SVE ZA HRVATSKU
HRVATSKU NI ZAŠTO
Priredila Ankica Tuđman,
VL, Zagreb, 2011.
PONEDJELJAK, 22. LISTOPADA 1973.
Vijeće sigurnosti noćas izglasalo rezoluciju kojom se traži obustava ratnih operacija na Srednjem istoku na zajednički prijedlog SAD-SSSR.
Sporazumijevanje velikih na djelu. Kissinger u Moskvi razgovarao s Brežnjevom u dva navrata po nekoliko sati…
Danas sam dobio rendgenološki nalaz snimaka oba koljena i lumbalnog dijela kralježnice.
“Bilateralna gohnarthrosa, deformirajuća spondiloza lumbalne kralježnice”.
Time je spondyloarthorsna dijagnoza cijele kralježnice plus oba koljena, plus stopala – zaokružena.
Nimalo utješno. Kakva terapija? Sutra idem prof. V. Mandiću.
U komentarima neuspjeha nogometne reprezentacije u susretu sa Španjolskom: dok se u taboru španjolskom orila pjesma: “Vive (la) Espagna” – u jugoslavenskom muk i optužbe o propustima vodstva i nezdravog stanja u samoj momčadi: nehomogenost, nejednako zalaganje…
Poučno! Kakvo je stanje nogometa tri bi republike (BiH, Srbija i Hrvatske) mogle sastaviti homogeniju i jaču reprezentaciju! Ali po sadašnjem shvaćanju one ne mogu biti prijavljene za međunarodno natjecanje kao što to mogu biti one iz Engleske, Škotske, Welsa i Sjev. Irske, gdje i nema npr. Velike Britanije.
I Mirjana Gross doživljuje neizbježnu sudbinu:
Andrija Radenić napao ju je u glasilu srpskih povjesničara zbog nedosljednosti u primjeni marksističke, klasne metode u “Povijesti hrvatskog naroda” (Šidak, Gross, Šepić, Zagreb 1968). Ona mu odgovara u ČSP III, 1/1971. Opravdava se ali i – ne bi se moglo zanijekati da nije – duhovito ismijava zbog dijalektičkog kritičara, koji joj prigovara nemarksističnost, i razumije se, nenaučnost, čim govori nešto afirmativno i posebnoj hrvatskoj povijesti, a hvali je kad govori o hrvatsko-srpskim pitanjima u skladu i s njegovim gledištima.
Gross završava svoj odgovor da bi se mogla ponositi što je jedni napadaju zbog uljepšavanja a drugi zbog negatorstva hrvatske povijesti, ali “nažalost osjeća samo gorčinu i strah za mlade povjesničare”.
Bila je jedna od glavnih koja se upregla u borbu protiv mene u Insitutu. Nije slučajno što je napadaj na Grossovu izišao u doba obračuna s hrvatskom marksističkom inteligencijom, dotično njezin odgovor u vrijeme dok sam se sam (1972.) nalazio u zatvoru!
Povijesna logika koje, bojim se, Grossovica nikad shvatiti neće! (Inače ne bi i sama još uvijek išla za potpunim negiranjem Vase Bogdanova, i “literata” (tj. Krleže).
Daleko sam od toga da povijesnu znanost smatram neposrednim sredstvom politike. Naprotiv. Osobito u današnjim društvenim prilikama.
Ipak. Kad će već jednom hrvatski povjesničari shvatiti onu Toynbeevu misao, da je glavna zadaća povjesničara da mora odgovoriti na pitanja bitna i važna za njegovu generaciju.
Ako išta, to mi nitko neće moći osporiti. Barem toliko. A ostat će i nešto više…
U istom broju ČSP, u kojem Grossovica odgovara Radeniću, Šidak pozitivno ocjenjuje knjigu: V.I. Frejzdon: Borba hrvatskoga naroda za nacionaljniju svobodu, što je izišla u Moskvi 1970., a bavi se pretežito razdobljem 1859-1873.
Navečer na TV intervju beogradskog dopisnika s Gustavom Husakom pred sutrašnji njegov dolazak u Beograd.
Što mi se sve ne roji u glavi dok ga gledam i slušam: prvi susret s njim u Bratislavi, u Akademijinom Institutu; zapravo u stanu dr. Ede Friša, zatim za vrijeme konferencije u Bratislavi i Kongresa u Pragu (u njegovu kabinetu kao potpredsjednika čehoslovačke vlade); razgovori u Zagrebu, u Korzu i kod mene u stanu, na večeri, zajedno s Ivom…
U to se sve otada, od 1964-67 zbilo, što je sve prohujalo i protutnjalo nad našim glavama.
Tada je bio uman kritičar Dupčekova režima i Cisara i Smrkovskog, tih najprogresivnijih čeških komunista koji također nisu shvaćali bit slovačkog nacionalnog pitanja.
1968 – “praško proljeće”, okupacija, odvođenje u Moskvu, a zatim “njegova” vladavina…
Slušam ga: da li je to isti čovjek? Da i ne! Eto ga smirena, kao neki profesor ili akademik, a ne revolucionar, nac. vođa, “gauleiter”; državnik…
UTORAK, 23. LISTOPADA 1973.
Kod specijaliste prof. V. Mandića: osim lijekova preporučio stacionarno liječenje u bolnici u Varaždinskim Toplicama.
