Velika ostavština akademika Dubravka Jelčića
1930.-2020.

Piše: mr.sc. Ivan Bekavac

Plemeniti čovjek, akademik Dubravko Jelčić, profesor, povjesničar književnosti, kritičar, dramaturg i publicist otišao je s ovoga svijeta početkom 2020. Svojim životom i radom dobro se pripremio za vječnost i onostrane staze. Bio je vrlo odan svojoj Hrvatskoj. Rijetki su naši suvremenici tako dobro kao on poznavali njezin duh i njezino srce. Neprocjenjivi su prinosi Dubravka Jelčića potpunijem poznavanju baštine hrvatskoga naroda, ne samo književnoga, nego i političkoga i ukupnog povijesnog nasljeđa. Uz istraživačke je radove, pisao i literarna djela. Nakon uspostave demokratske države Hrvatske, sudjelovao je u političkom životu. Represiju komunističkoga režima osjetio je već kao četrnaestogodišnjak, kad su ga zbog letaka političkoga sadržaja komunisti 1945. na 18 mjeseci bacili u starogradišku tamnicu. Bio je i ostao nepopustljiv prema svakom protuhrvatskom djelovanju, ali je bio i posebno kritičan prema pomanjkanju samopouzdanja i podaničkom duhu koji se uselio među Hrvate.

Tvrdio je da nam se događalo ono što nam se događalo zato “jer je naše povijesno znanje o tim godinama bilo krivotvoreno”. Postojale su isključive, unaprijed formulirane ‘istine’ koje je trebalo braniti iako su se oslanjale na lažne teze – “sud povijesti postaje oblik zlouporabe znanosti”. Povijesno znanje Hrvata o njihovoj povijesti u prošlom stoljeću bilo je krivotvoreno. Akademik Jelčić je činio sve što je mogao da se to promijeni. A mogao je i učinio puno. I za vlasti komunista uspio je, uz pomoć nekih ljudi koji su bili na važnim položajima (1970/71.), u biblioteci Hrvatska politička misao XIX. i XX. stoljeća objaviti djela A. Starčevića, E. Kvaternika, S. Radića, F. Supila, J. J. Strossmayera i Franje Račkoga, uz studije vrsnih priređivača. Bilo je to prvi put nakon 1945. da se o tim ljudima govori drukčije nego je nudila ‘znanost’ pod patronatom komunističke ideologije. A to je ona ‘znanost’ koja je gotovo cijelo prošlo stoljeće bila zadojena jugoslavenstvom.
Kao što je afirmirao, primjerice, Stroossmayerove prohrvatske ideje, akademik Jelčić ne će zaobići ni Krležino hrvatstvo. S jedne je strane bilo Krležino ideološko sljepilo i dogmatska zatucanost koja je kroz njegove “literarno razigrane rečenice” nanijela golemu štetu Hrvatskoj i Hrvatima. Iako je nastupao s “verbalnom agresivnošću svojstvenom samo najprimitivnijim boljševičkim agitatorima onoga vremena, Krleža je neosporno bio u srži svoga bića ispunjen hrvatskim osjećajima.” Na žalost, nije smogao ljudske i građanske hrabrosti da se “jasno i glasno javno odrekne” svojih zabluda ni onda kad ih je s vremenom postao svjestan. Bio je Hrvat oportunist svjestan svoga hrvatstva, bez vjere u njegovu državotvornu moć. Ni Istok, ni potpuno Zapad, pod uplivom jakih civilizacija i njihovih interesa koje su ga okruživale, Krleža je mislio da je hrvatstvo “preslabo da se formira u samostalno političko i državno tijelo”, a ipak toliko otporno da se ne da potopiti.
