Antun Bonifačić

Antun Bonifačić hrvatski književnik rodio se 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku u obitelji vinogradara Frane i majke kućanice Kate rođene Maračić. Ovaj romanopisac, pjesnik, vrsni esejist, prevoditelj i urednik bio je vrlo obrazovan u romanističkim studijama. Na hrvatski jezik prevodio je najutjecajnije francuske knjige onoga vremena. Premda je u književnost stupio sredinom dvadesetih godina on je svoju najvažniju knjigu Vječna Hrvatska napisao u Južnoj Americi a objavio u Chicagu 1954. godine.
Gimnaziju je budući književnik pohađao u Pazinu, Ljubljani i Sušaku. U Beogradu je završio jedan semestar prava a onda je u Zagrebu redovito i uspješno studirao romanistiku i kroatistiku. Još kao mladića zaokupila ga je Europa i europejstvo. Doktorirao je u dvadeset i trećoj godini tezom Les éléments romantiques chez Gustav Flaubert. Tada je boravio na jednogodišnjoj stipendiji pariške Sorbonne. U to vrijeme preveo je Flaubertovu knjigu Iskušenje sv. Antuna. Antun Bonifačić u početku svog javnog djelovanja kao da se tražio između posve oprečnih ideologija. Najprije je bio kozmopolit i mason, čak jedno vrijeme podupiratelj kralja Aleksandra pa se njegovo ime nalazi na popisu onih koji su predlagali da se Punat na Krku bezrazložno nazove imenom tog ubijenoga srpskoga kralja. Faza njegovog političkog sazrijevanja srećom je bila kratka.
Često je Bonifačić zbog svojih profesorskih službi mijenjao gradove pa je tako predavao jedno vrijeme u Sušaku, bio je profesor u maloj gimnaziji na Krku, a onda i u Somboru. Prva zbirka pjesama Pjesme tiskana mu je 1926. u Zagrebu gdje je godinu dana kasnije počeo živjeti i od kada počinje njegov intenzivniji književni rad. Objavljuje tada u Vijencu i Savremeniku. Tiskao je 1929. knjigu eseja o francuskim književnicima A.Gidu i H. Montherlantu Ljudi Zapada, prevodio je Gideov roman Tijesna vrata a kronika bilježi da je u to vrijeme bio blizak masonskoj loži Maksimilijan Vrhovec. Stalniju služnu dobio je tek 1930. na zagrebačkoj III. Muškoj realnoj gimnaziji gdje je nastavnikom do 1940. Uređivao je s Milanom Begovićem vrlo ugledni časopis Savremenik. U Matici hrvatskoj 1932. Antun Bonifačić objavljuje svoju drugu samostalnu knjigu lirike naslovljujući i nju kao prvu zbirku Pjesme. Te iste godine s brojnim hrvatskim književnicima sudjeluje u protestu nakon atentata na književnika i odvjetnika Milu Budaka.
Matica hrvatska objavljuje mu 1935. prvi roman Krv majke zemlje nakon čega odlazi Bonifačić na još jedan dulji studijski boravak u Pariz. Po povratku objavljuje treću zbirku Pjesme i roman Mladice. Pred rat izlazi mu u Matici hrvatskoj važna studija Paul Valery kao i prijevod Gideovih Krivotvoritelja lažnog novca.
Odmah po izbijanju rata Antun Bonifačić koji je jedno vrijeme bio i mason, iskreno prilazi ustaškom pokretu. Tijekom svih ratnih godina radio je tako kao načelnik za međunarodne odnose u Vladi NDH a bio je na dužnosti potpredsjednika Društva hrvatskih književnika. Uza sve te nove funkcije čini se da ovaj učeni čovjek i odličan pisac od svojih prethodnih načela niti jedno nije mnogo mijenjao. I dalje je vjerovao u Europu, ovaj put Europu novog poretka ali još uvijek Europu slobodnih nacija među kojima je maštao slobodu svoga naroda. Bio je pristaša ideja Action francaise pa je smatrao sasvim primjerenim da pjesnik služi ideologijama. Tu ne baš mudru lekciju naučio je od nekih svojih francuskih suvremenika svejedno da li su se zvali Celline ili Malraux, Gide ili Montherlan i svejedno da li su dolazili s ljevice ili desnice. U tom smislu i on je bio izvan ideologija i imao je poziv da služi ideji vječne Hrvatske. To je bila njegova ideologija!
