Remek-djelo

Juan Pedro Aparacio

Dijelili su istu ćeliju. Jedan je bio visok i imao je maurske oči, drugi krupan i živčanog držanja, treći sitan i skučenog duha. Izvanredni sud ih je osudio na smrt. To je bilo sve što su znali. Vlasti se nisu gnjavili niti da im pročitaju presudu, niti su im rekli dan smaknuća. S vremena na vrijeme čuli su se zvukovi naredbi četa za smaknuće, koje su dolazile iz nekih iz dvorišta i odmah iza toga pucnji pušaka.
Prolazilo je vrijeme i rutina smrti ušla je u njihove lubanje u obliku stanovite groznice koja ih je držala u stanju nemarnog bijesa. Najdeblji od njih je ponekad lizao kamen u zidu u potrazi za okusom, najmanji se sažimao u oblik zida, kako kažu da je činio Leonardo u potrazi za nadahnućem, najveći je pisao roman. No, kako nije imao ni papir, ni pero, ni kredu, ni bilokakav pribor za pisanje, to je činio u svojoj glavi u kojoj je brižljivo sastavljao rečenice, ispravljao ih, čitao naglas, raspravljao je o njima sa svojim drugovima te ih ponovno ispravljao.
Tako je napisao jedan roman od više od tristotine stranica, tristotine trideset i tri točno, svaka s trideset crta i šezdeset proreda, prema njegovim točnim proračunima. Dobro ga je zapamtio i čitao ga više nego jednom svojim drugovima. No, prolazili su dani a da se nije izvršilo smaknuće i kako se to čitanje sviđalo svima, bilo ih je mnogo koje je napravio sve dok i najgluplji od njih nije uspio naučiti napamet, naravno uz mnoge ispravke, savjete i rasprave koje je prihvatio autor. Tada se dogodilo da ako se netko od njih spasio, trojica drugih bi morala naučiti napamet da bi mogli prenijeti na papir kada su okolnosti dopustite. Sva trojica su se poklapala u ideji da je najbolji roman onaj koji su oni znali.
Roman se poboljšao sa slijedećim čitanjem i ispravkama, sve do točke kada su ih došli potražiti. Nitko nije sumnjao u njegovu genijalnost.
Jednog dana je došao do najvišeg; drugi do najkrupnijeg; no treći, malen i skučenog duha, bio je oprošten. Nikada nije uspio prepisati roman. Njegovo pamćenje, toliko ostrugano kao zidovi koji primaju puščane metke, nije bilo sposobno da se u cijelosti predstavi. Uz tešku muku uspio je rekonstruirati cjelokupan sadržaj. Tvrdio je, svakako, da je to bilo remek-djelo, jedan od najboljih romana koji su ikada bili napisani. I tako ga je zauvijek održavao, i trideset godina nakon toga uspjeha.

 