Možda bi sve završilo drukčije, piše Jelčić, da je Krleža umjesto defetizma, kojim je kao gubom zatrovao svoj narod, poticao njegovu samosvijest i povjerenje u svoje snage. Citira Krležine riječi kako nastojanje Hrvata “za posljednjih trista godina, krvavo i haotično probijanje do normalne geopolitičke baze za prvih devet vjekova narodne egzistencije, sav taj napor da se Hrvatsvo otme kretanju oko tuđih osovina, sve to ostalo je do danas, u glavnom, bez političkih rezultata.” Tomu Jelčić dodaje da ‘kretanje oko tuđih osovina’ treba nazvati pravom riječi: poltronstvo. Tvrdi da sluganski mentalitet prati Hrvate stoljećima. Nositelj toga mentaliteta je ‘nezrela inteligencija’ koja se Hrvatima nameće kao “nedostojna zamjena za intelektualnu elitu”. Ta nedozrela inteligencija služenje tuđinu drži svojim idealom. Vlastiti probitci i ambicije dovoljan su im razlog za izdaju vlastite zemlje.
“Hrvati općenito, ne samo intelektualci i ne samo danas nego valjda odavno, malo čitaju i još manje znaju, pa i o sebi samima, uključujući i političke prvake, a i ono što znaju, ako je nešto za njih neugodno, svi skupa i podjednako rado i brzo zaboravljaju”, piše akademik Jelčić. On ne spada među one koji samo pamte da Strossmayer nije bio nikakav srbofob, nego tragajući na izvorima, nalazi da je 10. travnja 1884. u pismu Račkom napisao: “Narod nam je u opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo protiv Madžara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje.” Međutim, pita Jelčić kako se moglo dogoditi da je hrvatska povijest upamtila sve projugoslavenske Strossmayerove ideje, a posve zanemarila “citirane riječi, koje su dokaz njegova političkoga triježnjenja?”
Navodi i drugi primjer: javnost, primjerice, gotovo i ne zna za Pribićevićevo Pismo Srbima (1933.) napisano nakon emigracije u Pariz. Tamo između ostaloga piše i ovo: “Ne mogu da zamislim ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakovo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.” Tim je riječima Pribićević opisao i svoju politiku protiv Hrvata do sredine dvadesetih godina, a istodobno predvidio što će se dogoditi ako njegov savjet ne bude prihvaćen. Pribićevićevo se predviđanje ispunilo koncem dvadesetoga stoljeća. Ovdašnja je komunistička historiografija tajila taj Pribićevićev proglas iako ga je “po samoj logici stvari upravo komunistička politika morala maksimalno eksponirati.” Ali tada bi pokazala da je Pribičević najavio i opravdao nastanak NDH.
Pokazuje da je prosuđivanje o činjenicama, koje prikupe povjesničari uvijek samo interpretacija, a to znači individualni, subjektivni čin. I tu vidi dva krucijalna problema koja opterećuju hrvatsku stvarnost: prvi je problem to što je naša historiografija “tijekom cijeloga stoljeća, prosuđivala događaje više tuđim nego našim (ili svojim) očima”, a drugi je tendenciozna selektivnost, kad se činjenice ne utvrđuju onako kako znanost traži, nego se neke prešućuju i namjerno zaobilaze a druge su “iracionalno preuveličane”. Tada, tvrdi Jelčić sud povijesti “postaje oblik zlouporabe znanosti”.
