prof. dr. sc. Stjepan Ćosić, povjesničar
Mir i tišina na krajnjem jugu Domovine
Ponedjeljak, 17. kolovoza
Ne vodim dnevnik. Pišući o drugim stvarima, puštam da mi se život odvija bez bilježenja izravnih refleksija. Dnevnička obveza iziskuju disciplinu koja, unatoč iskustvu pisanja, stvara nelagodu. S druge strane, ta je forma oduvijek bila privlačna piscima i čitateljstvu. Poput fotografije, dnevnik nudi privid da svoj život ne prepuštamo zaboravu, da ga, na neki način, usporavamo i kontroliramo. Privlačne stvari skoro uvijek skrivaju opasnost pa dnevnici lako prelaze u „ego“ naklapanja ili dosadne solilokvije. Dnevna rutina obiluje trivijalnim stvarima od kojih samo mašta umjetnika može načiniti nešto vrijedno pozornosti. Dnevnik je odavno postao žanr, a potom i izvor, u historiografiji. U pomodnoj postmodernoj verziji „ego histoire“, razne vrste dnevničkih zapisa imaju središnju istraživačku ulogu. Analizira ih se kao Sveto Pismo.
U svakom slučaju, dnevnici bi trebali imati neko intelektualno opravdanje pa razmišljam o tome kako i što pisati, koje misli i ideje artikulirati i unijeti u dnevnik u tjednu takozvanog godišnjeg odmora? Dnevni događaji u kojima sudjelujem nisu posebno uzbudljivi i vrijedni pripovijedanja, nisam protagonist niti sudionik javnog života, a još manje sam uključen u druge vrste ljetnih avantura. U vrijeme korona-restrikcija društvena i kulturna zbivanja ionako su svedena na simboličku mjeru. Osim što ne držim nastavu i ne susrećem studente, ljeti se moji životni parametri bitno ne mijenjaju. Zagreb zamijenim za Dubrovnik, za morski horizont i ambijent koji mi tijekom zimskih mjeseci pomalo nedostaje. Vrijeme mi je uglavnom ispunjeno raznim poslovima i idejama, razmišljanjem, čitanjem, proučavanjem i glazbom. Nikad mi nije bilo jasno što je to dosada.
Utorak, 18. kolovoza
Čitam ponovo tjedni dnevnik koji sam za Hrvatsko slovo vodio u srpnju 2013., prije punih sedam godina. Bio sam zaokupljen lažnim društvom znanja i mizernim i do apsurda formaliziranim stanjem u sustavu znanosti u kojem je sve više doktora i drugih gradusa, a sve manje znanja. Stvari se nisu popravile. Riječ je o sustavu u kojem se vrednuju izvješća o radu, a ne rad, rezultati rada, znanje i znanost. Sve je u tom svijetu inverzno i naopako, ali ne onako simpatično kao u pjesmi o Antuntunu. Na primjer: Hrvatska zaklada za znanost uopće nije zaklada jer ne raspolaže nikakvim zakladnim sredstvima nego dobiva proračunski novac. Zakladom se valjda naziva samo zato što nije izravno pod okriljem Ministarstva. U toj pseudozakladi sjede anonimni birokrati koji sa znanstvenicima komuniciraju generiranim dopisima. O rangiranju predloženih projekata odlučuje se na nekoliko razina, tobože transparentno, a zapravo klanski, interesno i ideološki obojeno. Zapravo, ključne odluke donose se na vrhu te opskurne piramide. Humanističke i baštinske discipline u tom sustavu dobivaju mrvice i otpatke, a većina novca nestane na projektima „tvrdih“ i primijenjenih znanosti koje Hrvatskoj i hrvatskome gospodarstvu nikad nisu donijele nijedan ozbiljan tehnološki novum.
