predsjednica kulturne udruge Polonez

Monika ZYMON-WALIGÓRSKA

 

 

 

 

Razgovarala: Dragica ZELJKO SELAK

Poljski su glazbenici u Splitu održali jedinstven koncert sjećanja na svetog Ivana Pavla II.

Tijekom koncerta Pepeo i dijamant – Ivan Pavao II. zauvijek s nama, posvećenog 100. godišnjici rođenja svetog Ivana Pavla II., održanog 18. rujna, u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, u organizaciji Poljske kulturne udruge Polonez i Varšavskog simfonijskog orkestra Impressione, praizvedena je skladba Allegro ma non troppo koju je skladao poznati poljski skladatelj Krzesimir Dębski, upravo za ovaj prvi koncert u Splitu, posvećen Velikom papi, svetom Ivanu Pavlu II., jednom od simbola neovisnosti Poljske i Hrvatske, što je bio povod za razgovor s Monikom Zymon-Waligórskom, predsjednicom PKU Polonez.

 

Gospođo Waligórska, molim Vas predstavite se čitateljima? Kakve su Vaše veze sa Splitom?

U Splitu živim od 2007. sa suprugom koji je u Splitu već od 2004. Podrijetlom smo iz Krakova, pohađali smo istu gimnaziju, ali smo se upoznali u Splitu. Povezala nas je ljubav prema Dalmaciji i tu smo ostali. Kao većina dalmatinskih Poljaka, bavimo se turizmom. Suprug je studirao kroatistiku na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu. Nakon završetka studija našao je posao u Splitu. Ja sam se tijekom prvog ljetovanja u Hrvatskoj zaljubila u Dalmaciju. Već tada sam htjela ostati u Hrvatskoj iako sam tada bila svjesna da to nije ostvarivo. U Poljskoj kažemo da će se – ukoliko nešto jako želiš – tvoj san ispuniti. Eto, san mi se ispunio, ali imam i neke neispunjene snove, što znači treba sanjati.

Udruga Polonez u Splitu u suradnji s Varšavskim simfonijskim orkestrom Impressione priredila je u čast sv. Ivana Pavla II., jedinstven koncert. Kojim povodom?

Koncert je jedinstven zbog toga što je glavna skladba koncerta Allegro ma non troppo napisana za tu prigodu i prvi put je izvedena tijekom koncerta u Splitu. Riječi su preuzete iz pjesme poljske dobitnice Nobelove nagrade za književnost, Wisławe Szymborske, a skladbu je napisao jedan od najpoznatijih europskih skladatelja, Krzesimir Dębski. Tijekom koncerta su izvedena djela koja su tematski povezana sa životom Ivana Pavla II, kao: Karol i ljubav. Čovjek koji je postao papa, Varšava – vrijeme časti, Glavna tema – Schindlerova lista (vrijeme nacističke okupacije), Valcer – Obećana zemlja (čežnja za neovisnom domovinom), Poloneza – Gospodin Tadija (simbol borbe za neovisnu Poljsku). Nisu ponestala i sakralna djela koja su u biti molitva, Ave Maria i skladbe Johna Ruttera Pie Jesu-Requiem, posvećene životu Karola Wojtyle nakon konklave te omiljena Papina pjesma koja se često pjevala tijekom hodočašća Krist na žalu. Ivan Pavao II. je govorio „upravo me ta pjesma otpratila iz Domovine. Imao sam je u glavi kad sam čuo odluku konklave. S tom pjesmom nisam se rastao tijekom svih tih godina. Ona je bila sakriven dah Domovine, bila je i pjesma vodilja po raznim putevima Crkve“.

Ivan Pavo II. i neovisnost Poljske i Hrvatske. Vaša iskustva vezana za Wojtylu?

