VANJA RADAUŠ

VANJA RADAUŠ, rođen je u Vinkovcima 29. travnja 1906., a umro je u Zagrebu, 24. travnja 1975., hrvatski je kipar, slikar i književnik. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih kipara XX. stoljeća.
Vanja Radauš bio je jedan od onih velikih umjetnika, koji su svoju neiscrpnu znatiželju hranili životom, a strast za izražavanjem tražili u likovnosti i književnosti. Tragovi koje je za sobom ostavio među ljudima podjednako su duboki kao i sjene na njegovim crtežima ili urezi u glini na njegovu kiparskom stalku. Bio je jedan od najplodnijih crtača i najfascinantnijih kipara koje smo ikada imali, medaljar koji je izmijenio tradicionalne obrise medalje, predani profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, voditelj Majstorske radionice za kiparstvo i akademik, strasni heritolog koji je fotografskim aparatom otimao zaboravu graditeljsku baštinu svoje rodne Slavonije, pjesnik objavljenih i neobjavljenih stihova, zanesenjak i idealist, žestoki polemičar… Radu i životu, koje nikad nije odjeljivao, predavao se opsesivno. Rezultat toga su njegovi golemi opusi, posebice oni crtački i kiparski, koji leže razasuti u muzejskim i privatnim zbirkama poput dijelova kakva golemog mozaika. Trideset i pet godina nakon smrti Vanje Radauša, izložba u Salonu Galerije Antuna Augustinčića pokušaj je da se pozornost usmjeri upravo na jedan kiparski segment tog mozaika, na Radaušev portretni opus. Neobičan izbor: neki poznavatelji njegova kiparstva rekli bi kako to nije bilo Radaušu svojstveno stvaralačko polje, misleći pritom kako je disciplina potrebna za izradu portreta sputavala njegove imaginativne uzlete i kako je izvodeći figure i poprsja, glave i crte lica s imenom i prezimenom, jednostavno »odrađivao« kiparsku narudžbu, dok je svoj prepoznatljivi kreativni pečat utiskivao u cikluse kao što su Tifusari, Panopticum croaticum ili Krvavi fašnik. Činjenica je da su ti halucinantni likovi svojom vizualnom i semantičkom atraktivnošću zaklonili od pogleda, zasjenili Radauševe »obične« portrete. Tako su neka uistinu vrijedna djela hrvatske portretistike ostala slabo poznata. Želja za prevrednovanjem tog segmenta njegova opusa svakako je u korijenu nastanka ove izložbe. Drugi poticaj, koji neposredno veže Radauševu skulpturu uz mjesto izlaganja, jest činjenica da su Vanja Radauš i Antun Augustinčić u počecima svojih kiparskih karijera usko surađivali. (…) To što Radauš svojim djelima »gostuje« u Augustinčićevoj Galeriji, a ne obrnuto, posljedica je razloga izvan kiparstva i izvan kriterija kiparske vrsnoće. Fizičko približavanje njihovih portretnih opusa, iako je riječ o uskom i ograničenom izboru, omogućuje zanimljive usporedbe i učvršćuje nas u uvjerenju kako je autentičnost umjetničke imaginacije jasno vidljiva neovisno o smještaju i statusu. Svojim karakternim osobinama Radauš je zapravo bio predodređen da postane jedan od naših najuvjerljivijih i najlucidnijih portretista; cijelo svoje umjetničko stvaranje vezao je uz čovjeka, toj temi podredio je vještinu oblikovanja i snagu imaginacije. Znatiželjan i pronicljiv, brzo bi dopirao do cjelovite predodžbe nečije osobnosti, a istraživačkim bi žarom podjednako djelotvorno otkrivao fizičke karakteristike i skrivene osobine naravi. Ono što se mijenjalo od portreta do portreta bila je razina do koje je te karakteristike koristio: usklađivao ih, duhovito naglašavao ili ponekad pretjerivao do karikaturalnosti. Snažno izražene empatije, Radauš je svoju portretnu izvedbu čvrsto vezivao uz sudbinu portretiranog, smatrajući da je ostvarenje nečije fizionomije na papiru ili glini jednako ispisivanju životopisa. Pri radu je bio iznimno usredotočen i nije volio usputne razgovore. Modelirao je i crtao brzo, kao da je prethodno već sve oblikovao u duhu, a rukama prepustio samo vještu egzekuciju. Zanimanje za portret bilo je kod Radauša prisutno još tijekom studija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji od 1924. do 1930. godine, a kako svjedoči studentski crtež olovkom iz 1927. koji se čuva u Gradskom muzeju u Vinkovcima, početna traženja u formativnim godinama uključuju i stilizaciju na tragu njegova učitelja Meštrovića. (…) Realizam pojačane ekspresivnosti iznjedrio je amblematske likove poput Bludnice, Skitnice, Robijaša ili Prosjaka, no u portretima konkretnih osoba Radauš je ipak prigušivao