Na kraju rata zatekao se u emigraciji u Rimu. Tek kad nije uspio dobiti željenu vizu za Španjolsku otišao je u Rio de Janeiro gdje se zaposlio kao nastavnik francuskog jezika. Bila je 1947. kada Bonifačić počinje objavljivati svoje prve emigrantske eseje i publicističke tekstove najviše u polugodišnjaku Hrvatska koji je izlazio u Buenos Airesu. Ondje su mu 1950. godine tiskali i njegov treći roman Bit ćete kao bogovi.
U Hrvatskoj mnogi su pisci stradali za vrijeme II. svjetskog rata. Mnogi su nestali u koncentracijskim logorima i na bojištima, neki su strijeljani bez suda i obrane pri čemu nisu bili ubijani i zatvarani samo organizirani komunisti, već i mnogi građanski političari kao i javni radnici koji su bili bliski kompromisnim stavovima Hrvatske seljačke stranke i njezinog vođe Vlatka Mačeka ili su jednostavno bili neprijatelji nacističkog terora. Nažalost oslobođenje Europe od Hitlerovog terorizma nije Hrvatima odmah donijelo političko i nacionalno smirenje. Nastupilo je u našoj domovini vrijeme komunističkog terora pa su u samo nekoliko mjeseci pobijeni ne samo najviđeniji politički vođe ustaškog režima nego i nevini vojnici koji su se predali nedaleko od austrijske granice u Bleiburgu a među njima i desetci tisuća civila među kojima mnoštvo žena i djece.
U niti mjesec dana nakon završetka rata ubijeni su a da im se ne zna grob ustaški doglavnik romanopisac Mile Budak, filozof Julije Makanac, smrtno je stradao Dubrovčanin Albert Haller koji je za vrijeme rata postao profesorom novije hrvatske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Strijeljan je Andrija Radoslav Glavaš, učeni franjevac, idealističke duhovne orijentacije, činovnik u ustaškoj Vladi i pisac razornog teksta o partizanskom zločinu na Širokom Brijegu. U Bleiburgu nestali su mladi književnici Branko Klarić, autor šest vrlo odmjerenih i dubokom duhovnošću određenih pjesničkih zbirki, Vinko Kos autor vrlo popularne poeme Šišmiš, pisac kvalitetnih i vrlo emotivnih stihova, zatim Vladimir Jurčić koji je 1936. objavio zapaženu i proročansku knjižicu Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici. U Bleiburgu nestao je pisac nježnih intimističkih lirika Jakša Ercegović koji je neko vrijeme radio u Pavelićevom Ministarstvu vanjskih poslova. U Bleiburgu je u pokolju nestao i Marijan Matijašević koji je za dramu U brodolomu primio posljednju predratnu Demetrovu nagradu, ubijen je i samouki pravdoljubivi Ivan Softa, pisac knjiga Na cesti, Nemirni mir i Dani jada i glada. Istu je sudbinu doživio i pjesnik Gabrijel Cvitan pisac knjige Glas zemlje. Poslije rata u nepoznatim okolnostima u Parizu je nestao Zlatko Milković koji je napisao dva politička romana Zrinjevac i Tamnica. Sličnu emigrantsku sudbinu doživio je i Ličanin Jure Pavičić. Ubijen je u Rimu 1946. taj pisac koji je 1940. objavio zbirku novela Krčevina inspiriran prozama Mile Budaka. Poratna osveta mnoge je hrvatske književnike zauvijek obeshrabrila, utrnula im stvaralački žar, ponizila ih. Ponižavali su pobjednici legendarnog Tina Ujevića, ponižavali su dostojanstvene građanske intelektualce kakvi su Milan Begović i Ante Tresić Pavičić. Ponižavali su i pisca izvrsnog romana Legenda o Ali-paši Envera Čolakovića, bleiburškog zarobljenika rođenog 1913. koji je nakon poratnih patnji i poniženja odustao od originalnog književnog rada.