“Odustanimo od teze, makar privremeno, dok to i činjenicama ne dokažemo, da su nam za sve nedaće i sva zla krivi samo drugi, ne popustimo, bar dok to činjenice ne potvrde, lagodnom izazovu slado-gorkog i sažaljenja vrijednog zaključka, da smo i u ovom stoljeću (20., op.ib), kao i tolikim stoljećima ranije, bili samo nedužne žrtve zlih namjera, podvala i zločina tuđinaca i smrtnih svojih neprijatelja svih vrsta i boja.” Moglo bi se reći da je to Jelčićeva polazna teza. Tvrdi da je prošlo stoljeće Hrvatima bilo krvavije od svih prethodnih. To je za nj bilo sto krvavih godina “najtežih i najopasnijih u dosadašnjoj našoj povijesti. Bile su to godine kad smo, prema neskrivenim zamislima srpske intelektualne elite, zaluđene agresivnim planovima velikosrpskog imperijalizma garašaninovsko-karadžićevske provenijencije, imali konačno i zauvijek nestati s lica zemlje kao narod koji ima svoje ime, svoju povijest i svoje vrijednosti već gotovo trinaest punih stoljeća.” Srbi su opijeni “paranoidnom idejom o svojoj europskoj i svjetskoj veličini, a kojoj su Hrvati jedina zapreka na putu ostvarenja” činili sve da ih unište, “od prijetvorne umiljatosti, preko protuhrvatske promidžbe do masovnih zločina enormnih razmjera!” Onda se Jelčić pita, a što je s nama, kako mi odgovaramo na sve to. Jesmo li natjerani da se “molimo da nam se oprosti što nismo dopustili agresoru da nas zgazi, pokolje i zbriše s lica zemlje”?
I iz citiranih rečenica lako je razabrati da je akademik Jelčić vrlo pozorno analizirao hrvatsko dvadeseto stoljeće, a posebno ‘jugoslavensko’ pitanje i konstatirao da su obje Jugoslavije stvorene nasiljem, u moru hrvatske krvi. U ovom tekstu citiramo neke od njegovih zapisa iz knjige 100 krvavih godina, 20. stoljeće u hrvatskoj povijesti. Gdje god je jugokomunistička partizanska vojska došla, obilježila je svoju nazočnost krvavim biljegom. Dubrovački otočić Daksa u listopadu 1944. i Široki Brijeg u veljači 1945. bili su, piše Jelčić, sigurni znaci da jugokomunistički rat protiv Hrvatske ne će završiti njihovom pobjedom.
Koliko je bilo složnosti među nama, kako danas stvari stoje? Malo kad su Hrvati “zauzimali oprečnija i nepomirljivija stajališta nego što ih upravo danas zauzimaju jedni o drugima, a svi zajedno o pojedinim razdobljima kroz koja smo prošli”. Prolazili smo i kroz pogibeljnija iskušenja, ali nikad se kao danas nismo suočavali s tako kontroverznim shvaćanjima o naravi naših prijepora u gusto razmještenom “kratkom i kontinuiranom nizu” tako da niti nema predaha iako postoje mnogi razlozi za nj. Ne će se saznati istina bez revalorizacije hrvatske povijesti dvadesetoga stoljeća jer se ‘Jugo-Hrvati’, pogotovo ako su još i jugokomunističke orijentacije, teško odriču naviknutih stajališta i pogleda…”. Sve je još gore kad se zna “da su oni svojim mišljenjem doslovce zarazili znatan dio hrvatske inteligencije sve do danas…”.
U ‘rekapitulaciji’ hrvatskoga dvadesetoga stoljeća akademik Jelčić počinje s 1902. i tekstom koji je objavljen u Srpskom književnom glasniku i Srbobranu – Do istrage vaše ili naše. “Ušli smo dakle u dvadeseto stoljeće s mačem nad glavom i nožem pod grlom. Ne znam je li ikada u posljednje dvije tisuće godina, od početka kršćanske ere, igdje u svijetu, ijedan narod, makar i ne bio kršćanski, najavio drugom, susjednom narodu istrebljenje do posljednjeg čovjeka, kao što je jedan kršćanski narod – srpski – najavio drugom kršćanskom – hrvatskom …” Tomu dodaje da su, koliko zna, Hrvati jedini narod u svijetu koji je doživio takvu prijetnju. U početku su odlučno reagirali ‘kao zreo narod’, ali ubrzo se sve promijeniilo i počeli su sklapati političke saveze s narodom koji im prijete da će ih uništiti. Od tih se prijetnji ‘do dana današnjega’, makar formalno, nikad nitko na srpskoj strani nije distancirao. Nakon političkih sporazuma i koalicija sa Srbima, Hrvati počinju tijekom Prvoga svjetskoga rata pripremati “svoju ‘sretnu budućnost’ u zajedničkoj državi sa Srbima. Nešto grotesknije, stupidnije i suicidnije – sve to u isti mah! – ne bi se moglo ni zamisliti.”
