Putokaz istraživačima i povjesničarima

Knjiga Ante Belje, Uz 75. obljetnicu Bleiburške tragedije 1945.-2020., koju je objavilo Hrvatsko žrtvoslovno društvo (Zagreb, 2020.) predstavljena je u prostorijama Hrvatskoga slova 24. rujna. Donosimo osvrt publicista Mate Kovačevića

Antu Belju ne treba posebno predstavljati hrvatskoj javnosti. Nu, ipak zbog zbog konteksta njegova djela pa i ove knjige koju predstavljamo treba istkanuti kako je rođen 1946. u Čerini kod hercegovačkoga Čitluka.
Na Zagrebačkom sveučilištu studirao je fiziku na PMF-u, a godine 1967. emigrirao je u Austriju, a ubrzo potom odselio u Kanadu.
U Kanadi je aktivno sudjelovao u društvenom životu sjevernoamričkih Hrvata, a u osvit obnove hrvatske državnosti politički je angažiran u Hrvatskoj i BiH. Nakon povratka u Domovinu 1990. osnovao je Hrvatski informativni centar te Centar za prikupljanje dokumentacije i obradbu podataka o Domovinskom ratu. Bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika te u dva mandata zastupnik u Hrvatskom državnom saboru.
Temama bleiburške tragedije bavi se još od studentskih dana, a o njoj je objavio i nekoliko knjiga, među kojima i knjigu “YU genocid”.
Ta stravična kolektivna tragedija hrvatskoga naroda u zaposjednutoj je Hrvatskoj skrivana gotovo pola stoljeća. Sve dok potkraj 80-ih godina nisu počele izlaziti na površinu kosti hrvatskih žrtava, koje u najvećem broju još i danas dozivlju svoje potomke iz slovenskoga, austrijskog, vojvođanskog, srbijanskog pa i makedonskog podzemlja.
Pragmatična politička bešćutnost koja prema tim žrtvama prevladava i 75. godina nakon tragedije teško je razumljiva čak u životinskom svijetu.
Kako bismo ipak razumjeli žrtve, ali i šutnju te prijezir službene javnosti prema njima, potrudio se Ante Beljo upravo ovom svojom knjigom, u kojoj nisu objavljeni tek suhoparni dokumenti i hladni podatci. Dapače, auktor se potrudio raskrinkati i javno objaviti ne samo zločince, njihove vojne i ideološke organizacije, nego znatnim dijelom i imena onih koji do današnjega dana priječe bilo kakvu istragu o počiniteljima masovnih zločina i eventualno njihovo kazneno procesuiranje.
U knjizi su objavljena 32 teksta, među kojima je i jedan tekst Mladena Pavkovića. Svi su objavljeni i bogato ilustrirani i opremljeni u Hrvatskom tjedniku iz Zadra, osim zadnjega teksta, koji je objavljen na Portalu HKV-a.
Onako kako su bili prelomljeni, opremljeni i objavljeni u Hrvatskom tjedniku, tako ih je auktor uvezao i u svoju knjigu, što naravno ima svoje prednosti, ali i niz nedostataka. Poput, primjerice sitnoga sloga slova, kojeg je starijem naraštaju ljudi teško iščitavati.
U dodatcima knjige objavljeno je niz dokomenata.
Prvih pet tekstova u knjizi obrađuje zajedničko djelovanje vojnih krila dvaju jugoslavenskih pokreta – partizanskoga i četničkog, čiji su državnopravni ciljevi bili gotovo istovjetni, kao i metode njihova ostvarivanja – zastrašivanje, teror, nasilje, palež, progoni i masovno čišćenje hrvatskih prostora od starosjedilačkoga pučanstva.
Razlikovali su se tek u ideološko-svjetonazornim pitanjima.
U drugoj skupini tekstova, Beljo se usredotočio na raščlambu t. zv. Orjune, odnosno organizacije jugoslavenskih nacionalista. Rasvjetljavanjem pozadine njezina utemeljenja i djelovanja neizravno je otkrio genezu neviđena genocida nad hrvatskim narodom tijekom 20. stoljeća.
Ono što je prezentirao u prvih pet tekstova na praktičnoj provedbi masovnih zločina nad Hrvatima, u drugoj skupini tekstova Beljo je osvijetlio teorijsku i ideološku podlogu tih dvaju jugoslavenskih zločinačkih pokreta, gdje je usporednom raščlambom došao do zaključka kako je KPJ zapravo bila lijevo krilo Orjune.
U ovom dijelu tekstova, ne sporadično, ali i manje cjelovito obradio je i način djelovanja komunističkih izvršnih kaznenih tijela KNOJ-a i OZN-e, koji su bili specijalizirani za zločinačka čišćenja i istrjebljenja.
Nije zaboravio istaknuti ni načelo jugoslavenskih komunista, što ga je formulirao Moša Pijade o nasilju kao glavnoj revolucionarnoj metodi, koja se u provedbi temeljila na masovnom zločinu, što je na promidžbenoj razini vlastite zločine pripisivala političkim protivnicima. Tako je osmišljeno poticano stanovništvo na pobunu protiv hrvatske države, a njemačku vojsku na odmazdu.