Ivan Pavao II. je simbol slobode Poljske, Hrvatske i drugih država koje su bile pod jarmom komunizma. Putujući po Africi i Južnoj Americi često je vidio siromaštvo za koje je imao puno osjećaja empatije. Razumio je siromahe jer je i sam iskusio što je glad i rat, bez roditelja kao mladi momak. Znao je i razgovarati s diktatorima.
Mogu reći o svojim iskustvima tijekom Papinih hodočašća u Poljsku. Bila sam tada mlada djevojka. Papa, kad bi došao u Krakov, imao je službene sastanke s mladeži. Ali navečer je dolazio na svoj prozor u kuriji i pričao je s nama. Bili su to čudesni sastanci, tako prirodni. Papa je pričao razne anegdote, mi smo spontano pjevali. Ti sastanci s Papom su trajali satima, duboko su u mojem pamćenju. U „papinskom prozoru“ Papina slika kao simbol je uvijek nazočna.

Kome zahvaliti što je Split počašćen velebnom glazbenom praizvedbom?

Senat Republike Poljske je proglasio 2020. godinom pape Ivana Pavla II. Došli smo na zamisao kako vrijedi napraviti projekt posvećen toj temi. Htjeli smo podsjetiti ljude, ne samo na čovjeka zasluženog za Poljake, nego za mnoge narode. Mene kao predsjednicu udruge Polonez kontaktirao je predstavnik umjetnika, zatim smo donijeli odluku o suradnji. U ime naše Udruge napisala sam projekt – zahtjev za sufinanciranje koncerta. Nakon nekog vremena s veseljem sam doznala da je projekt visoko ocijenjen i dobili smo novce. Taj jedinstven koncert je u Hrvatskoj održan samo u Splitu. Moram spomenuti da je ostvaren zahvaljujući sufinanciranju od strane Zaklade Pomoć Poljacima na istoku.

Koji su glazbenici nastupili i tko je osmislio tako bogat repertuar?

Kad je Karol Józef Wojtyla postao Papa, u pismu umjetnicima je napisao: “Crkva treba glazbenike. Pjevanje i glazba omogućuju vam da vjeru doživite kao spontanu radost, a ljubav kao samopouzdano očekivanje Božje spasiteljske intervencije.“ Umjetnici koje je Ivan Pavao II. tako lijepo spomenuo u svom pismu pripremili su program sastavljen od najomiljenijih Papinih djela, kao što su Ave Maria ili Pie Jesu. Izveli su ih sopranistica Milena Lange, jedna od najtalentiranijih poljskih mladih pjevačica, violinist Maciej Przestrzelski, koncertni majstor i zamjenik upravitelja 2. violinske skupine Velikog kazališta Narodne opere u Varšavi, i Monika Polaczek-Przestrzelsk, pijanistica trija Amabile Piano Trio, sastavljenog od glazbenika iz orkestra Velikog kazališta Narodne opere. Publika je u tom bogatom opusu mogla poslušati i djela Stana Borysa, skladbu napisanu na riječi pjesme Pepeo i dijamant velikog poljskog pjesnika Cypriana Kamila Norwida Upravo zbog toga /Po To Wlaśnie, koji je živio u vremenu kad je Poljska bila podijeljena između svojih susjeda. Pjesnik govori o tome što osjeća kad vidi svijet dvoličnosti. Ta je pjesma bila nadahnuće Mileni Lang za naziv koncerta.

Koji je bio cilj i svrha Udruge? Koliko imate članova i čime se zanimaju?

