Povjesničar i književnik Dušan pl. Preradović

Dušan je četvrto dijete iz prvoga braka Petra Preradovića i supruge mu Pavice rođ. de Ponte (1828. – 1855.); povjesničar i književnik o kojem hrvatske enciklopedije ne bilježe ni retka

Nakon što se je Petar Preradović, kao vojni časnik, vratio 7. kolovoza 1854. u Beč, iste godine rodio mu se sin kojemu nadjenuše ime Dušan (Beč, 18. rujna 1854. – Beč, 30. rujna 1920.). Budući da mu se tada supruga razboljela, „moradoh ju poslati zajedno s djecom, kojih tada troje imah, u Italiju u blaže podneblje.“ – piše Preradović i svojim „Crticama moga života“. Ožujka mjeseca 1855. umre mu kćerka Slavica od tri i po godine; majka taj gubitak nije mogla preboljeti i njoj se pogorša zdravlje. „To se je tužnoj materi tako na žao dalo, da se još većma razboli, i za djetetom pođe u bolji sviet, ostaviv me tužna i žalostna sa dvoje nejake djece.“ – također zapisuje u svojim „Crticama“ Preradović. Od tih dvoje nejake djece bio je i Dušan koji je nakon majčine smrti dijelom odrastao u garnizonu svoga oca u Beču, da bi ga otac zarana prijavio u kadetsku mornarički školu u Puli te je postao, nakon završetak školovanja, austrijski carsko-kraljevski mornarički časnik, odnosno postao kapetan linijskog broda u Puli. U tom je svojstvu plovio u Brazil, istočnu Aziju, do Sjevernoga mora doživjevši mnogo kojekakvih pustolovina. Iako je kapetan broda imao obveza, Dušan je uza sve dužnosti, inklinirao istraživačkom i spisateljskom pozivu. Vidi se to iz pisama koje je pisao Vatroslavu Jagiću (1838. – 1923.) iz Beča, Kiela i Pule od 1886. do 1898. Svega osam pisama u kojima se Dušan obraća očevu prijatelju Jagiću, koji tada boravi u Beču kao profesor na katedri za slavensku filologiju i slavenske starine, moleći ga za potrebne knjige i razne podatke kojima je popunjavao svoj istraživački rad (pismo od 19. siječnja 1894.), i o rezultatima javljao Jagiću kao na pr. o Zmajeviću iz Perasta, o jednom otkriću etnografske naravi itd. (pismo od 26. siječnja 1894.).
Dušan pl. Preradović oženio je 1886. Helenu Falke von Lilienstein s kojom je imao petero djece od kojih je bila najstarija Paula rođena 12. listopada 1887. u Beču, poznata spisateljica i (prozaistica i pjesnikinja) autorica teksta austrijske himne (službeno proglašena 25. veljače 1947.) „Land der Berge, Land am Strome“. (Od 1800 prispjelih tekstova na natječaj odabran je Paulin tekst!) Njezin otac Dušan bio je premješten u Pulu 1889. da bi se 1914. cijela obitelj odselila u Beč u kojem je umro otac Dušan 30. rujna 1920., a Paula 25. svibnja 1951. Paulin otac bio je veliki hrvatski rodoljub, kao i njegov otac Petar Preradović, te je svoju djecu odgajao u katoličkom duhu. Majka je bila Njemica, liberalna u svojim pogledima i nije ju baš zanimalo muževo (Dušanovo) hrvatstvo, što se je svakako odrazilo i na njihovu djecu.
U životu Dušana pl. Preradovića ima jedna kraća dionica u kojoj se javlja kao voditelj Državnoga arhiva u Zagrebu (1911./192.); tu je službu prihvatio na nagovor dr. Franje Markovića nadajući se da će to mjesto doista pripasti njemu. Kćerka Paula se tomu vrlo radovala. Pisala je dr. Kučeri u čijoj bi kući stanovali: „Tako se veselim Zagrebu. Prema zemlji mojih predaka osjećam jednu posve mističnu ljubav, u kojoj ćemo uskoro naći svoj dom. Veselim se i Vama i svima divnim ljudima tamo.“ No ipak Dušanu se nije želja ispunila, spomenuto je mjesto u Arhivu dobio netko drugi. Zanimljivo je pročitati što o Dušanu, kao kapetanu broda, piše u Klasifikacijskoj listi carsko-kraljevskih časnika. Za njega piše u trim rubrikama: 1. Službeno ponašanje: U odnosu na dužnost prema pretpostavljenima otvoren je i savršeno korektan; prema podčinjenima dobrohotan i brižan. 2. Neslužbeno ponašanje: Besprijekorno. 3. Karakterne, duhovne i osjećajne osobine: Lojalan, pošten karakter, duhovna dobrota, mnogo osjećajnosti, pomalo ishitren u donošenju odluka.
