Demokracija
u opasnosti?

 

Čini se da danas koronavirus pokušava sve nevolje nadjačati. Širi se cijelom kuglom zemaljskom. Protiv njega diže se pobuna ne puškama i atomskim oružjem, nego znanošću. Desna i lijeva strana po cijelom svijetu smatraju da će se protiv tog neprijatelja čovječanstva obraniti na drugi način. No, događa se i suprotno. Prosvjednici traže slobodu mišljenja. Bune se protiv raznih zabrana, protiv nošenja maski. Dižu glas protiv države i državnih institucija, protiv zdravstvenog sustava. Stvara se novi kaos

 

 

Koronavirus poletio je po cijelom svijetu. Komunistička internacionala vladala je prije svega na istoku kugle zemaljske. Danas vlada još u Kini, Sjevernoj Koreji i u nekim drugim državama. Komunizam u Europi nestao je. Ostala su sjećanja. Istočna Europa umrla je u smislu komunizma. Pridružila se zapadnom svijetu. No istočna Europa danas se javlja pod drugim znakom, ne pod komunističkim, nego više pod kršćanskim. U tom smislu istočna Europa nije umrla. Ona i dalje postoji, samo u drugom smislu. Komunizam i divlji neoliberalizam očajno su nas mučili. Staljin je dao ubiti preko 20 milijuna ljudi. Mao Zedong dao je u Kini ubiti još više ljudi. Josip Broz Tito također je gledao da dade ubiti neprijatelje svoje partije. Hitler je pokušao osvojiti cijeli svijet, ali to mu nije uspjelo.

 

Koronavirus – nova pogibelj
Čini se da danas koronavirus pokušava sve njih spomenute nadjačati. Širi se cijelom kuglom zemaljskom. Protiv njega diže se pobuna ne puškama i atomskim oružjem, nego znanošću. Desna i lijeva strana po cijelom svijetu smatraju da će se protiv tog neprijatelja čovječanstva obraniti na drugi način. Protiv njega prosvjeduju ljudi na ulicama i trgovima velikih gradova. Jedan od najvećih prosvjeda dogodio se u Berlinu 1. kolovoza ove godine. U njemačkim je gradovima bilo puno prosvjeda u prošlosti. Bili su to prosvjedi sveučilištaraca, ali nijedan od njih nije bio tako agresivan kao ovaj – podsjećaju njemački komentatori. Prosvjednici traže slobodu mišljenja. Bune se protiv raznih zabrana, protiv nošenja maski. Dižu glas protiv države i državnih institucija, protiv zdravstvenog sustava. Odbacuju nova pravila života. Nose transparente na kojima piše da su prosvjednici narod, a ne oni koji vladaju i pišu članke u novinama. Do sada je vrijedilo pravilo da desni radikali i nacistički simboli nisu oni koji se bore za slobodu pa su stoga bili odbacivani od velike većine ljudi. Sada ti simboli koji podsjećaju na neonacizam nisu bili uklanjani s ulica i trgova u Berlinu. Ostao je dojam da prosvjednici s Adolfom Hitlerom traže slobodu. Dnevnik Die Welt istaknuo je da u povijesti Savezne Republike Njemačke na prosvjedima neke manjine nikada nije bila izrečena tako velika mržnja prema vlastima kao sada. Ovaj put na ulicama grada pojavio se srednji stalež koji na svoj način traži slobodu. Većina njemačkih listova smatra da su prosvjedi zbog koronavirusa u njemačkim gradovima izraz neodgovornog egoizma. Ti prosvjedi nastupaju u ime slobode, a zapravo ju ugrožavaju. Organizatori tih prosvjeda su pripadnici više manje desne struje koji su nakon prosvjeda protiv izbjeglica iz Afrike i Azije sada pronašli novog neprijatelja, a to je virus za koji se ne zna odakle je došao. Mi obični ljudi smo dezorijentirani. Ponekad se čini da je to netko želio. Ne znamo tko ima pravo, oni koji tvrde da su pronašli cjepivo ili oni koji u to cjepivo ne vjeruju. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin hvali se da je u Rusiji pronađeno pravo sredstvo protiv širenja tog virusa. Kinezi se također hvale da su već obuzdali svog neprijatelja. Šveđani tvrde da se ljudi ne mogu pouzdati u maske, nego u cjepiva i u oprez.
U svakom slučaju mi smo i dalje u velikoj opasnosti. Dok pišem ove retke virus je svom snagom proletio i kroz Hrvatsku pa su nas zapadni susjedi stavili na crvenu listu. Koliko dugo će to trajati, ne znamo. To sve skupa ljude uzrujava. U državnim uredima u Njemačkoj, a i u drugim državama osjeća se neljubaznost službenika. Sveti Pavao kaže da se njih ne trebamo plašiti.