izražajnost geste. Prigušenost geste uz majstorsku modelaciju obilježje je cijele serije klasično impostiranih ženskih portretnih figura rezanih u struku, dojma pojačanog modeliranjem ruku ili bojanjem gipsa (Branka Hergešić, Gospođa Kunc, Vera Pervan-Orebić, Gospođica Lederer…). U tom slijedu portreta nastalih potkraj 1930-ih i početkom 1940-ih godina valja istaknuti Vatroslava Lisinskog, portret nemirne površine kojeg je izveo na nagovor skladateljice Ivane Lang i kojemu će se Radauš vratiti godinama kasnije s radikalnijim i literarnijim pristupom u ciklusu Panopticum croaticum; snažno modeliranu glavu Mirka Breyera, Radauševa prijatelja, bibliofila i antikvara; vjerni portret Vinkovčana Slavka Jankovića, autora »Šokačkih pismica« te bistu kajkavskog pjesnika Dragutina Domjanića, čiji je brončani odljev postavljen na zagrebačkom Zrinjevcu. Finu interpretaciju keramičarke Milenije Milunović te portret nepoznate žene s fotografije Vanja je izveo u vrijeme svoje profesure na Obrtnoj školi u Zagrebu od 1939. do 1943. Iz istog vremena potječe i crtež kćeri Tanje kao djevojčice s knjigom u krilu, jedna od brojnih varijanti iste teme, izvedenih mekom, lepršavom i preciznom linijom. Glava Ludwiga van Beethovena, čiji je temperament Vanja osjećao vrlo bliskim, ipak je svojevrstan odmak u ovoj seriji portreta. Gotovo zastrašujuća, ova glava je primjer Radauševe uživljenosti u temu, impulzivnosti bez želje za hladnorazumskim, objektivnim prikazom. Radauš nikad nije želio formu neovisnu o sadržaju, pa tako Beethoven nije ni mogao (p)ostati mirnom skulpturom. Početkom 1940-ih godina uzburkani politički događaji prelamali su se tematski i interpretativno preko Radauševe skulpture, posebice one portretne. Likovi Ante Starčevića i Ante Pavelića, koje je radio iste, 1942. godine, paradigmatski su primjeri. Portret Starčevića izvodi kao dio spomeničkog rješenja za netom raspisani natječaj, rješava ga zanatski solidno, uspijevajući u »ocu domovine« utjeloviti snagu, sigurnost i mirnu monumentalnost. U slučaju Ante Pavelića, Radauš, nakon jednog prinudno izvedenog, klasičnog portreta Pavelića, iste godine iskazuje svoj stav o Poglavniku prikazujući ga kao krvnika zakrabuljenoga kapuljačom. Mimikrija je toliko uspjela da je zavarala i policiju prilikom pretrage Radauševa ateljea, jer u grupi figura okupljenoj oko Petrice Kerempuha nije prepoznala Poglavnikov lik. Puntarska, buntovna priroda odvela je Radauša 1943. preko Žumberka u partizane. Prije odlaska, zlu ne trebalo, dao je napraviti gipsanu masku, vjeran otisak svog lica. (…) Ako je Radauš kao kipar bio afirmiran i prije II. svjetskog rata, njegovo poslijeratno etabliranje kao redovitog profesora na ALU, voditelja majstorske radionice za kiparstvo i akademika (s navršenom 41 godinom!) svakako je promijenilo percepciju vlastite pozicije u društvu. Razumljiva je faza u njegovu stvaralaštvu 1950-ih, kada se odmiče od socijalne osjetljivosti, kada svoj opus obogaćuje profinjenim portretima i oplemenjuje kamenom. Kao da, ponosan na dotad učinjeno, uživa u zasluženoj poziciji; njegovi autoportreti iz sredine 1950-ih odražavaju bljeskove svojevrsnog samozadovoljstva. Kameni portreti zauzimaju osobito mjesto u Radauševu opusu; oni stoje kao oznake zatišja, kao mjesta mirnog disanja, utočišta u čistoj kiparskoj vještini. Sabranost misli i zrelost ruke spojili su se u portretu kćeri Ranke, u renesansnoj čistoći i jasnoći oblika. Također i portret pete supruge, Ade, Radauš je izveo usredotočeno od početka do kraja, od smirene obrisne linije do površine dinamizirane ritmom nabora tkanine. Sa svojom majkom, Terezijom, Vanja je bio osobito povezan: smatrao je da je od nje naslijedio sklonost umjetnosti. Nije slučajno da je njen portret izveo na sličan način kao i svoj lik u kamenu: naglasak je na izrazu lica, isturenoj bradi i jakim obrvama, a manje na dovršenosti obrade; donje dijelove oba kamena ostavio je neobrađenima. Uz ove kamene portrete, Radauš je sredinom 1950-ih godina izveo i dosad slabo poznat, ali vrlo dobar portret F. M. Dostojevskog, kao poklon svom prijatelju akademiku Franu Tućanu i njegovoj supruzi, s kojima je dijelio poštovanje prema velikom ruskom piscu. Zatišja nisu kod Radauša nikad bila dugog vijeka: već 1958. godine iz mraka izlaze Tifusari, ciklus posvećen traumi koja je Radauša mučila još od rata. Izjedena lica u bijelini gipsa nisu se nikad poosobila, ostala su stravičan simbol ljudi čijim je patnjama Radauš bio svjedok. Sljedeći ciklus, Panopticum croaticum, predstavljen 1961. