Zakopani Zid, stalna bol

U Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju pokapaju se samo velikani i navodno se ne može kupiti grobno mjesto. Neki si ipak mogu srediti i to. No, posebno nas boli odnos prema Zidu boli

Jedan od najljepših spomenika iz hrvatskog Domovinskog rata – Zid boli – uz pripomoć nekih tadašnjih članova Udruga proisteklih iz Domovinskog rata (sic!), na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica, svojedobno je završio – pod zemljom.
Evo ga i danas tamo, na Mirogoju, nitko ga ne vidi i više malo tko i pita za njega.
Prekrio ga je jednostavno golemi spomenik akademskog kipara Dušana Džamonje, na kojem su upisana brojna imena poginulih i nestalih iz Domovinskog rata i na kojem nema ni križa, kao što je na svakom spomeniku ovog kipara iz NOB-a ucrtana – crvena zvijezda petokraka.
A Zid boli, za kojeg je uz hrvatske majke, koje je predvodila Kata Šoljić, umnogome zaslužna i Zdenka Farkaš iz Centra Apel (ali i neke druge predsjednice braniteljskih udruga), treba se i mora vratiti na mjesto gdje je izgrađen.
– Kad se uklanjao Zid boli, bila sam ministrica pravosuđa Republike Hrvatske – govorila nam je Vesna Škare Ožbolt. Borila sam se da se ne ukloni Zid boli sa Selske ulice. Međutim, snaga interesa bila je jača od snage ostanka jedinog autentičnog spomenika iz Domovinskog rata. Ovo je bio jedini spomenik iz Domovinskog rata koji je nastao spontano, u tuzi i boli, ali i u snazi vjere da će se nestali ipak vratiti. Mjesto ovakvih spomenika nije na groblju među mrtvima, već među živima, kao spomen na najvažnije događaje iz naše povijesti. Međutim, nije se moglo ništa. Kada sam pripremala projekt „Trg pravde“, svi sudovi na jednom mjestu na bloku Selska-Ilica, namjera mi je bila vratiti Zid boli na lokaciju gdje je i nastao. Projekt se 2005. počeo realizirati, ali sam nakon toga ubrzo smijenjena i sve je ostalo po starom. Ako voljom građana dođem u priliku promijeniti stvari u Gradu Zagrebu, završit ću započeti posao i postaviti Zid boli na lokaciju na kojoj je nastao – rekla je.
S tim u svezi oglasio se i Damir Borovčak koji smatra da je Zid bol pokopan u zemlji pravo mjesto izrugivanja hrvatskoj žrtvi. Po njemu, sve su nam novije tradicije i svetinje obrambenog Domovinskog rata zgažene i pogažene, a u tome su „zaslužene“ uloge imali i Stipe Mesić, Zoran Milanović, Milan Bandić, Ive Škrabalo i niz drugih.

Ne smijemo zaboraviti što se dogodilo
sa Zidom boli, jer takav nekulturni čin ne
pamti se u Hrvatskoj a ni u Europi

Kad već govorimo o ovoj temi, onda se trebamo i moramo prisjetiti i izjave hrvatskog povjesničara umjetnosti Ive Šimata Banova:
– Na izvornoj lokaciji ovaj je spomenik bio autentično mjesto očaja, a kontekstualizira ga dodatno i činjenica da je u Selskoj devedesetih bilo sjedište tadašnjih međunarodnih snaga. Postojala su najmanje tri načina da se Zid boli sačuva u Selskoj. Sa Spomenikom žrtava Domovinskog rata – Zidom boli na Mirogoju autentični je zid povezan s tek nekoliko cigli u sarkofagu, i izvan konteksta je. A to što je Zid boli preseljen na Mirogoj jednako je tome da se, primjerice, Mirogoj preseli na Velebit!
Zdenka Farkaš, koja je bila na čelu hrvatskih majki koje su gradile ovaj spomenik, još ni danas ne može prežaliti njegovo neumjesno uklanjanje.
– Sjećam se da smo ga gradile s velikom ljubavlju prema stradalim i nestalim hrvatskim junacima. Svakog dana majke iz gotovo cijele Hrvatske donosile su opeke s ispisanim imenom i prezimenom svoga sina, ili nekog od svojih najbližih. Mnogi su i plakali kad se gradio Zid boli, u koji je sagrađana i sva nemoć, tuga i bol – rekla je.
A ovaj se jedinstveni spomenik počeo graditi 26. rujna 1993., kao što kaže Farkaš, spontano, ciglu po ciglu. Svakim je danom bio sve veći i veći. U konačnici se naredalo 13.600 cigli, koje su „predstavljale“ isto toliki broj poginulih i nestalih za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
– Kako je vrijeme prolazilo, počele su rasprave – je li mu mjesto u Savskoj ulici, odnosno – kako ga zaštititi. Bilo je svakakvih prijedloga, a „pobijedio“ je onaj najgori i najtužniji – da ga se zakopa. Na taj način više nikome „nije smetao“, a mi smo se mogli buniti koliko smo htjele, jer srušili su ga i zakopali u rano jutro, kad smo se najmanje nadale. Meni ne preostaje ništa drugo, nego da javno pitam sve koji su tome „kumovali“ – jel vam je sada lakše, kad ga ne vidite, a samim time kako mi se čini za te i takve već su odavno postali i „nevidljivi“ ljudi koji su dali svoje živote. Ali, ne, mi ovu sramotu nikada ne ćemo zaboraviti i uvijek ćemo na nju podsjećati – čuli smo od gospođe Farkaš.