U trećoj skupini tekstova obradio je političko djelovanje Srpske pravoslavne crkve čija se politička strategija temelji na dugoročnom i višebojnom nastupanju. Gotovo je nevjerojatan način njezina uspješna djelovanja. Svojom je politikom u samo stotinjak godina tako uspješno provela proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca različita etničkog podrijetla, dok je istodobno kolaborirala s nacistima, komunistima i zapadnim saveznicima.
To ponajbolje svjedoče njezini promidžbeni ratni memorandumi, u kojima optužuje Hrvatsku, Hrvate i Katoličku crkvu za zlodjela koja je sama poticala nad hrvatskim narodom, a onda ih pripisivala protivničkoj strani.
Unatoč nerealnim i fantastičnim brojkama o navodnom hrvatskom zlosilju te su memorandume prihvaćali i nacisti, i fašisti, i komunisti, ali i zapadni saveznici.
Upravo u detaljima tih ratnih memoranduma vjerojatno se skriva i pozadina jednoga dijela britanske politike prema Hrvatima, ali i politika nacističkoga vojnog vrha za jugoistočnu Europu sa sjedištem u Beogradu.
Tekstom “Cijela Hercegovina u velikosrpskim rukama” Beljo nije obradio samo zločinačke pohode, najprije četničke, a potkraj rata i partizanske, nego je otvorio ozbiljno pitanje o geostrateškom i geopolitičkom položaju Hercegovine u velikosrpskim planovima za zaposjedanje jadranske obale.
Naime, svjedoči tu činjenicu istovjetna agresija devedesetih godina upravo na taj djelić hrvatske zemlje, a koliko tu geostrategiju poznaju i velike sile, jednostavno pokazuje najprije Washingtonski, a potom i Daytonski ugovor. Za razliku od Alije Izetbegovića, junior Izetbegović usvojio je upravo četničku strategiju prema Hercegovini, što je rezultiralo sadašnjim stanjem i nepovoljnim položajem hercegbosanskih Hrvata.
Beljo je poseban naglasak dijelom svojih tekstova stavio na razvoj partizanskoga pokreta u dalmatinskom dijelu hrvatske države. Obradio je način, bježanje od talijanskoga terora, prihvat nesretnih ljudi i uz pomoć orjunaša njihovo novačenje u partizanske redove.
Posebno prati zločinačko djelovanje pojedinih postrojba tijekom njihova napredovanja po teritoriju NDH potkraj rata, kad su se s tog područja povlačile hrvatske snage i njemačka vojska.
Tako su detaljno obrađeni pojedinačni zločini partizanskih snaga od Dubrovnika pa sve do Bleiburga, što svjedoči o kontinuitetu zločinačke jugoslavenske politike, utemeljene na gotovo nevjerojatnoj mržnji prema svakoj ideji hrvatske državnosti.
U tom svom istraživačkom radu, premda je riječ o sekundarnim izvorima, najviše su mu pomogle knjige, monografije i memoarska literatura jugoslavenske partizanske strane.
Pišući o opustošenoj zemlji na područjima što su ih zaposjele jugoslavenske snage poslužio se i memoarskim djelom glasovitoga hrvatskoga emigrantskog intelektualca Bogadana Radice, koji je kao član Šubašićeva dijela jugoslavenske vlade imao prigodu posjetiti zarobljenu Domovinu.
U tekstovima o bleiburškoj tragediji sublimirana je različita i bogata literatura, koju je auktor promišljeno zaokružio na sažet način, u kojem se nije izgubio niti jedan važniji detalj. Tako je znatan prostor posvećen, ne samo zločinima, nego i njihovoj političkoj pozadini, ponajprije onoj najodgovornijoj, dakle, britanskoj, koja je na prijevaru iz izbjegličkih logora nesretne hrvatske ljude izručila izravno na klanje jugoslavenskim komunistima.
Dobro je što se Beljo nije zadržao samo na registriranju nebrojenih masovnih zločina, a u ovoj knjizi posebno je obradio masovno klanje u Kočevskom rogu, nego je istražio brojne koljače i objavio dokumente te izjave preživjelih svjedoka.
Još do jučer, naime, ljude ogrezle u krvi vlastitoga naroda, mogli smo sretati po najvišim nacionalnim kulturnim i znanstvenim ustanovama i političkim institucijama.
Naznačio je Beljo i one koji su priječili svaki i najmanji pokušaj istrage i možebitnoga procesuiranja počinitelja masovnih zločina. Nije ih teško prepoznati, a njihov rukopis i danas je iznimno žilav u suvremenoj hrvatskoj politici i društvenom životu.
Beljina knjiga ima formu publicističke studije, što je dobro za širi krug čitatelja, koji se ne moraju opterećivati popratnim znanstvenim aparatom. Stilski je dotjerana, cjelovita i pruža mnoštvo informacija, za koje uglavnom ne zna današnja hrvatska javnost.
Ona je i svojevrsni putokaz različitim znanstvenim istraživačima, koji će u njoj također pronaći dovoljan broj pouzdanih informacija kako bi krenuli u vlastiti istraživački pothvat te objasnili sebi i drugima, što nam se to dogodilo i zašto nam se sve to, nakon sjajnih vojničkih i političkih pobjeda, opet ponavlja?

Mate KOVAČEVIĆ