Unatoč entropiji, treba, kao što je govorio Voltaire, obrađivati svoj vrt. Treba uspostavljati smisao ne samo vlastitom životu nego i čitavoj povijesti. Nakon višegodišnjeg rada, danas sam u tisak predao knjigu Hrvatski grbovi – geneza, simbolika, povijest. Napisao sam je zajedno sa svojim bivšim studentom i pronicljivim istraživačem Matom Božićem, a objavit će je Hrvatska sveučilišna naklada iz Zagreba. U knjizi smo, na temelju opsežnoga gradiva, protumačili nastanak, simboliku, uporabu te atribucijske i semantizacijske mijene svih službenih (dinastičkih) i neslužbenih (grbovničkih) znamenja koja su se, od 13. do sredine 17. stoljeća, pripisivala Hrvatskoj / Dalmaciji / Slavoniji i Humu / Bosni / Rami. Obuhvatili smo i grbove Dubrovačke Republike i Istre te znamen Ilirije s polumjesecom i zvijezdom. Višestoljetna uporaba i simbolika hrvatskih grbova ovisila je o različitim političkim i dinastičkim okolnostima. Svo to kompleksno gradivo, uz analize i zaključke, pretočili smo u čitku, izvorima i slikama potkrijepljenu heraldičku priču. Bio je to težak ali i uzbudljiv posao u kojem smo iznijeli posve novu interpretaciju povijesti hrvatskoga grbovlja. Osvijetlili smo nastanak i simboliku grba s tri leopardove glave, koji je od 13. stoljeća označavao vlast hrvatskoga hercega na području od Drave do Jadrana, likove triju pasa u trku i ruke s bodežom (mačem ili sabljom), te grbove sa šahiranim štitom i kunom između dvije rijeke, a koji se kao biljezi Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Slavonije pojavljuju, pod utjecajem habsburške i jagelonske heraldike, potkraj 15. stoljeća. U isto doba, grb s tri okrunjene leopardove glave počeo se pripisivati isključivo priobalnoj Dalmaciji. Ako brojne spoznaje do kojih smo došli ožive zanimanje i diskusiju o hrvatskoj heraldici i simboličkoj baštini, smatrat ćemo da se naš trud isplatio.
Srijeda, 19. kolovoza
Kći uključuje TV. Imao sam što čuti i vidjeti. Smrtonosni virus s kodnim imenom, koje izbjegavam izgovoriti, vratio se u punoj snazi. Razne tv postaje natječu se u strasnoj brojidbi novih žarišta, sumnjivih, zaraženih i oboljelih. Kamere u zračnim lukama, na cestama. Pozvani od svojih „stožera“, strani turisti bezglavo napuštaju Jadran. Domaći izvjestitelji veselo javljaju da nas susjedi proglašavaju epicentrom bolesti. Boje nas crveno. Krije li se iza svega zluradost i konkurencija? U optjecaj se vraćaju zastrašujuće sintagme „socijalna distanca“ i „nova normalnost“ s pratećim rekvizitima. Nekoliko „stručnjaka“, uglavnom dežurnih medicinskih šarlatana i ljubitelja mikrofonskih krušaka, koji mjesecima unisono produciraju tautologije i proturječne ekspertize, javljaju se iz ljetnih rezidencija i inozemnih uporišta da bi se priključili dezinformiranju javnosti, sijanju straha i panike. Naime, strah je emocija kojom se iz pozicije medicinskoga autoriteta dade najlakše manipulirati. Medijska fenomenologija našeg submikroskopskog neprijatelja u tom smislu je posebno poučna. U historiografiji kojom se više od trideset godina bavim, i koja spada u humanističke discipline, svaka napisana tvrdnja ili ocjena o prošlim zbivanjima mora biti potkrijepljena izvorima, dokumentima, svjedočenjima ili artefaktima, ukratko dokazima različitih vrsta. U suprotnom se autor izlaže kritikama zbog nevjerodostojnosti i subjektivnosti. S druge strane, takozvani stručnjaci, sve odreda „hard core“ znanstvenici, s kredibilitetom anglosaksonskih laboratorija, mijenjaju svoje ekspertize kao čarape, a pozivaju se na ono što pronađu na internetu i što je svima dostupno. Egzaktne znanosti očito su nestale negdje u bespućima propagande i zgrtanja novca. Tražeći mjesto pod reflektorima, javljaju se i takozvani „poznati“, mnogi zaraženi ili pod sumnjom. Hrvatska estrada na udaru je virusa više od ostalog pučanstva. Nasreću, mrtvih je malo ili ih uopće nema. Očito smo razvili imunitet na ovu programiranu krizu, ali o tome nitko ni riječi.