Bez sutra

Bernardo Kordon

Sve ono dosadno događa se na početku. Ukućani naprave galamu točno u onomu trenutku kada čovjek poželi mir, i nađe ga. Srećom, u tom istom trenutku nas od života dijeli zavjesa od bijedne potke i staklo tvrđe od čelika. S druge strane promatrali smo posljednje slike života koji nestaje kao sjena i dim. Sivi bljesak guta one koji plaču i mole. Ja sam mrtav i posljednja slika svijeta živih je slika onog nepoznatog mladića koji se nadviruje kroz vrata u moju sobu. Jednostavno uljez koji sa strepnjom i žaljenjem gleda umirućeg. Ovaj potez se smješta u meni, poistovjećuje se sa mnom. Shvaćam da taj neznanac, koji me promatra iza čitave obitelji, da sam to ja sâm. To je onaj koji me uvijek slijedio korak po korak i koji me uvijek uhodio, i danju i noću. Sada se smješta u meni. U trenutku smrti ja sam poput prazne rukavice koja se ukočila i ohladila. Tada se uvlači ruka da mu da novi život. Više nismo dvojica, nego jedan sâm. Sada sam onaj drugi kojega nikada nisam upoznao. I već je kasno da bi se pronašla kakva sličnost. Unutar mene je. Nema lica. Nemam ga ni ja. Nalazimo se jedan u drugomu. Napeti i spokojni, čekamo polazak. Jednako kao zrakoplov. Kroz tvrdo staklo i tupavo jedro promatramo sjene u svijetu živih. Sveudilj skupljaju cvijeće, plač, riječi i opet riječi. Ja gledam kroz oči drugog, i drugi gleda kroz moje oči. Obojicu nas iznenađuje očajno i beskorisno rasipanje pokreta i opet pokreta. Nada mnom vlada ponos da sam umro i vjerujem da izraz moje maske to ne prikriva.
U ovom posljednjem očekivanju prate me komadići sjećanjâ. Izviru iza velikih zaslona u crnom i bijelom. Jer iza skučenog jedra i tvrdog stakla ostajemo kao boje i zvukovi. Sada su slike bit i simboli: nisu potrebne riječi. Možemo skočiti brzinom svjetlosti i doseći bilo kakvu sliku milijuna koje ostavljamo kao nadgrobni spomenik našeg hoda po zemlji. Mnogi mrtvaci polete i uskoro ostaju nepokretni, uhvaćeni u tvrdom staklu koje razdvaja dva svijeta. Ostaju fascinirani pred jednom slikom, sve dok ne nestanu u prostoru bez vremena. To su bića koja nisu posve živjela u životu, niti su se ostvarili kao mrtvaci. Dok su me vozili na groblje vidio sam ih kako se sudaraju kao muhe o staklo koje nas dijeli od živih. Također sam uspio vidjeti mračne četvrti svojega grada, ljude koji se kreću poput mrava, dosadu u ulicama nalik jedna na drugu. Žurba koja nalikuje na dolazak na zračnu luku Ezeiza, dosana šetnja koja spremno poziva na dalek put.
Kroz kruto staklo dolazi mi zbrkana slika nekog obiteljskog lica. Posebno ono moje supruge i moje majke koje pokušavaju proći kroza nj. Naslutio sam njihovu nazočnost, iako ih nisam uspio vidjeti. To me je također podsjetilo na zračnu luku kada se zrakoplov sprema na uzlijetanje a oni koji ostaju opraštaju se mahanjem maramica, a da ne znaju tko su oni koje pozdravljaju. U međuvremenu kratko čekanje postaje tako ogavno sve dok zrakoplov ne krene, ili dok se lijes ne položi u rupu, i na koncu počinje putovanje, i ima se sreće da napune svijet iznad neba i ispod zemlje.
Osjećam snažne vibracije, kao od avionske turbine. Ja i onaj drugi, obojica u lijesu, počinjemo put trzajem nečujne brzine. Već smo udaljeni mnogo kilometara od debelog jedra i tvrdog stakla. Prelazimo preko oceana, kontinenata, svjetova. Ne razdvajam se od onoga drugog kojeg nosim u sebi. Nemoguće nam je doznati putujemo li središtem zemlje ili kroz svemirske prostore. Cijepamo tamu u jednu pravu crtu, poput nekog podzemnog vlaka koji nas nosi na suprotnu stranu zemlje. Ponekad se putovanje usklađuje s iznenadnim pomračenjima. Prepoznajem uzlaznu krivulju iz podzemne željeznice Buenos Airesa na prolazu kroz postaju Alberti na liniji A, i ponovno idem linijom D kada se okreće između Suda i dvorane Callao. Iznenada počinjemo okomit put i padamo poput olova u bunar koji obuhvaća čitav svijet.
Ne znam je li lijes kliznuo nekoliko centimetara, ili smo proveli svjetlosne godine u tunelu. Jamačno je da sigurno vladam svojim dolaskom. Sve je bilo apsurdno mirno, kao kada se probudimo u vlaku i ustanovimo da stoji. Tada sam se uspravio. Uspjelo mi je vrlo lako izići na površinu.
Izlazim na svjetlo dana i nalazim se na groblju. Više ne vidim debelo jedro. Shvaćam da me je to putovanje, čiju duljinu ne mogu ocijeniti, ponovno vratilo na drugu stranu stakla. Sada ne samo da prepoznajem pojedinosti svojega groba, nego s udaljenosti od pedeset metara uočavam povratak povorke koja me otpratila do mojega posljednjeg boravišta. Međutim, moje posljednje boravište je svemir koji sada raste i, također, smanjuje se u novim dimenzijama. U jednom skoku nalazim se na čelu povorke. Promatram svakog pojedinačno u povorci: beznačajnog i žalosnog kao što su sva živa bića.
Letim do svoje kuće i tamo ih zatječem u bdijenju za mnom. Gnjavi me miris cvijeća. Tada ulazim u svoju spavaonicu i tamo upadam u agoniju. Potom izlazim na ulicu i vidim se kako hodam na svojem posljednjem putu. Postarao sam se. Nikada nisam na to obraćao pozornost. Skoknem potom do parka i vidim da vozim bicikl na nekoj polu-utrci. Kako sam mlad! Međutim, nikada nisam bio svjestan da sam mlad. Nikada nisam mislio o sebi, nego samo na prokleto sutra. Zašto? Ako to pitam onoga koji ide sa mnom, i taj drugi će me pitati to isto. Zašto? U životu nisam činio drugu stvar nego sam čekao sutra, taj rak svijeta svega živog. Što je sutra? Ako to pitam drugoga, kriknem to u vjetar, vjetar će urlikati na svijet. Što je to sutra, ono koje proždire moj život? Ovdje to nitko ne zna. Ne postoji sutra u svijetu mrtvih! Postoji samo sadašnjost napeta kao čelično uže koje je uvezalo čitav svijet.
Sada mi izgleda lako upoznati prošlost, tu ljudsku izlučevinu, balu pomalo fosforoscentnu koju ljudi podlo i dvolično ostavljaju na svojem putu. Nemam potrebe slušati njihove glasove. Vidim zbog prozračnosti kako ih izgriza vremenska tjeskoba. Doista se ne želim reinkarnirati ni u koga od onih nesretnika. Više volim odabrati jednoga da ga mogu osloboditi od toga prokletog sutra, ili jednu praznu rukavicu kamo bih se uvukao, a sa mnom i onaj drugi, koji sa svoje strane vodi drugog, a ovaj drugi u sebi bića koja nikada nismo upoznali u Kraljevstvu Rasijanja i mi smo Jedno u dijamantu beskonačne sadašnjost.

 

Sa španjolskoga preveo Josip Hećimović NIKŠIĆ

 

Juan Pedro APARICIO (León, 1941.) španjolski je romanopisac.
Bernardo KORDON, poznatiji kao Bernardo Debeli (1915. – 2002.) putnik kroz Ameriku, Europu i Aziju. Objavio je Tradicionalno kinesko kazalište i Šest stotina milijuna i jedan u kojima opisuje svoja putovanja po Kini nakon revolucije Mao Ze Donga.