Trokut
Ovih dana novine donose opširna izvješća o izložbi Vladimira Dodiga Trokuta u Splitu. Izložba je otvorena na indikativan datum, 2. rujna 2020., točno na drugu godišnjicu odlaska tog intrigantnog umjetnika. Pri tome se u novinama naslovom ističe: Trokut se vraća u Split ili pak nadnaslovom podcrtava: djelo osnivača prvog Antimuzeja.
Taj šaman, umjetnik i antimuzealac poigravao se ustaljenim pojmovnikom, brinuo o dječjim igračkama kao i zimnici za intelektualce.
O Trokutu sam pisao 1981. u Fokusu, u mom feljtonu Priče o stvarima. Njegovu strast za odbačenim predmetima, marginalijama svakodnevice, njegov antimuzej, sažeo sam igrivim naslovom: Ukosnice, ulaznice i slične trice. Dalje, portretirao sam ga u cjelini njegove raznolikosti, fokusirao njegovu predanost odmaku od standarda. Podsjetio sam na Trokutovo splitsko razdoblje, kao i izlistao ono kasnije. Međutim, kritički dosljedan, izrazio sam i određenu rezervu prema prenaglašenosti kao i učestalosti okultnih mu tumačenja. Tu sklonost nedvojbeno je očitovao izložbom Amuleti, čini i arkane, a to će reći: zapisi magijskog značenja, čaranja i tajne. Na tu sam se izložbu, u Studiju Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, osvrnuo pa uz ostalo, zabilježio: Trokutove stavove svakako treba prihvatiti s određenom kritičnošću. I s nešto drugačijim žarom. Naime, značitost i poticajnost običnih predmeta prošlosti (osobne ili općeljudske) poznati su i zdušno rabljeni motivi umjetnosti. Kod Trokuta postoji ponešto naglašen način tumačenja vlastitih otkrića. Sklon je davanju značajnog, gotovo znanstvenog, a ujedno mističnog tona svojim tumačenjima. U prilog tome idu i riječi koje često upotrebljava: «psihodinamika», «transcedent», «kozmički alkemičar» (misli na sebe), «psihometrija», pa naposljetku, ili na početku, tu je i njegov nadimak: Trokut.
Nekoliko godina kasnije, u Zagrebu, izašavši iz tramvaja na Medveščaku (ondašnjoj ulici Moše Pijade), krenuo sam stubama uz brijeg prema svojoj kući. Pri vrhu stuba je mala park-terasa s nekoliko klupa. Na susjednom brijegu spokojno se ocrtava crkva Svetoga Blaža. Na klupi vidim, sjedi Trokut. Sjednem do njega i popričamo, kao što smo običavali kad bismo se sreli. Pričali smo mirno, dobro se razumjeli, posebno o dionici odbačenih stvari. Ja sam rekao i svoju, kako su zapostavljene stvari, te trice, zapravo baterije sjećanja, tiha struja života. Što se tiče struje, on će meni, ja, kao kozmički alkemičar, mogu mislima pojačat napon da žarulja rikne. Ja uzvratim: Trokute, budimo kritični, nemojmo pretjerivati. Uskoro sam nastavio kući. Ušavši u predsoblje, pritisnuo sam prekidač uz vrata, prasak, žarulja je riknula. Odonda, kad mi žarulja rikne, obratim se Trokutu i reknem: Neću ti više kritički uzvraćati – pa umišljam da će mi nova žarulja duže žariti.
Piše: Guido QUIEN