Medijska situacija ima jednu dobru stranu. Virus je ubio sve dosad „vruće“ teme. Problem migracija kao da se riješio sam od sebe. Gdje su se djenule tisuće izbjeglica? Lokalni sukobi su utihnuli, teroristi svih vrsta uzeli su dugotrajni godišnji, a domaći i svjetski svjetonazorski prijepori harmonično su izglađeni. Da nas ne čeka teška financijska i ekonomska kriza, čovjek bi se veselio. Na žalost, kao i svaka globalna kriza u povijesti, i ova će za posljedicu imati svjetski transfer imovine od naroda prema oligarhiji.
Za kraj dana: neki slovenski ćato, netom se vrativši iz svoje kuće na Krku, urbi et orbi u Ljubljani proglašava „Treći val korone u Hrvatskoj“! Rezignirano gasim TV. Bože, Bože, ako jesi, gdje si?
Četvrtak, 20. kolovoza
Danas na krajnjem jugu Domovine, u Moluntu. Čempresi, lovor i borovi, konavoskih krajolika s najljepšim morem na svijetu. Ipak, nisu svi pobjegli. Čujem češki, slovački, poljski, i uživam u prepoznavanju milih slavenskih riječi i glasova. Parkiram ispred zadnjih kuća u mjestu. U daljini se vidi Ponta Oštro, naš najjužniji rt. Najjužniji je bio i dubrovačkoj vlasteli koja ga je zbog toga i prozvala Ponta d’Austro. Pučka etimologija i homonimija napraviše tako „Oštri rt“ kako ga neki zovu, iako je svaki rt per definitionem oštar. Da ne bude sve idealno, na kupanju me ubola osa. Bio sam nepažljiv. Zamalo sam je zgnječio dlanom pa nije imala izbora. Na trenutak je ostala omamljena, a ja sam ljutito zamahnuo da je dokrajčim. Ipak, u djeliću sekunde sam odustao, pustio je da se pribere i sretno odleti. Ponos je osjećaj koji me rijetko prožima ali zbog ovoga sam osjetio nešto slično.
Konavljani su oduvijek bili gostoljubiv svijet, a takvi su i danas. Odlazeći, domaćici kuće, zahvaljujemo na parkirališnom mjestu. Kuća je velika, nekoliko apartmana, pansion… „Bila sam najsretnija kad smo počinjali“, kaže, „u garaži“. Razumijem o čemu govori. Vjerojatno smo svi bili najsretniji „kad smo počinjali… u garaži“. Bili smo mladi.
Na izvoru rijeke Ljute u šumi lovorika pijem hladnu vodu i potapam natekli prst.
Petak, 21. kolovoza
Ovog ljeta u Lapadu vlada mir i tišina iz vremena Vojnovićevih Lapadskih soneta. Apartmani su prazni, restorani i kafići s pokojim gostom. Popodne i večer bez obveza. Pripremam sebi izbor iz božanstvenoga niza simfonija Antona Brucknera, bogobojaznog seoskog učitelja i orguljaša crkve Sv. Florijana iz Ansfeldena. Kao skladatelj bio je on čarobnjak lutajućih harmonija i tvorac veličanstvenih simfonijskih struktura. Godinama se iznova divim Brucknerovu nadahnuću – on je mislio da mu ga šalje osobno Gospodin Bog – i uživam u neopisivoj ljepoti njegove muzike. Čovjek koji ga je u glazbenom smislu vjerojatno najbolje razumio i koji je znao sve njegove partiture napamet, bio je rumunjski dirigent, filozof i učitelj Sergiu Celibidache. U njegovoj filozofiji umjetnosti svaka je glazbena izvedba jedinstveni čin koji umnogome nadilazi fizikalne tonske aspekte. To je neponovljiva holistička cjelina, transcendentalno iskustvo u kojemu se pod dirigentskom palicom „reduciraju“ i susreću svi elementi izvedbe: skladba-partitura, prostor, vrijeme, izvođači i slušatelji. Dinamika i svijet zvukova svake izvedbe uvijek je različit i neponovljiv doživljaj. Celibidacheovo osporavano shvaćanje tempa u glazbi, otpor prema brzini, mehaničkoj virtuoznosti, mikrofonima i tehničkoj reprodukciji, potjecalo je iz prakse Zen učenja o čemu je maestro nadahnuto govorio. Ono što čujemo, to smo mi. Glazba, to si ti! Kaže Celibidache. Unatoč primamljivim ponudama, za života je odbijao objavljivati snimljenu glazbu i posvetio se isključivo probama i koncertima. Već kao početnik nekoliko je godina ravnao glasovitom Berlinskom filharmonijom, a najduže se zadržao na čelu Münchenskih filharmoničara. Tek nakon smrti, objavljene su snimke njegovih koncerata iz 80-tih i 90-tih godina, zajedno s Brucknerovim simfonijama (3-9). Tempom tih simfonija izvođači su dosegnuli donju granicu izvedivosti u kojoj se tonovi svakog instrumenta napose čuju savršeno jasno i usklađeno s cjelinom orkestra. Ravnati na toj granici, mogao je samo Celibidache. Umro je 1996., točno sto godina nakon Brucknera. Obojica su zadužila čovječanstvo.