Dušanov spisateljski talent ogleda se u nekoliko njegovih tiskanih radova. Zanimale su ga, uglavnom, povijesne teme: Normansko iskrcavanje u Dalmaciji 1075. (Eine normanische Landung in Dalmatien 1075, objavljeno u austrijskoj reviji „Mitteilungen aus dem Gebiete des Seewesens“). Objavio je još 1902.: Admiralsko djelovanje cara Maksimilijana II. (1570. – 1576.); Das Admiralwerk Kaiser Maximilian II (1570-76); 1907.: Sudbina kneza Suvorova u velikoj pomorskoj bitci kod Tsušime, između Rusije i Japana (Der Knjaz Suvorov in der Seeschlacht bei Tsuschima); 1907.: Proces zbog predaje treće Eskadre (Der Prozess wegen Übergabe der dritten Eskadre). Iz navedenih naslova razabire se da je Dušana pl. Preradovića zanimala tema o pomorskim bitkama. Spomenuo sam da je Dušan bio željan istraživanja, o tome svjedoči i pismo koje je Jagiću pisao iz Pule 19. siječnja 1894.
Presvjetli i veleučeni gospodine!
Već je nekolio godina proteklo, odkada nisam imao časti i prilike, da Vam pišem, a kamo li da mi se je pružila sreća osobno Vam se pokloniti. Nu posljednjih godinah počam od god. 1888. skorom sam vazda ubrodjen bio, ili ono malo što sam na kraju, sprovadjao u Puli – a tako sam se podosta od tudjio Beču. Nu Beču taman kao gradu, mjestu – ne osobam s kojimi sam vezan ili rodbinom ili prijateljstvom, a med koje se odvažim i Vašu Presvjetlost ubrajati, Vas koj me već poznadete od moga djakovanja i do kojeg mi je gledat kao k uzor – Hrvatu i prvom učenjaku svjetskoga glasa.
Oto prijateljstvo, s kojim i Vi mene izvolite usrećiti, podaje mi odvažnost, pristupit Vam s jednom prošnjom, koju ću, da Vas dalje ne izvržem čekanju izložiti u kratko.
Učinio sam onomad prevod iz ruskoga „Morskoga zbornika“ za naše „Mittheilungen“. Predmetom bijaše povijest o postanju i razvitku petrogradskoga arsenala, nazvanoga „Novoje admiraltejstvo“, a utemeljeno Petrom Velikim.
U prvom razdoblju razvitka tog zavoda, izticao se je ponajviše neki vice-admiral „Zmajević“ (…) Sudeći po imenu, koje ne nosi rusko obilježje, rekao bi, da je to član poznate obitelji Zmajević iz Perasta, boke Kotorske.
Prošnja moja sastoji dakle u tom, zamoliti Vas presvjetli gosopodine, da mi pružite svoje dragocjene pripomoći u istraživanju tragova toga moga t. j. da mi izvolite blagohotno priobčiti ono što Vam je možda poznato o rečenom Zmajeviću iz kojih bi mogao nešto gradiva crpsti u tu točku.
Uslobadjavao sam se obratiti na Vašu dobrotu i s bog toga – što Vam je ruska književnost poznata ama i pristupačnija nego meni nikoga upoznajućega u Rusiji.
To je dakle jezgra moje prošnje, s koje Vas molim da mi nebude zamjere s Vaše strane.
