Protiv ustrojavanja teokratske države
U prijedlogu rezolucije američkoga Kongresa potvrđena su ključna prava hrvatskoga naroda na opstanak u BiH, što je znatnim dijelom i uspjeh sadašnje hrvatske državne politike
Američki poziv Erdoganovoj Turskoj da se umjesto vojne prijetnje prihvati dijaloga s Grčkom u rješavanju pitanja svojih pomorskih granica te poziv da smanji intenzitet rata u Nagornom Karabahu, kao i sadržaj prijedloga Rezolocije američkoga Kongresa u povodu 25. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, nisu samo znak vitalnosti i dinamizma washingtonske diplomacije, nego ponajprije pokazatelj vojne, gospodarske i političke moći Erdoganove Turske, koja na temelju proklamirane neoosmanske strategije pokušava obnoviti svoj utjecaj na područjima od Libije, preko Palestine i Jeruzalema, Sirije, Iraka, Azerbajdžana pa sve do Bosne i Hercegovine.
Kako je riječ o različitim narodima, koje doduše povezuje ista islamska vjera, riječ je o oživotvorenju jedne od teokratskih inačica islamske politike, kojoj je zapadnjački pojam nacije svojevrsna hereza.
To se najbolje očituje u tragičnoj potrazi za identitetom bosanskohercegovačkih muslimana, koji se nakon oslobođenja BiH od osmanske vlasti potkraj 19. stoljeća, dakle tijekom stotinjak godina, nisu uspjeli uklopiti ni u jednu naciju pa čak niti u onu “bošnjačku”, koju su im tijekom devedestih godina pod tim nazivom nametale vlastite političke elite.
U političkom govoru, kako bi valjda zavarali zapadnjake, oni se doduše služe samonametnutom terminologijom bošnjačke nacije, dok istodobno kao nacionalna zajednica ne priznaje na svom zamišljenom području postojanje drugih naroda – hrvatskoga i srpskog, što, unatoč prividnoj krinci, otkriva istinski kartakter već spomenute islamske teokratske vlasti.
S obzirom na to da se takva vlast oslanja na Erdoganovu političku doktrinu, ali i na njegovu neoosmansku strategiju te očitu mogućnost turske vojske da istodobno vodi nekoliko simultanih ratova, bošnjačko je povjerenje u Erdogana naraslo u tolikoj mjeri da se izražavalo u t.zv. amanetima, odnosno predajom zemlje u ruke novoga sultana.
Na političkoj se razini to ostvarivalo preko sustavnoga kršenja Daytonskoga mirovnog sporazuma, ponajprije na štetu hrvatskoga naroda, koji s Bošnjacima dijeli područje Federacije pa mu oni, unatoč odluci Ustavnoga suda, kao brojniji narod biraju političke predtsvanike.
To u konačnici vodi do potpunoga potiskivanja Hrvata ili pak stvara njihov otpor preglasavanju, što na kraju vodi do preustroja Federacije i stvaranja posebne hrvatske federalne jedinice.
Upravo je zato dobro da već najavljena rezolucija američkoga Kongresa “potvrđuje potporu suverenosti Bosne i Hercegovine, usmjerenost za jednakost svih naroda prema Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini”, što znači da afirmira ustrojstvo države na temelju jednakopravnosti njezinih konstitutivnih naroda.
Time se ne jamči samo jednakopravnost narodima, nego se izbjegava uvođenje teokracije pod plaštom građanske države, koju, odričući se ponovno bošnjačke nacije, jednu vjersku zajednicu, pod imenom građana, ističe kao kriterij za ustrojavanje teokratske države.
Rezolucija “ponavlja važnost Daytonskog mirovnog sporazuma kao temelja ustavne reforme u Bosni i Hercegovini i promicanja političke, ekonomske, pravne i vjerske jednakosti kroz ciljeve i vrijednosti koje je postavila EU”, što je posebno važno za hrvatski narod, koji svoju državnost u Federaciji temelji na županijama.
Rezolucija, nasuprot sarajevskoga raspirivanja mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj “potiče vladu BiH da provodi ustavne reforme potrebne za pomirbu radi traženja empatije i poštovanja kao temelja za izgradnju zajedničke budućnosti”.
Rezolucija američkoga Kongresa istodobno “potiče vladu SAD-a da usko surađuje s vladama zemalja koje se graniče s Bosnom i Hercegovinom – posebno onim potpisnicama Daytonskog mirovnog sporazuma”, što znači da o položaju svoga naroda i položaju BiH treba brinuti i Republika Hrvatska, što je svojedobno odbacila Mesić-Račanova trećejanuarska vlast, a to iskoristila bošnjačka politika kako bi u svim ključnim pitanjima mogla preglasavati Hrvate.
U prijedlogu rezolucije potvrđena su ključna prava hrvatskoga naroda na opstanak u BiH, što je znatnim dijelom uspjeh i sadašnje hrvatske državne politike.
Prijedlogom rezolucije ne stvara se samo temelj za jednakopravnost naroda, nego se i onemogućuje uvođenje šerijata i teokratske uprave pod različitim krinkama – bilo građanske države, bošnjačke nacije ili turskoga amaneta.
Koliko će to što potiče rezulucija i kada u stvarnosti zaživjeti, tek će pokazati buduće vrijeme.
Tomislav KRALJ