ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA
OD 13. LISTOPADA DO 13. STUDENOGA 2020.

 

Posveta svim žrtvama totalitarizama, bez obzira na boju kože, nacionalnost i vjersku pripadnost

 

Izložba „Žrtve totalitarnih režima“ autora Mile Nekića, akademskog slikara iz Osijeka, koju je posvetio svim žrtvama  totalitarnih režima: fašizma, nacizma i komunizma otvorena je u posebno ugodnom, gotovo svečanom ozračju, unatoč našoj današnjici i životu s maskama i na udaljenosti. Posebno smo bili iznenađeni dolaskom gospodina Vladimira Šeksa, koji je održao i iznimno lijepo i toplo slovo o autoru Mili Nekiću, s kojim ga veže poznanstvo iz Australije i Osijeka. Iznenadilo nas je i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i ministrica dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, te nazočnost njezina izaslanika Dražena Klinčića, koji je održao i prigodan govor, kojega u nastavku donosimo. S nama je bio i predstavnik Ministarstva branitelja Ivan Turković, izaslanik ministra branitelja Tome Medveda. S obzirom na okolnosti, okupio se ipak lijep broj prijatelja, koji su sa zadovoljstvom razgledali izložbu o žrtvama totalitarnih režima, većina od njih poznavajući Nekićevo zanimanje i usredotočenost na temu i motiv žrtve, što je i razumljivo, s obzirom na činjenicu da je i sam bio žrtvom “australsko-jugoslovenskog” okrutnog sustava manipulacije činjenicama i zatvaranje nevine žrtve na zatvorsku kaznu.
Izaslanik ministrice kulture i medija RH Dražen Klinčić, pozdravio je događaj i prenio pozdrave dr. sc. Nine Obuljen-Koržinek. Njegov govor donosimo u cijelosti:
Govor Dražena Klinčića (Ministarstvo kulture i medija)
Totalitarni sustavi poništavaju iskonsko samo sebi svojstveno ja, osobu, pojedinca…
Poštovane dame i gospodo, uvaženi uzvanici, cijenjeni autoru gospodine Mile Nekiću,
srdačno Vas pozdravljam u ime ministrice kulture i medija gospođe Nine Obuljen Koržinek, Ministarstva kulture i medija te u svoje osobno ime.
Vaš umjetnički rad u rasponu do 32 godine aktivnog stvaralaštva i izlaganja obogatio je hrvatsku i međunarodnu likovnu scenu, a posebnost za hrvatske prilike ima aktualna Vaša izložba, koja će biti svečano otvorena, a posvećena je, kako piše u Vašoj posveti, svim žrtvama totalitarnih režima: fašizma, komunizma, nacizma, bez obzira na boju kože, nacionalnost i vjersku pripadnost.
Naša prošlost se prelijeva i preslikava u našoj sadašnjosti, dok u sadašnjosti svi zajedno projiciramo i gradimo budućnost, budućnost koja bi trebala biti bolja, pravednija i humanija, s većom tolerancijom prema drugima i drugačijima, ali isto tako budućnosti koja počiva na vladavini prava te demokratskim i slobodarskim principima i načelima.
Totalitarni sistemi poništavaju ono iskonsko samo sebi svojstveno ja, osobu, pojedinca, njegove ideje, misli i stajališta, tražeći pokornost i poslušnost jednoumlju i zajedničkoj svijesti i misli totalitarne političke elite, koja često uz pomoć represivnog aparata i devijantnih političkih ideologija određuje tko je na liniji, a tko nije, tko se uklapa ili zaslužuje biti dio sustava odnosno matrice a tko ne; oni koji su odabrani, prokazani ili obilježeni da ne pripadaju sustavu ili  mu se protive jer cijene slobodu i pravo na drukčije stajalište i mišljenje, postaju odbačeni, prezreni, osuđeni i posljedično: žrtve.
Milijuni nevinih ljudi bili su i jesu žrtve totalitarnih režima diljem svijeta, režima osude, progona i kazne, ali kazne bez zločina jer misliti drugačije i osjećati drugačije nije i ne može biti kazna u demokratskom, progresivnom i slobodarskom europskom društvu 21. stoljeća.
Za Europu  i njene narode najpogubnije i najzloslutnije razdoblje totalitarnih režima bilo je dugo 20. stoljeće.
…
Kroz likovni izričaj autor u vlastitoj umjetničkoj interpretaciji simbolički progovara u ime i zastupa žrtve lažnih, namještenih osuda, političkih progona i kazni totalitarnih režima, s ciljem osvješćivanja i poticanja da u svakom od nas svjetlo bude jače od tame a želja za slobodom i demokratskim vrijednostima jača od zla i opresije isključivosti, netrpeljivosti i mržnje totalitarnih političkih ideologija i režima.
Zaključno, kako je i javno kazala ministrica kulture i medija na polaganju prvog stolpersteina/kamena spoticanja na području Grada Zagreba, dana 1. listopada 2020., koristim ovu svečanu priliku da ponovim tada izgovoreno stajalište Vlade Republike Hrvatske koje vrijedi i za obilježja ili možebitno promicanje totalitarnih režima a glasi: „Vlada se jasno i nedvosmisleno opredjeljuje za razvijanje kulture sjećanja i osuđuje zločine počinjene iz mržnje, predrasuda i diskriminacije“.
Zahvaljujem.
(Bilj. Stolperstein (njem.) ili kamen spoticanja u prijevodu, mala je mjedena pločica ugrađena u pločnik, s upisanim imenom žrtve, tako da kada se saginjemo pogledati upisano ime i prezime, učinimo i poklon pred imenom žrtve. Prvi stolperstein postavljen je u Zagrebu u Gundulićevoj ulici 29, 1. listopada 2020., u znak sjećanja na djevojčicu Leu Deutsch, žrtvu holokausta, koja je živjela na toj adresi.)
Slikarska večer nastavljena je s pjesmom Mate Ganze: Ima nas kao da nas i nema, koju je pročitala Dubravka Vidak, a na asocijativan način korelira sa sudbinom žrtava….