Obavši ovaj „službeni“ posao molim Vas obaviestiti me o stanju Vašega i veleštovane Vaše supruge zdravlju. Što radi mladi g. Jagić? Hoće li se i on posvetiti zvanju svoga otca? Ili si je odabrao drugo koje? Ja sam pismo ovo uputio na sveučilište, pošto mi Vaša sadanja adresa poznata nije.
Prošnjom, da me izvolite preporučiti velešt. gosp. supruzi i gosp. Rešetarovoj, bilježiti mi se je oznakom najiskrenijeg veleštovanja Vaše Preuzvišenosti iskreni cijenitelj i na uslugu pripravni D. Preradović.
No Dušan pl. Preradović je na svojim putovanjima brodom, tijekom boravka u luci, iskoristio za svoja istraživanja. O tome svjedoči i pismo Vatroslavu Jagiću iz Pule 26. siječnja 1894. godine. Zbog zanimljiva sadržaja pismo u cjelosti glasi:
Presvjetli i veleučeni gospodine!
Hvala Vam presvijetli gosp. na cjenjenom Vašem pismu od 22. t.(oga) mje(seca), koje me je obradovalo koli sa svoje ljubaznosti i susretlivosti, toli sa dobrih vjestih odnosećih se na Vašu štovanu obitelj.
Što se knjiga meni po Vami napomenutih tiče, to se one žalibože ovdje nenahadjaju, a jedna i u Beču; možda bi se u ruskom poslaničtvu naći mogla. Ako dodjem jedan put u Beč, ogledat ću se tamo kod dotične osobe (vojnički attaché). Dakle mi je pošlo za rukom ustanoviti, da je upitno Zmajević zaista naš čovjek i to Peraštanin. Zvao se je krstnim imenom Mato, pa bio bratić čuvenog nadbiskupa barskoga Andrije Zmajevića iz istoga grada.
Ovu sam obaviest crpio iz knjižice našega S. Vulovića, Peraštanina, svećenika i gimnazijskoga profesora u Kotoru. Knjižici toj je naslov: „Gospa od Škrpjela povjestne crtice o čudnovatoj slici blažene djevice od Škrpjela i njenom hramu na otočiću prama Perastu“. Na strani 24 te knjižice stoji naime govoreć o nekoj slici: „Druga prikazuje B. D., gdje je sveti roditelji Ana i Joakim u templu prikazuju. U slici častnoga starca velikoga svećenika domaća tradicija priča, da je slikar sačuvao nam drago lice slavnoga našega sugradjanina, a svoga (slikarova) mentora prabiskupa A. Zmajevića. I pohvaljeni Kukuljević spominje, da je ovu predaju našao u Perastu. I zbilja, tko je pomnjivo motrio slike dvaju bratanića Zmajevića, Vicka naime Zadarskog prabiskupa i Mata, za doba Petra Velikoga, velikog morovodju (!)
na prvi će se mah uvjeriti, da predaja nam pravu istinu sačuvala i. t. d.
Ja sam, mimogred budi spomenuto, pisao u ostalom starom Vuloviću, s kojim sam se lani u Kotoru upoznao, neka mi, koj je tradicije svog slavnog narodnog mjesta pun pieteta, neka mi piše ob onome što mu je poznato o Zmajeviću.
Mislim da možem putovanje P. A. Tolstoga učinjeno nalogom Petra I. u Maltu i u Italiju stavit u svezu sa Zmajevićem; jer isti Tolstoj imao po svojoj uputi, potražiti vrstne pomorce za ruski flot. gnd. (gospodin) se je 1698 nahodio u Perastu, narodnom gradu i zavičaju Zmajevića, pa je sva prilika, da su se tamo radili ugovori i konačno pogodili.