Udruga je službeno registrirana 26. studenoga 2007. i ima šezdeset članova iz srednje Dalmacije i okolnih otoka. Raštrkani smo, ali nas ujedinjuju poljski korijeni, mentalitet i, u određenom smislu, čežnja za domovinom. U našoj udruzi imamo i poljsku školsku sekciju. U prvoj sekciji su djeca koja govore poljski jezik i proširuju znanje o jeziku te opće znanje o povijesti, kulturi i zemljopisu Poljske i skupina mlađe djece, koja uglavnom ne govore dobro poljski. Druga sekcija su naši seniori, od kojih su većina žene koje su osnovale PKU Polonez, uključujući prvu našu predsjednicu Halinu Dražin i drugu Ewu Kastelan. Unatoč činjenici da dolazimo iz različitih sredina, povremeno se želimo susresti u poljskom društvu jer nas povezuju isti korijeni. To je za neke Poljakinje jedina mogućnost govoriti materinski jezik.
U Udruzi sam od 2008., a u upravi od 2010. Volim djelovati i sretna sam što ostvarujem uspješne projekte. Godine 2015. imali smo veliko slavlje, znanstveni skup svih voditelja poljskih društava iz cijele Hrvatske i naši članovi su sudjelovali u tome. Tada je desetak Poljaka dobilo poljsko državno odličje za zasluge u promicanju poljske kulture u Hrvatskoj od poljskog ministra kulture i narodne baštine. To priznanje bilo je za mene dokaz da ono što radim ima smisla i istovremeno me osnažilo za daljnje djelovanje.

Koliko su Hrvati i Poljaci slični? Što ih to veže, kultura, standard?

I Poljaci i Hrvati su slavenski narodi, iako se stanovnici Dalmacije svojim razmišljanjem bitno razlikuju od Poljaka. Poljake i Hrvate povijest definitivno povezuje. Obje su države stoljećima prelazile iz ruke u ruku. S obzirom na to da godinama živim u Splitu, suzit ću usporedbu na Dalmatince i Poljake. Oba naroda povezuje i činjenica da su u praksi doživjeli komunizam, a Ivan Pavao II. je za jedne i druge dao snažan doprinos u borbi za slobodu. Ono što je drugačije jest da Dalmatinci uvijek imaju vremena za sve, to je ono poznato dalmatinsko „polako“ i „pomalo“. Poljaci uvijek žure, često svoje zadatke obavljaju napeti i nervozni. Posljedice su češći srčani i moždani udari kod Poljaka. Djelomično nam se sviđa stil Dalmatinaca, zdraviji je, a mi nismo navikli živjeti tako.

Kakvi su Hrvati kao domaćini? Što je tu zanimljivo?

Druga značajka mentaliteta koja nas razlikuju jest dugi proces prihvaćanja stranaca. Ovdje živimo više od deset godina i primijetili smo da treba puno vremena da vas lokalni stanovnik prihvati i pozove u kuću. U Poljskoj postoji izreka: Gost kod kuće, Bog kod kuće i mi smo Poljaci po tom pitanju prilično otvoreni. S druge strane, Hrvati se vole zabavljati na otvorenom i sastajati se pod bilo kojom izlikom. U Dalmaciji je uobičajeno igranje balota, šijavice, picigina i spontano pjevanje dalmatinskih pjesama. Tijekom karnevala se zajedno zabavljaju djeca i mladi. Muški bazeni, picigin, spontano pjevanje dalmatinskih pjesama su standardni. A da se i ne spominje kako se djeca i stariji igraju zajedno za vrijeme karnevala. Poljaci su ipak češće kućni tipovi.

Bavite se turizmom. Kakve su tu sličnosti između Poljske i hrvatske? Što Vam se sviđa, što ne?

U Poljskoj, na Baltičkom moru i u planinama, turizam je glavni izvor prihoda, baš kao i kod stanovnika jadranske obale. Međutim, pristup turistima nije isti. U Hrvatskoj domaćini često znaju počastiti svoje goste ribom na žaru, vinom ili drugim lokalnim specijalitetom, što turisti doživljavaju kao otvorenost i što je lijepo. S druge strane, oduševljeni su čistim i bistrim Jadranskim morem u boji safira. Poljski turist također je impresioniran time da se Hrvatima ne žuri, nemaju povišenu razinu adrenalina, ali istodobno, ako nešto u Hrvatskoj mora pričekati nekoliko dana, to ga jako iritira. Poljski turisti ne uživaju samo u sunčanju, vole i razgledavanje.

Jezik? Tri riječi slične, a ispostavi se kako se ipak teško razumjeti?