 

IMA NAS KAO DA NAS I NEMA
Ima nas koji svakodnevno kupujemo svoje mrtve
I njihov gnoj prenosimo s bojnog polja
U trave vlastita vrta
Ima nas koji smo došli iz zločina da uživamo
Koji sjedeći u sjenci udvaramo revoluciji
I plodovima obješenim u voćnjaku
Nadamo se nahraniti svijet
Ima nas koji smo pritvoreni od svake istine
Koje će još dugo ismijavati ta istina I straža njena
Ima nas koji smo manje od ovoga svijeta nego li Krist
Koji ćemo ostati u svakoj ludnici
Koji se ne udaljujemo s grane s koje jedemo
Koji klečimo prije i poslije jela
Ima nas koji smo kao mučenici i životinje
Što ostavljaju svoje lešine na zemlji
I njihov miris nas goni
Ima nas koji smo kao ruke križa
Strahovito otvorene
Da dodiruju ništa
Ima nas koji ćemo uvijek prati
Krivnju s lica
Ima nas kao da nas i nema

 

O autoru Mili Nekiću i o izložbi govorio je Igor Loinjak,  mladi povjesničar umjetnosti, duboko je i promišljeno ušao u svijet Nekićevih ljudi, žrtava, bez puno preostalih ljudskih osobina… tek obješenih beživotnih tijela, kostiju, žica, u gotovo srednjovjekovnoj posmrtnoj pustoši koju ostavlja smrt… Stjepan Šešelj je Milu Nekića upoznao u Australiji godine 1988. na simpoziju „Hrvatska i Hrvati u XX. stoljeću“, na Macquarie sveučilištu, te se tom prilikom zainteresirao za Nekićevo slikarstvo. Po njegovu povratku u Hrvatsku pratio je njegov slikarski rad, priredio mu dvije izložbe, jednu u Galeriji Stećak Klek a drugu, kao i ovu, u Galeriji AZ te sudjelovao u otvorenju izložbe u MGC Fortezza.