Gorkim oduševljenjem ratnih pobjednika i rasulom gubitničke vojske završavala je epoha koja je počela udivljenjem prema svemu što je bilo dinamično, prema svemu što je bilo temeljeno na tehnici, što se htjelo kretati prema naprijed, epohe u kojoj je Antun Bonifačić od ranih svojih dana poželio ostaviti angažirani ali i intimistički trag. Poražen na kraju krvavog sedmogodišnjeg svjetskog rata nacizam je svijet napustio u kontradikcijama koje nisu bile ništa manje od onih s početka stoljeća. Najpresudnija bila je ona koja je omogućila daljnju prisutnost pa i novu penetraciju komunističke ideologije, u zapadnom svijetu koji je previdio njezin totalitarizam i koji je olakšao njezino širenje u zemlje istočne i jugoistočne Europe. Komunizam sovjetskoga modela još je u ratu stekao status antifašističkog pokreta pa je zato, u toj podloj mimikriji kroz samo nekoliko godina u svim zemljama iza europske željezne zavjese pokazao svoju totalitarnu odoru.
Bonifačić na svoj apatridski književni put kreće u trenutku kad je Hrvatskoj poput luđačke košulje bio navučen komunizam. Pred tim zlom Antun Bonifačić emigrirao je, postao apatridom i zagovornikom Vječne Hrvatske. Jedno zlo bilo je tek zaustavljeno a novo koje se pojavilo nije bilo ni provizorno pa ni uvozno.
Godinu dana nakon objave romana Bit ćete kao bogovi 1951. Antun Bonifačić napušta Rio de Janeiro te se preseljava u Sao Paolo gdje jedno vrijeme radi kao profesor i prevodilac. Tada započinje s Vinkom Nikolićem uređivati Hrvatsku reviju, nekadašnji Matičin časopis koji je sada bio izmješten u emigraciju i koji je kroz godine postao središnjim glasilom hrvatskih emigranata.
Važan datum u Bonifačićevom životnom i književnom putu dogodio se 1954. kada mu je u Chicagu u izdanju Cultural Publishing Centera Croatia tiskana knjiga Vječna Hrvatska. U to vrijeme prekinuo je posao na uređivanju Hrvatske revije te se preselio u Chicago gdje postaje urednikom mjesečnika Nezavisna država Hrvatska i tajnikom Hrvatskog povijesnog instituta. U tim godinama suradnik je i urednik niza zapaženih političkih i povijesnih publikacija kao što je bila opsežna knjiga Croatian Nation in the struggle for freedom and independence ili djela Histoire Le monde contemporain koja je tiskana u Parizu 1962. godine kod uglednog izdavača Hachette. Inače svoje Sabrane pjesme Bonifačić je objavio u Chicagu 1974. godine a samo godinu dana kasnije izabran je za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP). Tu je u emigraciji vrlo uglednu funkciju obnašao sve do 1981. kada se na njoj zahvalio i kada je u osamdesetoj godini života završio svoj aktivni javni život. Umro je Antun Bonifačić u Chicagu 1986. godine ne dočekavši proglašenje slobodne, međunarodno priznate i demokratske hrvatske države.