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, naprotiv, barata preciznim imenima i prezimenima: Vatroslav Lisinski, Andrija Jamometić, Vjekoslav Karas, Josip Račić, A. G. Matoš, Ivan Kozarac, I. G. Kovačić, Fran Galović, August Cesarec, Frano Supilo, Janko Polić Kamov, Franjo Krežma, Eugen Kvaternik, Juraj Križanić, S. S. Kranjčević i Slava Raškaj navedeni su tim redoslijedom u popratnom katalogu. Nit koja ih povezuje na značenjskoj razini tragični je životopis svakoga od njih. Na likovnoj razini, to je makabristička, fantazmagorična, nadrealna izražajnost figura izvedenih obojenim gipsom velikih dimenzija, od kojih svaka ima jasno izražen simbol svoje tragične smrti. Ovaj ciklus mučeničkih hrvatskih sudbina kroz povijest jedan je od najznačajnijih kiparskih ciklusa naše umjetnosti i predstavlja najkarakterističniji kiparski izraz Vanje Radauša. Budući da iz razumljivih razloga na ovoj izložbi nije bilo moguće izložiti autentične gipsane figure, skice prerano umrlog virtuoza violine Franje Krežme i slikarice Slave Raškaj, čije je pomračenje uma Radauš nedvosmisleno ovjekovječio, dočaravaju duh ciklusa Panopticum croaticum. Tijekom 1960-ih godina Radauš je zaokupljen radom na ciklusima Čovjek i kras (1964.), Krvavi fašnik (1966.), Apstraktne forme (1966.–1968.) te Zatvori i logori (1969.); bavi se fotografiranjem srednjovjekovnih spomenika Slavonije, objavljuje zbirke pjesama… Portrete radi sporadično i uglavnom kao spomeničku plastiku. Poprsje slikara Adolfa Waldingera, postavljeno 1969. u Osijeku, svojom širokom plohom izbrazdane površine nosi reminiscencije na Radaušev ciklus Čovjek i kras i tipičan je predstavnik cijelog niza bista iz tog vremena. Iako također izvedena za javni prostor, bista Milke Trnine, postavljena 1971. godine u zagrebačkom HNK, nije modelirana širokim plohama, što je pridonijelo neposrednijem dojmu portreta jedne od najboljih svjetskih opernih pjevačica. Radauševo stvaralaštvo u posljednjih pet godina njegova života obilježeno je usporednim radom na nekoliko područja: uz medaljarstvo i pjesništvo bavi se fotografijom snimajući graditeljsko nasljeđe Slavonije; izvodi niz crtačkih ciklusa (Flora croatica, Crni herbarij, Sjećanja na djetinjstvo i Matere), radi skulpturu u ciklusu Stupovi hrvatske kulture i ciklusu Slavonija, koji ne dospijeva dovršiti. Portretom se eksplicitno bavio u skulpturalno-crtačkom ciklusu Portret našega čovjeka (1972.–1973.) u kojemu dominira crtež i to kao kroki, kao skica izvedena po sjećanju; spontana i brza zabilješka majstorski precizne karakterizacije. Radauš britko opservira i učinkovito pronalazi karakteristične crte lica suvremenika i prijatelja, naglašava ih linijom, mrljom ili širokim potezom pera. Kad je riječ o fizionomijama bez osobitih značajki, kao da potezima pera istražuje specifičnosti (obrve i korijen nosa Ljube Babića). Kada jednom na njih naiđe, možda i nehotice, ubrzo dolazi do karikature: široko lice Miroslava Krleže varirao je desetke puta. I lice Matka Peića mogao je izvesti vrlo lapidarnim sredstvima, a posebno često vraćao se A. G. Matošu, čiju fizionomiju ponekad nije lako razlučiti od one Joze Kljakovića. Ipak, potonji je nesumnjiv vlasnik prepoznatljivoga profila, prikazanog s notom blagog humora. Ako netko danas krene tražiti Radauša, treba se približiti mirogojskom groblju i pronaći nekadašnju Majstorsku radionicu za kiparstvo na Zmajevcu. Tu je, okružena svakodnevnim zvukovima restauratorskih radionica, Radauševa spomen soba, kabinet tih i netaknut od trenutka njegove smrti, 24. travnja 1975. godine. Ormari otežali od knjiga i rukopisa; radni stol s otvorenim srednjovjekovnim misalom i velika skulptura Paganinija u obojenom gipsu; zidovi ispunjeni fotografskim reprodukcijama duhovnih srodnika: uz slikare, pjesnike, filozofe, matematičare i glazbenike – djevojka iz Vinkovaca na odru; školjke u ribarskoj mreži i kristali; drvena slavonska škrinja i kostur ptice; fotelja i bakreni lončić za kavu na stoliću… Najintimniji autoportret Vanje Radauša njegov je kabinet: vrata naizgled otvorenih svima, a zapravo labirint zatvoren u samog sebe. (D. Vujčić, Vanja Radauš – portretist)
(Ur.)