Kod K. poslije njegova jučerašnjeg razgovora s J. Predsjednik sudskog vijeća, što me je sudilo, Morović pričao J., da je Udba tražila za mene sedam godina zatvora, kao i za Veselicu i Đodana najmanje!
J. mu ipak zamjera (samo) to što je ostavio inkriminaciju po čl. 109.
Na moj zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne, Okružno tužilaštvo dalo negativno mišljenje; sad je na Republičkom koje će (tj. Udba) dati vjerojatno isto. Obrazloženje: za bolest se znalo kad je donošena presuda.
J. se nada da će smanjenje kazne proći, jer je zato i Vimpulšek, a to znači: barem i dio politike.
Na srednjem istoku: primirje uz pripucavanje. Šćukanca bi morali osloboditi; tužilaštvo govori o novim dokazima.
Okružnom sudu govorili su da Udba raspolaže za Šćukanca još nekim dokazima koje im je nezgodno iznositi: priče za djecu, ali jedan od načina psihološkog pritiska na sud…
U sudskim krugovima smatraju da bi Šimi Đodanu trebalo znatno smanjiti kaznu.
SRIJEDA, 24. LISTOPADA 1973.
Husak, u zdravici u Beogradu, rekao da je bio u Jugoslaviji i prije i poslije II SR.
Ne sjećam se točno kadje bio u Zagrebu, a ni A. koja ga se sjeća samo za stolom, za ručkom; Ivo misli da je to bilo zimi ili u proljeće 1968.
Iz Beograda odlazi samo u Makedoniju. Razgovor o ovogodišnjim Nobelovim nagradama za mir: Le Duk To odbio da primi nagradu jer da SAD ne poštuju sporazum o miru u Vijetnamu. Kissinger vjerojatno to neće učiniti iako bi imao ne manje istih razloga…
Današnji Vjesnik javlja:
– osječko tužiteljstvo traži u svojoj žalbi povišenje kazni bivšim našičkim prvacima (Jakov Bukša, sekr. OK SKH osuđen je na 5 mj. zatvora, a Stjepan Jukić predsjednik ogranka MH na 5 mj, uvjetno, dok su Drago Trošelj potpredsjednik općine i Šiimun Šalić predsj. op. soc. saveza oslobođeni);
– u Mostaru osuđen Miljenko Pehar (29 g.) nesvršeni student matematike “zbog. neprij. rada”) na 13 god. zatvora!! Navodno postao član teror. org. u inozemstvu gdje je boravio od 1968. do ove godine.
Prekjučer je Vjesnik, u prigodi dolaska Husaka, u njegovoj biografiji naveo da je 1950. (u doba staljinističkih čistki) bio osuđen na devet godina robije zbog slovačkog nacionalizma i separatizma!!
Dušan Dragosavac objavljuje već deseti nastavak u Vjesniku, razvijajući svoju teoriju o samoupravnom društvu i nac. pitanju.
Jadni marksizam, osobito hrvatski…
ČETVRTAK, 25. LISTOPADA 1973.
Na povratku iz Umaga Košutići se vratili u Zagreb. Bili na kavi. Drug ambasador priča o svom lovu u Somaliji i prilikama u diplomatskom koru:
Rusi nigdje bez pratnje; Kinezi skromni -, ograde rastu i žive kao i domaći somalijski radnici u pustinji.
Na Srednjem istoku i poslije prihvaćanja primirja nastavak borbi: Izrael uspio proširiti svoj mostobran na zapadnoj obali Sueza, što Egipćanima nije pošlo za rukom na istočnoj obali.
U Saboru Jakov Blažević predao odlikovanje Miroslavu Krleži (orden jugoslavenske zvijezde s lentom).
Nedvojbeno zasluženo. Ako itko a to je on zaslužio takvo priznanje.
Prisutna vodeća politička ekipa a Blažević održao veličajno slovo nestoru: od oktobarske revolucije pa ovamo…
U odgovoru Krleža, nezahvalnik kakav jeste, odvrati: da kao što je rekao odgovarajući na pisma Predsjednika Tita, da on misli da se njegova (tj. Krležina) uloga u našem pokretu preuveličava; on da je bio samo član partije koji je pratio pokret kao što je poznato s mnogim amplitudama…
Bile su to takve riječi zahvalnosti da nisu mogle biti donijete ni u novinama…
A glavna proslava imala bi tek biti…
Brak ljubavi i mržnje uvijek se manifestira na slične načine…
Noću 24/5 listopada Nixon naredio stanje pripravnosti američke oružane sile zbog sovjetskih namjera da interveniraju na Srednjem istoku.
Kissinger u svojoj izjavi rekao da su SAD za popuštanje i sporazum ali samo do određenih granica.
SUBOTA, 27. LISTOPADA 1973.
U posljednja dva dana i Nixon i Brežnjev odlagali najavljene govore zbog pogibelji međusobne konfrontacije na Srednjem istoku, ali nakon međusobnog telefonskog razgovora, te izglasavanja odluke da se na Srednji istok pošalju čete UN u kojima neće biti velikih sila, oba su održali najavljene govore. Nixon za novinstvo i TV, a Brežnjev na svjetskom skupu mira u Moskvi…
I po saopćenjima za javnost jasno je da je i u Jug. naređeno stanje pripravnosti oružane sile.
Pobude su poznate: možemo biti ugroženi, ali s koje strane to za javnost ostaje nepoznato …