 Što je s Hrvatskom. Gdje je ona danas? Ponekad se
čini da su prošla vremena kad su primjerice brojni
njemački prijatelji visoko cijenili hrvatski narod i hrvatsku
državu. Pri ruci imam dopis jednog znamenitog književnika
koji je nakon rata istaknuo da je Savezna Republika
Njemačka protiv volje brojnih država na Zapadu bila
ona koja je među prvima priznala Republiku Hrvatsku
kao samostalnu državu. Hrvatska će ostati demokratskom
državom, pisali smo mi emigranti kao i naši
prijatelji u svijetu. Danas o tome ni riječi

 

Uznemireni svijet
Narod na Zapadu je jako uplašen. Uzmimo primjer Njemačke. Izvještaji o nasilju svaki dan uznemiruju puk. To nasilje smanjuje kvalitetu života. To je otrov za njemačku demokraciju, kažu istaknuti predstavnici demokratske Njemačke. Činjenica je da određeni radikalni krugovi napadaju upravo one koji brane demokraciju, koji se angažiraju za socijalna prava ljudi. Zbog toga bi prijetnje i nasilje trebalo shvatiti ozbiljno i policijski ih goniti, kažu predstavnici kriminalne službe. Demokratska država mora se braniti, čak i represivnim sredstvima protiv političkog ekstremizma koji poprima sve šire oblike. To je tema koja će nas, čini se, sve više pratiti u eri koronakrize koja nije regionalna nego globalna.
Pogledajmo malo što je s današnjom Hrvatskom. Gdje je ona danas? Mrtav građanin ima mrtvu državu, piše u izlogu knjižnice Bogdana Ogrizovića. Albert Einstein negdje je rekao: „Svijet je pogibeljno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju.” Na posljednjim izborima velik dio ljudi nije izašao na birališta. Jesu li to oni dobri ljudi koji ne žele ništa poduzimati, mrtvi građan? Jesu li oni krivi za mrtvu državu koja je državu stavila na milost i nemilost svjetskih otimača i gospodara? Ako je to tako, onda se ne moramo čuditi što su ovdje mnoge stvari u teškim prilikama. Ponekad se čini da su prošla vremena kad su primjerice brojni njemački prijatelji visoko cijenili hrvatski narod i hrvatsku državu. Pri ruci imam dopis jednog znamenitog književnika koji je nakon rata istaknuo da je Savezna Republika Njemačka protiv volje brojnih država na Zapadu bila ona koja je među prvima priznala Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu. Ta država spada u Europu svojim ljepotama, svojim poznavanjem stranih jezika. Hrvatska će ostati demokratskom državom, pisali smo mi emigranti kao i naši prijatelji u svijetu. Danas se takve ideje uopće nigdje ne spominju. Hrvatska kao država postoji, ali u njoj mnogi ljudi pate, nemaju dovoljno novaca za život pa tako izbjegavaju političke stranke. Te stranke, koliko ih god ima, malo su u stanju izraziti političke ideje i ciljeve na način da ih narod prizna onako kako je priznao Stjepana Radića nakon Prvog svjetskog rata i Franju Tuđmana u danima rata protiv Hrvatske. Ljudi u Hrvatskoj često sami nisu u stanju vidjeti kako riješiti postojeće probleme, jer ih političari izražavaju nejasnim jezikom ili jezikom vlastite pohvale. Stranke ne smiju imati cilj razbijati državu sumnjivim zakonima i propisima. Stranke su jako važne, one određuju politiku države. One se trude da ljudima u materijalnom pogledu ide dobro. Političke stranke ne smiju voditi politiku koja šteti ljudima. To su vrlo jasne misli kojih bi se sve političke stranke trebale držati. Moraju osigurati pravilo da birači određuju politički smjer države. Oni to mogu učiniti samo na izborima, a da bi to činili, ljudi moraju imati povjerenja u političke stranke i politički smjer države. To nažalost u Hrvatskoj ne postoji.