Poljski i hrvatski pripadaju istoj jezičnoj skupini, slavenskoj. Ipak, često postoje razlike u značenju riječi, što katkad zbunjuje. Navest ću, nekoliko primjera:
vrijedna žena – na poljskom znači da je zločesta, nesimpatična; frajer – na poljskom osoba koja ne zna misliti i daje se iskorištavati; samica – na poljskom znači ženka; sawodnik – sportaš; brak – nedostatak nečega; burek – često ime psa; prošek – prašak za pranje; kozica – vrsta koze; droga – put… Ovo su samo primjeri takvih riječi, a ima ih još mnogo na koje treba paziti.

Jeste li imali poteškoća s administracijom u Hrvatskoj, kakva su Vaša iskustva?

Da, administracija u Hrvatskoj nije laka stvar. Puno toga se popravilo nakon 2013., kada je Hrvatska ušla u EU. Prije je dosta stvari s boravkom stranaca u Hrvatskoj bilo komplicirano, procedure nisu bile jednostavne i dugo se čekalo na izdavanje dozvole. Imala sam i jednu smiješnu situaciju. Kad sam tu počela živjeti, dobila sam JMBG kao svaki stranac koji ima legalan boravak. Nakon nekoliko godina ispostavilo se da sam dobila muški JMBG, što je izašlo na vidjelo kod propisivanja lijeka koji je samo za žene.

Provedena su terenska istraživanja među Poljacima u Zagrebu i potomcima poljskih doseljenika u Slavoniji u 19. st., o tipovima doseljavanja i uzrocima migracije. U Slavoniji su dolazili zbog izobrazbe i asimilirali se, s druge strane, u Zagreb se do druge polovine 20. st. doseljavaju uglavnom visokoobrazovane Poljakinje, zbog udaje za Hrvate. Osnivaju PKU Mikołaj Kopernik, koja organizira školu, nakladništvo, priređuje događaje o poljskoj tradicijskoj i suvremenoj kulturi. U obiteljima se i u Udruzi njeguju oba identiteta i promiče veza Poljske i Hrvatske? Kako je u Splitu?

Poljska društva u Hrvatskoj djeluju u četiri grada, u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru, gdje su i glavne poljske zajednice. U Zagrebu djeluje društvo Kopernik i Poljska škola, Polonez u Splitu, Morskie Oko u Zadru, Wisła u Osijeku. U Hrvatskoj ima oko 3.000 Poljaka, uglavnom Poljakinja koje su ovdje emigrirale nakon što su upoznale budućeg supruga, odnosno Hrvata. Taj je proces započeo 1970-ih i još uvijek traje. Zbog toga se poljska zajednica u Hrvatskoj zove Polonia srdaca.
U Hrvatskoj ima dosta poljskih tragova tijekom stoljeća. Poljaci iz Austro-Ugarske došli su u Slavoniju. Austrijske vlasti su htjele naseliti područje uz granicu s Turskom te su siromašnim ljudima u Poljskoj obećale bolji život. Bila je to laž i prijevara. Poljski seljaci i siromašna inteligencija prodali su svoju imovinu i došli u Slavoniju, nažalost, nisu našli ništa što je obećano, počeli su sa zemunicama. Svaki se dio Hrvatske tijekom stoljeća može pohvaliti nazočnošću poljskih tragova. U Istri grof Korwin Milewski kupio je otok Sveta Katarina i imao je najveću zbirku slika istaknutih poljskih umjetnika. Na Kvarneru, u Lovranu i Opatji, živjeli su ugledni Poljaci: maršal Józef Piłsudski, dobitnik Nobelove nagrade za književnost Henryk Sienkiewicz, izvrsni umjetnik Witkacy, poljski predsjednik Ignacy Mościcki. Poljski tragovi zabilježeni su i u Dalmaciji, od vremena prvog poljskog vladara Mieszka I., koji je doveo svećenike iz Dalmacije kako bi kršćanstvo širili u Poljskoj. Imamo veze između biskupa i papinskog legata iz grada Kaštela Ivana Stafilea s poljskim kraljem Sigismundom Starim. Stafileo je imao posebne zasluge za kraljevsku krunu. Kralj Sigismund Stari (1512.) daje Ivanu Stafileu poljsku plemićku titulu, daje grb s orlom u kruni i sliku Djevice Marije s Djetetom, koja ih je, prema vjerovanjima, spasila od invazije Turaka. Godine 1670. prve dalmatinske orgulje, izradio je umjetnik Stefan Kilarewicz iz Krakova, nalaze se u gradu Komiža na otoku Visu. Stanisław Noworyta, kao prvi filmski redatelj, snima dokumentarce Split i okolica. Poljski skladatelj i dirigent Ludomir Michał Rogowski nastanio se trajno u Dubrovniku, od 1926. do svoje smrti. Skladao je mnogo pjesama. Posebno su njegove zasluge za Grad zbog njegove himne u čast zaštitnika grada, Čudo sv. Vlaha, himna sv. Vlaha (1938). Dubrovčani su ga poštovali. Nakon njegove smrti pogrebna povorka s njegovim odrom prošla je glavnom dubrovačkom ulicom Stradum. Godine 1927. osnovana je udruga Poljski dom na Jadranskom moru koja okuplja Poljake iz cijele Poljske. Članovi društva kupuju pet hektara zemlje na otoku Šolti u Nečujmu, zovu ga Chrobrzyn u čast poljskog kralja Boleslava Hrabrog. Kupuju dvije nekretnine (Nečujam, Rogač), koje su korištene za odmor i istraživačke svrhe. Ljetni kamp posjetio je i Krzysztof Kamil Baczyński, poznati poljski pjesnik iz doba Drugog svjetskog rata. O tim se simbolima może puno toga kazati, nekom drugom zgodom.

