Paljenje zastave

Paljenje zastave nigdje u svijetu ne znači izraz dobre volje ili umjetničku slobodu

Naslov članka koji smo nedavno mogli pročitati u dnevnom tisku glasi „Da li je paljenje zastave umjetnička sloboda?“. Da ne bi bilo dvojbe o kojoj vrsti zastave je riječ, naglašavam da se radi nedvojbeno o hrvatskoj nacionalnoj zastavi, što nije teško zaključiti nakon pročitanog teksta. U ovoj prigodi dobro je podsjetiti na činjenicu da se u mnogim dijelovima svijeta paljenje nečije zastave često i isključivo događa kao izraz mržnje i neprijateljskog odnosa prema narodu čija se zastava spaljuje. Pritom se redovito čuju uzvici bijesa, mržnje i želje za osvetom. Nije nam, međutim, poznato da paljenje određene zastave igdje u svijetu znači izraz dobre volje i dobronamjernosti prema nekome. Stoga oni koji postavljaju pitanje: „Je li paljenje zastave umjetnička sloboda“ nemaju u potpunosti izgrađeno stajalište o bitnom sadržaju i značenju umjetnosti, a još manje o bitnom smislu slobode, a možda namjerno relativiziraju i umjetnost i slobodu kako bi pod krinkom „umjetničke slobode“ mogli prodavati svoju „svjetonazorsku maglu“.
Pokušat ćemo na temelju u početku spomenutog članka razotkriti u čemu se sastoji „avangardnost“ sljedbenika novog pogleda na umjetničku slobodu, kojima nije strano vrijeđanje, ponižavanje i omalovažavanje neistomišljenika.
Performer o kojemu je riječ u vezi s paljenjem i nasilnim intervencijama na hrvatskoj zastavi, a kojega lijevo-liberalni novinari smatraju umjetnikom, tvrdi da je „destrukcija legitiman dio umjetničke procedure“. Doista je teško, zapravo nemoguće, prihvatiti vezu destrukcije i umjetnosti, jer ako je išta u povijesti ljudskog roda bilo u suprotnosti s destrukcijom, odnosno uništavanjem i rušenjem harmonije, sklada i ljepote, to je nesumnjivo istinska umjetnost. Da su velikani svjetske umjetnosti kao što su primjerice Leonardo da Vinci i Michelangelo, te naš Ivan Meštrović slijedili destrukciju u svom umjetničkom stvaranju kao „legitiman dio umjetničke procedure“, danas se ni u kojem slučaju ne bismo mogli diviti njihovim veličanstvenim djelima. No vratimo se našem poznatom „umjetniku“ koji svojim performansima i instalacijama često tematizira hrvatske nacionalne simbole i vrjednote. Postavlja se pitanje zašto ga upravo ta tematika vezana uz hrvatske nacionalne osjećaje posebno zaokuplja, odnosno hrvatsko domoljublje općenito, za koje tvrdi da se radi o „kontinuiranoj uspaljenosti idejom domovine.“ Upravo ga ta činjenica što je za njega prirodan i ljudski osjećaj ljubavi prema domovini „kontinuirana uspaljenost idejom domovine“, razotkriva kao kritičara negatora svega što je hrvatsko, te mu ne možemo vjerovati kada u ime „umjetničke slobode“ paljenje i nagrđivanje hrvatske zastave prikazuje kao umjetnički čin. Evo kako novinar u prije spomenutom novinskom članku opisuje razlog i način na koji je performer ostvario svoju „umjetničku“ instalaciju: „Baveći se temom kontinuirane uspaljenosti idejom domovine njegova se instalacija sastoji od niza hrvatskih zastava na koje je umjetnik našio razne vrste tkanina, krpao ih, rezao i djelomično spalio.“ Doista nje teško na temelju rečenoga zaključiti da su za ovog „umjetnika“ hrvatska domovina i hrvatska država neprihvatljiva stvarnost, jer izvrgava ruglu zastavu koja je simbol hrvatske državnosti, i to stoga što su hrvatski domoljubi „kontinuirano uspaljeni idejom domovine“. Potpunu istinu koju ovaj performer nastoji sakriti pod krinkom tzv. „umjetničke slobode“ saznali smo pročitavši što zapravo misli o društvenoj i političkoj stvarnosti u domovini Hrvatskoj, i to ne u domovini općenito već o Hrvatskoj u određenom razdoblju. Naime, njemu je hrvatska stvarnost neprihvatljiva isključivo u razdoblju zadnjih trideset godina, dakle u vremenu hrvatske slobode, neovisnosti i suverenosti. O tome razdoblju „umjetnik“ performer piše: „Tijekom zadnjih trideset godina život većine ljudi u Hrvatskoj bio je krpež, borba za golo preživljavanje, život bez mogućnosti, lopovluk, korupcija.“ Doista skandalozno, jer što bi o ovoj nepojmljivoj tvrdnji mogli reći mnogi liječnici i zdravstveni djelatnici, brojni učitelji i profesori, ugledni i vrhunski znanstvenici, vrijedni i neumorni poljoprivrednici, sposobni ribari i hrabri mornari, te mnoštvo tzv. „običnih“ ljudi, zapravo većina hrvatskih građana koji svakodnevno predano i požrtvovno rade na svojim radnim mjestima i u obiteljima. Doista zbog svih njih nije ni moralno, ni pošteno, ni istinito među tom većinom hrvatskih građana vidjeti samo „krpež, lopovluk i korupciju“ kao što to vidi spomenuti „umjetnik“. Doista je sramotno da se suvremena hrvatska društvena i politička stvarnost, bez obzira na sve teškoće koje se u društvu javljaju, predstavlja kao najgore moguće ozračje u kojemu nema prostora za život dostojan čovjeka, te da se tako lažno predstavljeno stanje duha u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj želi pod krinkom tzv. „umjetničke slobode“ promijeniti i popraviti vrijeđanjem i ponižavanjem hrvatskih nacionalnih simbola i vrjednota.
Zaključno želimo upozoriti „umjetnika“ performera, o kojemu je riječ, da mu je uzaludna krinka „umjetničke slobode“ pod kojom nastoji vrijeđanje i izvrgavanje ruglu hrvatskog domoljublja predstaviti kao umjetnička djela na svojim neprihvatljivim instalacijama. Na njegovu žalost krinka kojom se služi da bi prikrio svoje stvarne namjere i ciljeve odavno je pala tako da svi istinoljubivi i dobronamjerni ljudi mogu vidjeti njegovu ogoljelu mržnju prema vlastitoj domovini. Premda bi za njega bilo bolje da je njegova krinka pala od stida, na njegovu sramotu krinka je pala od mržnje.

Tin KOLUMBIĆ