Izložbu je otvorio Vladimir Šeks, čiji tekst snažno svjedoči Nekićeve i Šeksove dugogodišnje veze:

MILE NEKIĆ – AKADEMSKI SLIKAR,
AUSTRALSKI UZNIK, HRVATSKI BRANITELJ

Poštovani posjetitelji Galerije AZ Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskoga slova,
dragi Mile Nekiću – akademski slikare, australski uzniče, hrvatski branitelju,
zaista sam počašćen da mogu biti nazočan večeras na ovoj Tvojoj izložbi, kao što sam ponosan na naše poznanstvo koje je započelo u Australiji, gdje si Ti tada živio, iako lažno optužen od jednoga jugoslavenskoga žbira i osuđen od australskoga „demokratskoga pravnog sustava“ za djelo koje nisi počinio. No nisi se imao kamo vratiti jer je Tvoja domovina Hrvatska, iz koje si morao pobjeći, tada bila neslobodna, okupirana od velikosrpskih vlasti. Ipak, u toj demokraciji imao si pravo i kao uznik studirati, što si Ti iskoristio i završio studij slikarstva. S dvije samostalne izložbe održane u Sydneyu otvorila Ti se mogućnost biti velikim, uspješnim i bogatim slikarom. No, u Hrvatskoj, Tvojoj vječnoj opsesiji, počeo je svesrpski protuhrvatski rat i Ti si se morao vratiti, jer se moralo braniti jedinu nam Hrvatsku Domovinu. Sjećam se trenutka u Osijeku, kada si mi došao spreman uključiti se u hrvatske obrambene snage, u Hrvatsku vojsku. Ponosan i čvrst, krenuo si u obranu svoje Hrvatske. I obranio si je! Danas si satnik Hrvatske vojske, s čime se svi mi ponosimo.
Živiš u Osijeku, gdje slikaš, ove svoje teške slike, ali istinite i točne i opominjuće, koje ispravno i s pravom nazivaš – Žrtve totalitarnih režima – posvećujući svoju izložbu svim žrtvama totalitarnih režima: fašizma, komunizam, nacizma, bez obzira na boju kože, nacionalnost i vjersku pripadnost.
Mile Nekiću, bio si nepotkupljiv: kolporter Hrvatskoga tjednika u Zagrebu 1971., uzoran radnik u Australiji, ponosan Hrvat lažno optužen i osuđen u Sydneyu, odličan student Umjetničke akademije East Sydney Technical College, neustrašiv branitelj u Hrvatskoj vojsci.
Ostao si takav i u ovim slikama.
Gospođe i gospodo, složit ćete se sa mnom, možemo biti ponosni na hrvatskoga uznika, hrvatski branitelja i hrvatskog slikara Milu Nekića!
Izložbu otvaram, čestitajući autoru!
Hvala Vam lijepa.

Mile Nekić rođen je 2. srpnja 1947. u Tompojevcima kod Vukovara. Napustio je Hrvatsku godine 1969. i otišao u Australiju, gdje je sudjelovao u političkim aktivnostima u korist istine o hrvatskom narodu i stvaranju Hrvatske države. Godine 1979. uhićen, lažno optužen i osuđen na 15 godina strogog zatvora za terorističku aktivnost. Tijekom trajanja zatvorske kazne završio je umjetničku akademiju East Sydney Technical College.
Godine 1988. Mile Nekić pušten je na slobodu, a 1991. vraća se u Domovinu i stupa u redove ZNG, Osijek. Član je Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, Hrvatskog društva političkih zatvorenika te dobitnik odličja: Spomenice Domovinskog rata 1990.-1992., Spomenice Domovinske zahvalnosti, Medalje Bljesak, Reda hrvatskog pletera, Reda hrvatskog trolista i Reda Stjepana Radića.
Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek.

