo slave “vlastiti put u ništavilo”. Njihova “Pijana pjesma” “U nigdinu tone”. Oni su posvemašnji gubitnici i jadnici koji “poput ranjenih hijena” glavinjaju po razorenu gradu. I legendarni Vodotoranj može svijetu i čovječanstvu svjedočiti da su poživinčeni barbari u Vukovaru doživjeli “sramotni pad” (Put u vlastiti pad, Vodotoranj).
U vukovarske evokacije i prispodobe Kolumbić je uključio i Tina Ujevića, njegovu je Svakidašnju jadikovku, točnije njezinu parafrazu, smjestio u ratni Vukovar. Pjesmu (Vukovarska jadikovka 1991.) otvara stihovima: “Kako je teško biti mlad/ i gledati tugu djece/ dok umire grad!” Očituje se kao pesimist, gotovo katastrofičar tamnih nazora i vizura. Njegove su riječi “crne od rata”, a u pobijenim i smrtonosnim vremenima zvijezde “ugasle su” a “zore ne sviću”. No, Kolumbić ne želi pjesmu “jadikovku” zatvoriti u katastrofičnu tonu jer se ufa da će njegove “crne” riječi imati “cijenu” kada se dogodi katarza, osvane istinska sloboda, kad iz Vukovara odu, “netragom nestanu” zli, opaki i ludi/ kad u grad se vrate/ dobri i čestiti ljudi.”

Kolumbić je rođenjem Mediteranac, otočanin, Hvaranin pa je normalno da u njegovoj osjetilnosti prebivaju i maritimni, “morski” sadržaji a on im sada daje i nacionalno-domoljubnu aromu. Uvjeren je da je Hrvatska sljubljena sa svojim morem koje dotiče, zapljuskuje sve njezine prostore i krajine, pa i slavonske ravnice, a on je iskusio Slavoniju, dobar komad života proživio je u Požegi. Njegov je odnos i spram mora fascinacijski, glorifikacijski. On je tvrdo, neporecivo uvjeren da more emanira ljepotu, ljubav i dobrotu. Ne želi vidjeti zastrašujuću silinu njegove elementarnosti, naslutiti razornu moć njegove neukrotive energije. On moru hrvatskom gotovo tepa, kaže: “Dobro naše more”, “Dobro moje more”, “Blaženo more”. Njegovo more ima “toplu, modru zjenu” a kada korespondira s njim obuzimlje ga “utjeha modrine”. More je u svim svojim pojavama, oblicima i vibracijama sinonim za čaroliju, milinu, dragost a “modra ljubav” prožimlje pjesnikovo biće pa će reći: “Pjesmu mora pijem,/ u naručju modrine/ dušu svoju grijem.” I kada je sanjar njegovi su snovi “modri” a u modrinu su uronjeni i pjesnikovi bližnji, djed, otac, majka. Tada su moguće začudne prispodobe i kombinacije, moguće je da “I djedov brod u boci/ tada morem plovi.” (More u našem domu)
I kada spominje svoju “klonulu” ruku, diskretno zbori o okončanju života (Kraj plovidbe/ u bonaci slutim), pjesnik je bez zadrške sljubljen s morem pa će reći: “U duši svojoj/ dušu mora ćutim.” (Dušu mora ćutim). More Tina Kolumbića ima dakle “dušu” a ona ga sveudilj nadahnjuje, krijepi, opskrbljuje ga zanosom i optimizmom, nadom i utjehom, smislom i skladom. I kada se pjesnik približi pragu onkrajnosti, možda će ga pratiti šumor mora, osluškivat će šapat morske “duše” koji će mu reći: Mi se volimo.