Jelčić posebno drži do toga da se osvijetli protufašističko djelovanje istarskih Hrvata još u vrijeme dok su svjetski moćnici uključujući i W. Churchilla komplimentima obasipali fašističkoga vođu B. Mussolinija. “Izvorni, vjerodostojni hrvatski antifašizam imao je izrazito nacionalno, a ne komunističko obilježje. To se najzad mora jednom zauvijek upamtiti.” Apsurdno je dopustiti širenje lažnih teza da su hrvati ‘genetski fašisti’ a Srbi antifašisti, kad, primjerice među Hrvatima nema književnika koji bi bio “otvoreni poklonik fašizma kao što je bio Miloš Crnjanski” u Srbiji. A”nešto poput ‘Zbora’ Dimitrija Ljotića u Hrvatskoj nije postojalo nikad.” Jelčić piše da u djelu M. Budaka nema niti jedne rečenice koja bi dokazivala njegovu fašističku ideologiju. Navodi da mu se pripisivala krilatica “Srbe na vrbe” “premda se dobro zna da je tu rečenicu izrekao još 1914. Marko Natlačen”, koji je kasnije postao miljenik kralja Aleksandra i ban Dravske banovine. Ustaška je vlada zabranila djelovanje Govedićeve Hrvatske nacionalsocijalističke stranke odmah poslije proglašenja NDH, a njemačke okupacijske vlasti u Srbiji su postavili 29. kolovoza 1941. na vlast generala Milana Nedića koji je nastavio s upornim nastojanjima da se prošire srpske granice i stvori velika Srbija (ukjučivanjem istočne Bosne, Srijema i Hercegovine). Poslije Nedićeva posjeta Hitleru 18. rujna 1943. Nedićeva kampanja “dobila je novi zamah”.
I dok se istarski Hrvati suprotstavljaju talijanskim fašistima, dotle u južnijim hrvatskim krajevima orjunaši pripadnici Organizacije jugoslavenskih nacionalista, nastupaju u svojim, metodom i stilom, kako piše Jelčić, izrazito fašističkim odredima ustrojenim po uzoru na Mussolinijeve ‘crne košulje’ i maltretiraju ljude po dalmatinskim gradovima i selima. U prvim danima NDH prve žrtve bili su Hrvati, jer njihovi susjedi Srbi nisu ni mogli ni htjeli prihvatiti ni Banovinu Hrvatsku, pa su već tada osnivali četničke trojke pod geslom “Srbi na okup”. Još manje su htjeli prihvatiti hrvatsku državu. Ustali su protiv nje i “prije nego što je ona bila ustrojena, već prvoga dana, dok se još nije moglo znati kakva će ona biti. Nisu je htjeli prihvatiti ni kao ideju.” Tu bi mogao biti i odgovor i ‘djelomično objašnjenje (premda ne i opravdanje)’ za antisrpske mjere prvih mjeseci te države.”
Jelčić tvrdi da je posve netočna tvrdnja ‘jugokomunističke historiografije u Hrvatskoj da su nacistička Njemačka i fašistička Italija stvorile Nezavisnu Državu Hrvatsku kao svoju vazalnu državu.” Navodi kako je Njemačka željela očuvati Kraljevinu Jugoslaviju o čemu svjedoči i izjava Von Ribentropa koju je dao 25. ožujka 1941. U sve se umiješala britanska obavještajna služba pa je nakon 27. ožujka sve krenulo drugim smjerom. Nijemci su vlast u Hrvatskoj najprije ponudili Mačeku, a ne Paveliću. Fašistička je Italija, s druge strane, imala neprikrivene osvajačke interese na hrvatskom Jugu, pa se Hrvatska našla između sukobljenih interesa dviju osovinskih sila. Hrvati su morali birati između dva zla. Mislili su da biraju manje zlo i da je “bolja i krnja država i krnja sloboda nego da cijela Hrvatska padne pod okupacijski režim…” Ni jedna od osovinskih sila nije stvarno bila naklonjena Hrvatskoj, pisao je akademik Jelčić, koja se našla pritješnjena između četničko-komunističkih napadača i ‘prijetvornog prijateljstva’ ‘himbenih saveznika’.