Zločin I.       Zločin II.       Zločin III.       Zločin VI.      Zločin V.
Zločin VI.    Zločin VII.    Zločin VIII.     Zločin IX.     Zločin X.
Zločin XI.    Zločin XII.    Zločin XIII.     Zločin XIV.  Zločin XV.
Zločin XVI.   Zločin XVII.    Zločin XVIII.     Zločin XIX.    Zločin XX.

SAMOSTALNE IZLOŽBE
1988. The Works Gallery, Paddington, Sydney
1989. DC Art Gallery, Woolahara, Sydney
1994. MGC Fortezza, Zagreb
1995. Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
Galerija umjetnina narodnog muzeja, Zadar
Narodna i radnička knjižnica, Đurđenovac
1997. Galerija Hrvatskog narodnog kazališta, Osijek
Galerija KUNA, Osijek
1999. Galerija Hrvatskog narodnog kazališta, Osijek
2000. Galerija likovnih umjetnosti Osijek
Dom hrvatskih branitelja, Vukovar
2004. Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2005. Galerija likovnih umjetnosti „Slavko Kopač“, Vinkovci
Muzej Mimara, Zagreb
2007. Galerija Stećak Klek
Galerija Hrvatsko slovo, Zagreb
2008. Club-galerija Magis, Osijek
Spomen muzej J. J. Strossmayera, Đakovo
2011. Galerija Waldinger, Osijek
Hrvatska Paneuropska unija, Zagreb
2013. Galerija Waldinger, Osijek
2014. Galerija likovnih umjetnosti „Slavko Kopač“, Vinkovci
Muzej Mimara, Zagreb
2015. Zavičajni muzej Našice
2020. Kneževa palača, Zadar