Vaši daljnji planovi? Ostajete trajno, ili čeznete za domovinom Poljskom?

Teško pitanje. Međutim, ovdje ćemo biti dok imamo posao. Pokaže li se u Poljskoj bolja ponudu za posao, preselit ćemo se. U Poljskoj imamo cijelu obitelj, prijatelje s kojima smo puno toga proživjeli i dijelimo zajedničke uspomene. Jednom riječju, čežnja za domovinom, iako je Hrvatska naš drugi dom. Srećom, nakon sezone, od prosinca do kraja veljače, idemo u Poljsku.

Poljska je početkom 2020. bila domaćin 42. europskog susreta mladih u Wroclawu i pokazala svijetu koliko su Poljaci gostoljubivi. Dojmilo me se poljsko gostoprimstvo, u mom slučaju u obitelji Agnicszke Wiatrawske, u Svetoj Katarini. Nedavno je splitska delegacija gostovala u Poljskoj i Split je ugostio delegaciju iz Rzeszówa. Je li Vaša udruga sudjelovala u ovim susretima?

Nismo angažirani u velikim međunarodnim priredbama. Djelujemo uglavnom na području Dalmacije. Često pomažemo pri prijevodima ili pružimo logističku pomoć ako se nešto događa na našem području.

Sljedeće godine je 80. godišnjica smrti sv. Maksimilijana Kolbea. Hoće li to biti obilježeno nekim kulturnim događajem?

Trenutačno tek razmatramo što možemo prirediti dogodine. Koronakriza otežava nam rad i zapravo još ne znamo što će donijeti iduća godina.
Hvala Vam na daru koncerta. Pridružujemo se zahvali poljskih umjetnika koji su nastupili u Splitu i po povratku u Poljsku na službenoj stranici napisali „velika hvala Moniki Zymon-Waligórskoj i Romanu Waligórskom na poznavanju hrvatskog jezika i priređivanju koncerta, u neobično vrijeme na neobičnom mjestu. Bila je to prigoda za susret s entuzijastima koji svoj život posvećuju istraživanju poljskih tragova u današnjoj Hrvatskoj.“ Čestitamo Vam na uspješnom radu Udruge Poloneza, što znači poljski narodni ples. Neka Poloneza i dalje skladno sklada papinske koncerte hrvatsko-poljske ljubavi i prijateljstva.

Razgovarala: Dragica ZELJKO SELAK