Pisao je i o suradnji tih ‘saveznika’ s četnicima i komunistima protiv Hrvatske. Nije zaobilazio ni pitanje koncentracijskih logora ne samo u NDH nego i u drugim državama do dana današnjega, a nije zaobilazio ni Jasenovac. “Hrvati su 1941. do 1945. branili hrvatsku državu, a ne njezin (ustaški) režim”, tvrdi Jelčić. U toj bi državi prihvatili svaku vlast, koja bi u tom trenutku htjela i mogla očuvati državu. “Pa i komunističku!” Ali jedina vrhovna zadaća jugokomunističke historiografije bila je diskreditacija, pred europskom i svjetskom javnošću bilo kakve Hrvatske i svega što je hrvatsko kako bi se uništila svaka ‘nova klica hrvatske državne misli’. Akademik Jelčić priželjkuje da u Hrvatskoj konačno završi Drugi svjetski rat i nastupi “život u punoj slobodi za sve! Tek tada će se osigurati da Hrvatska nikad više ne bude ni ustaška ni komunistička nego hrvatska i demokratska.” Prosuđuje da bi bilo dobro kad bi i Židovi i Srbi bolje razumjeli da je glavna krivnja Hrvata, koje su partizani poubijali u svibnju 1945. “u tome što su željeli svoju državu, a nije malo ni onih koji su u razdoblju NDH prema svojim mogućnostima pomagali i Srbima i Židovima…” Kad se Srbi i Židovi poklone hrvatskim nevinim žrtvama iz 1945. u Hrvatskoj će konačno završiti i taj rat, piše Jelčić.
“Nađite, Hrvati, još jednu takvu zemlju na svijetu, u kojoj bi sorosevski plaćenici moralno sumnjive provenijencije, od orjunaštva i velikosrpstva do komunstičkog nasilništva, mogli nekažnjivo izložiti porugama one koji su joj donijeli slobodu!” Domovinski rat i uspostava neovisnosti, za akademika Jelčića, deset je zvjezdanih godina u povijesti Hrvatske. Bježeći iz jednoga zla Hrvati su prije stotinjak godina upali u još veće zlo, zvano Jugoslavija, jer je, piše Jelčić, u svom genetskom kodu, od prvoga dana sadržavala zločinačku klicu, koja se nesmetano razvijala više od sedamdeset godina, pa je na kraju ta zemlja potonula u kaos i krvoproliće dotad neviđenih razmjera, zahvaljujući velikosrpskim apetitima da pokore u prvom redu Hrvate, videći u njima glavnu zapreku za ostvarivanje njihova karadžićevskog-garašaninovskog sna o Srbiji, koja će se proširiti na zapad sve do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag.” Tomu se nisu protivile ni službena Europa, ni službena Amerika.
U ratu su, 1990. -1995., Hrvati pobijedili oružjem nadmoćnoga neprijatelja. “Malo je kad u povijesti hrvatski narod bio tako jednodušan”, navodi akademik Jelčić. Hrvatska je pokazala što sve može kad ima “snažno vodstvo, kad ga vodi čovjek koji zna što hoće i vjeruje da to hrvatski narod može ostvariti”. Piše da je neprolazna zasluga Franje Tuđmana što je ne samo vjerovao u snagu hrvatskoga naroda “nego je tu vjeru znao probuditi u svakom Hrvatu, kako u domovini tako i u iseljeništvu”. I akademik Jelčić je cijelim svojim bićem bio s prvim hrvatskim predsjednikom i njegovom vojskom. Sad se pridružio Tuđmanu i njegovima tamo, s one strane, u carstvu svjetla.