O žrtvi i krivnji – uz Nekićev ciklus o nevinim žrtvama

Izložba „Žrtve totalitarnih režima“ donosi nam dvadeset novih slika, dvadeset signiranih zločina kojima Mile Nekić zadržava kontinuitet poetike svoga stvaranja. Pri tome se misli na kontinuitet slikarskoga rada jer gledajući njegove različite cikluse preko „Tene“, izložbe „To je moja zemlja“, „Izgubljenih u vremenu“ ili ovog najnovijeg – među kojima, naravno, nisu spomenuti svi – vidljivo je kako slikar na značenjskoj razini u djela unosi vlastiti habitus koji je započeo njegovati na valovima svog australskoga obrazovanja gdje je kroz prizmu vlastite sudbine usvojio stil i slikarsku osjetljivost koje će ga pratiti do danas.
Rano po povratku iz tuđine Nekić se okreće s jedne strane prirodi slikajući motive proljeća, zime ili jeseni, dok se s druge strane još nešto ranije javljaju i teme koje su bile dublje utkane u strukturu njegova egzistencijalnog bića što potvrđuju i nazivi djela poput „Tuge“, „Smrti brata“, „Čežnje“ ili „Bijega od smrti“. Rađeni u maniri figurativnog pristupa motivu, Nekić je već tada oblikovao smjernice svoje poetike nastavljajući ih razvijati kroz ciklus „Tena“, u kojem se prvi puta javlja sustavan i detaljnije razrađen slikarski pristup koji će Nekić u glavnim crtama zadržati i kasnije. U „Teni“ je slikar posve jasno isprepleo ljudsku figuru i apstraktnu podlogu na koju je taj lik postavljen povezujući materijalnu i nematerijalnu sferu čovjekova postojanja i prostora u kojem boravi. Slikar se tu posvećuje čovjeku, a ne panteističkom obožavanju prirode. Priroda će, ipak, i dalje ostati važna jer je ona prostor u kojem borave ljudsko tijelo i njegova duša dok je u materiju zarobljena, ali će isto tako ta priroda biti gledana očima koje u prirodi ne traže uzvišenost, nego okoliš za smiraj duše. Vidljivo je to osobito u slikarevim djelima iz ciklusa „Izgubljeni u vremenu“, a isti tretman prirode zadržava se i u najnovijem ciklusu. No, koja je bitna razlika između njih? U prethodnom je ciklusu tema bio specifičan čovjekov okoliš, onaj slikarev s karakterističnim toposima Slavonije poput đerma, kuće, crkve, traktora, bale sijena, lovačke čeke… Sada je pak tema čovjek, njegov život i sudbina u uvjetima koji su karakteristični za svaki represivni režim.
Pitanje totalitarizma uvijek je ponajprije političko i društveno pitanje jer se pod tim pojmom podrazumijeva doktrina, uređeni politički sustav u kojem država pod vlašću jedne stranke ili osobne diktature pojedinca pokušava kontrolirati i oblikovati cjelokupni javni i kulturni život. Pri tome se građanima drastično smanjuju ili posve oduzimaju prava i ljudske slobode i to nerijetko uz primjenu terora. Povijest poznaje brojne totalitarne režime, a u prethodnom smo stoljeću svjedočili čitavom nizu političkih –izama u kojima je snaga stranačke ili diktatorske volje mljela ljudsko meso, ali ne da bi ih žrtvovala u nekom religijskom smislu, nego da bi ta žrtva bila štit nedodirljivoga sustava. Na tragu osobnih iskustava stečenih kroz život, Nekićevo je slikarstvo od početka bilo ispunjeno osjećajem tragičnosti – isprva njegove osobne, a kasnije one opće ljudske. Ciklus o žrtvama hommage je svim nevinim žrtvama na koje je svatko od nas – ako nije, trebao bi biti – osjetljiv. Već smo ranije kod Nekića mogli vidjeti bezimene ljudske figure kako ispunjavaju gotovo bestežinski prostor u kojem borave, nalijepljene na platno i lišene materičnosti i egzistencije. I ovoga se puta tome može svjedočiti jer su na brojnim slikama prikazani ljudi koji su nekada imali svoje ime, prezime, ali ih je splet povijesnih i političkih okolnosti izbrisao. One su sada tu, leže prekrivene mnoštvom križeva kao znakom sjećanja, vise na stablima, kleče zatiljkom okrenuti prema pištolju ili čekaju skok u jamu gdje će za budućnost ostaviti samo kosti i lubanje koje će nama danas svjedočiti i naš vlastiti memento mori. Kao što minimalnim naznakama oblikuje ljudske figure među kojima se mogu prepoznati tek časne sestre ili Krist, Nekić podjednako tretira prostor u kojem se one nalaze. Nerijetko nam samo poneki element poput stabla, križa, svijeće ili bunara otkriva okoliš jer se Nekić u minimaliziranju elemenata okreće gradnji statičnog i pomalo bestežinskog prostora kako bi kroz redukciju svega suvišnog – pa čak i dubine prostora – gledatelju pokazao da on svijet gleda drugačijim, gotovo dječačkim očima. A, upravo su one te koje u svijetu ne žele vidjeti patnju, tugu i bol.
Karl Jaspers je nakon nesretnih okolnosti s kojima se susrela njegova domovina napisao tekst „Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke“. U njemu krivnju dijeli na četiri vrste: kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku. U slučaju bi se Nekićevih djela zasigurno najpogodnijom mogla pokazati moralna, a ne politička krivnja budući da u slučaju one političke govorimo o krivnji sustava kao takvog. Ovdje se, međutim, ona odnosi na čovjeka kao pojedinca koji je mogao spriječiti određene zločine, ali to nije učinio pa mu konačno preostaje tek pokora. Ta pokora preostaje i čitavom društvu kako bi se prepustilo jednom povijesnom, ali i metafizičkom božanskom pročišćenju jer Himera povijesti vlada sve dok se iznova ne pojave Pegaz i Belerofont ili pak četiri jahača Ivanove Apokalipse, a do tada bilo koja nevina žrtva dovodi svakoga pojedinca u poziciju metafizičkoga krivca.

Igor LOINJAK