Subota, 22. kolovoza
U životu sam radio različite poslove, u mladosti često „fizikalio“, ali tijekom tri godine rada u osnovnoj školi osjetio sam golemu težinu i poneku radost učiteljskoga posla. Možda zbog tadašnje mladosti i neiskustva, ali moje mi se učiteljevanje uvijek činilo najtežim poslom, svakako težim i odgovornijim od posla sveučilišnog profesora. Djeca kojoj sam prije točno 30 godina predavao povijest, u osnovnoj školi na Ilijinoj Glavici u Dubrovniku, danas su ljudi u srednjim godinama. Večeras na Babinom kuku priređuju malu proslavu te obljetnice pa su me kao svoga, tada dvadesettrogodišnjeg razrednika, pozvali da im se pridružim. Neke nisam susreo desetljećima. Lijepo je vidjeti naraštaj koji je od djetinjstva do danas ostao tako povezan i blizak kao moji bivši đaci. Još je ljepše znati da su svi postali čestiti ljudi, da su izgradili svoje živote, zasnovali vlastite obitelji i da neizmjerno vole svoj Grad. To je jedna od radosti koja ne blijedi.
Nedjelja, 23. kolovoza
Danas je dan povratka. Treba prevaliti 600 kilometara. Golemi stupovi već ocrtvaju izgled budućeg Pelješkog mosta. Prisjećam se velikog otpora ideji gradnje prije deset-petnaest godina. I tada su se „stručnjaci“ raznih struka natjecali dokazujući da je most nepotreban. Dok mosta ne bude, na graničnom prijelazu Klek-Neum, po tko zna koji put svih ovih godina, strpljivo čekam u koloni (sada pod natpisom EU CITIZENS). Čekam da mi „skeniraju“ osobnu iskaznicu i uvijek iznova se pitam o smislu i svrsi tog postupka prema hrvatskim građanima u tranzitu. Kad most bude gotov, i kad to prestane biti problem, vjerojatno će se ponuditi rješenje jednako apsurdno kao što se sad drže apsurdne Duchampove doskočice, nema rješenja jer nema problema. Prelazim dakle čudnovatu granicu dviju država na kojoj uglavnom ureduje samo jedna strana, i razmišljam kako je došlo do toga da je u proteklih trideset godina potpuno napušten koncept suvereniteta nacionalnih država. Kako su razne vrste i razine integracija natkrilile i podredile taj oblik suvereniteta. Odzvanja mi definicija napuštenog koncepta: suverenitet je samoograđivanje neke vlasti od svake druge vlasti…
Poetski uvidi u povijest draže su mi štivo od historiografije. Pred spavanje nekoliko puta čitam jedan Novalisov Fragment: „Nježan i velik je tijek prošlosti: Sveta koprena ga pokriva za neupućenoga, ali onaj, čiju je dušu stvorila sudbina iz blagog romorenja izvora, vidi je u božanskoj ljepoti s magičnim zrcalom.“
prof. dr. sc. Stjepan Ćosić