Haran ću Vam biti, presvjetli gospodine, ako me i nadalje pripomognuti izvolite u upitnoj stvari. Tom se prilikom uslobodjuvam svrnuti Vašu pozornost na malo otkriće etnografičke naravi, što mi je pošlo za rukom pred dve godine. Bivši s našim brodovljem koncen 1891 i početkom 1892 u Grčkoj i Maloj Aziji, posvetio sam svoju pažnju na etnografičke prilike Peloponeza, koj, kako je poznato pun je slavenskog topografičkog nazivlja. Naišao sam na svoje začudjenje i ne malo veselje na dva mjestanca imenom Charvati, a jedno imenom Chyrvatez (koje je Fallmerayer svojedobno prevodio sa: Kroatenheim). Imena to su starodavna, te stoje, ako se ne varam u svezi sa selidbom Hrvata, ili srodnog plemena, noseće isto ime, na jug. Ja sam o tom predmetu napisao za „Vienac“ br. 12. god. 1893. mali članak, koj žalibože vrvi tiskarskim pogrješkama. Drevnost tih imena potvrdjuje neznani bizantski zemljopisac (na izmaku X. stoljeća) za kojega se već nazivahu Mykene – Charvati a slavni Maraton – Vrana.
Ne mislite Vi presvjetli gospodine, da bi činjenica o drevnom naseljavanju Peloponeza po Hrvatih ili srodnih istoimenih njima plemeni, vriedna bila, da se prouči učenjakom kojim?
Sada dakako nema izim nazivlja, i to se sve više kida i pretvara u helensko, više (nema) traga nekadanjem slavenskom življu u Peloponezu. Selo Charvati na. pr. imade sada sasvim arbanasko pučanstvo i.t. d.
No prodjimo se davnosti, pa stupajmo u živu sadašnjost. Čestitam Vam na unučiću Dušanu. Bit će Vam možda već poznato da imam troje djece i to: kćerku Paulinu, sina Ivicu i sinčića Petra. Hvala Bogu svi su zdravi i veseli. Izvolite izručiti pozdrave moje supruge Vašoj milostivoj gospodji i gospodji kćeri i obojici sa moje strane moje preporuke. Pozdrav gosp. Nikici medicina in spe!
Ja pako bilježim se oznakom najdostojnijeg vele štovanja Vaše Veleučenosti iskreni cjenitelj D. Preradović“ [Kopije od osam pisama, upućenih Jagiću posjeduje autor ovoga teksta, iz SNK u Zagrebu; pisma imaju nadnevak: U Beču 27. kolovoza 1886.; U Kielu 5. rujna 1890.; Pola/Pula, 19. siječnja 1894., 26. siječnja 1894., 10. veljače 1894., 28. listopada 1896., 21. prosinca 1897., 27. siječnja 1898.]. Iz pisma od 5. rujna 1890. što ga je pisao Jagiću doznajemo da se njegov brod zvano „Kronprinz Erzherzog Rudolf“.
Koliko je Dušan pl. Preradović držao do otkrića toponima Hrvati u Grčkoj, svjedoči i pismo koje je uputio Mirku Breyeru (1863. – 1947.) iz Pule 2. srpnja 1897., u kojem, uz ostalo, piše: „(…) Ipak i uzprkos svim potežkoćami pošlo mi je za rukom da svrnem pažnju naših znanstvenika na činjenicu, da imade u Grčkoj selišta imenom Charvati (u Viencu 1893. i 1894. mislim).“ Dušan je članak objavio u 12. broju Vienca 1893., str. 190-191 pod naslovom: Drevnost nekadašnjih hrvatskih naseobina u Grčkoj, potpisao ga je inicijalom P.(reradović) i završivši ga rečenicom: „Želio bih, da ove redke čitaju oni, kojima je naša povijest puka bajka, a cijelo Hrvatstvo gola izmišljotina policijske države.“ [Ovdje predočena pisma prepisana su ne mijenjajući Preradovićev jezik, A. J.].
Indikativno da o Dušanu pl. Preradoviću nema ni riječi u Enciklopediji Jugoslavije, knj. 6 (1965.) kao niti u Općoj enciklopediji, knj. 6 (1980.) niti u Hrvatskoj općoj enciklopediji, knj. 8 (2006.) Ne spominje ga niti Hrvatska književna enciklopedija, gl. urednik Velimir Visković. Vjerujem da će taj nedostatak ubuduće otkloniti Hrvatski biografski leksikon. Osim toga, Dušan pl. Preradović, kad je riječ o njegovom etnografskom otkriću, objavljenom u spomenutom časopisu Viencu, vjerujem da će dobro doći, barem, u drugom popravljenom izdanju knjige: Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena (2019.) Marija Grčevića.

Alojz JEMBRIH