U romanima što ih je objavljivao tridesetih godina bio je Bonifačić najekstremniji hrvatski predstavnik proizvodnog industrijskog romana, blizak socijalističkoj literaturi Uptona Sinclaira i njegovom u doba svjetske recesije mnogo čitanom romanu Oil iz 1927. Bonifačićeva Krv majke zemlje koja je objavljena samo osam godina kasnije posjeduje konvencionalnu ali naftom natopljenu fabulu o mladiću sa sela koji u gradu pokušava napraviti karijeru, koji u toj nakani uspijeva što usput omogućava piscu da iznese brdo nefikcionalne građe o crnom zlatu i njegovoj eksploataciji u Podravini. Bonifačićev tekst svjesno gomila stvarnost i postiže razmjerno neuspio umjetnički rezultat u kojem su najbolje one stranice koji fiksiraju tipove tadašnjih gradskih skorojevića i karijerista, mladih ljudi iz navodno viših krugova na kojima se zrcale stranputice i padovi jednog vremena koje je povjerovalo da će promijeniti do tada ustajalu i zaostalu sredinu. Pisac je sve ovo još više radikalizirao u drugom svom romanu Mladice u kojemu 1938. godine sada, izravno potaknut francuskim romanima kakve je inače prevodio, izgovara na usta ne uvijek uvjerljivih likova sve najvažnije političke ideje i programe svoga vremena. I u ovom romanu ima pored fikcionalne građe i mnogo tekstova koji dolaze iz historiografije, socijalne psihologije a nadasve iz konkretnog političkog iskustva koje je i Bonifačića i njegove likove posve obuzimalo. Moglo bi se reći da je pisanje Bonifačićevo u ovim romanima blisko nazorima tadašnje Hrvatske seljačke stranke i nauka Stjepana Radića. Uostalom ta je činjenica ovim romanima i davala na aktualnosti i čitateljskoj privrženosti. Nakon završetka rata i u emigraciji napisao je Bonifačić još i roman Bit ćete kao bogovi u kojemu se pripovijeda stvarna tragična sudbina protagonista Oskara Juranića u vrijeme Dachauskih procesa. U romanu koji ima jasnu antikomunističku tendenciju pojavljuje se i niz konkretnih političkih protagonista od Josipa Broza Tita do Mile Budaka pri čemu pisac građu iznosi po modelima tada već demodirane američke plakatske proze, govoreći čas reportažnim stilom, čas izravno iznoseći dokumentarnu građu, dakle prosedeom koji je on primjenjivao u svojim prvim romanima iz tridesetih godina. Inače svoj književni rad Bonifačić započeo kao pjesnik te je 1926. objavio je prvu svoju zbirku Pjesme a pod istim naslovom su mu zbirke izlazile još i 1932. i 1938. Sabrane pjesme, kako je već rečeno, redigirao je u dubokoj starosti i objavio ih u Chicagu 1974. Kao pjesnik bio je lirski samotnjak, jedan od onih koji je odustao od grupa i modernističkih manifesta, koji u lirici nije eksperimentirao ni formom a ni sadržajima. Bio je pjesnik viđenog, autor dopadljivih pejsažnih fotografija, opisivač zavičajnog mora ali još više pjesnik već ranije opisanih slika koje s nije ni trudio opteretiti do tada neviđenim metaforama. Bonifačićevi lirski krajolici gotovo su redovito posredovani, u njih uvijek nešto naknadno uđe, u njih uđe nešto što nije bilo priroda sama nego što je pripadalo civilizaciji, nešto što je na početku bilo neviđeno i što se onda, kako konkretna stvarnost izlazi iz vidokruga, sve više nazrijeva. Nije Bonifačić pjesnik nadrealnog svijeta nego je njemu pjesma prilika da odčudi viđeno, da ga jezikom učini još vidljivijim. U kasnijim godinama poezija mu je, koju je sve rjeđe pisao, bila politički angažirana, opsjednuta pitanjima povijesti i hrvatske nacionalne ugroženosti.
Svoju opsjednutost poviješću i nacijom, zemljom i stvarnošću Bonifačić je maestralno obradio u najbitnijem političkom tekstu cjelokupne hrvatske desne emigracije u knjizi Vječna Hrvatska, u dvadeset i sedam eseja. Nigdje ni na jednom mjestu u nekoj knjizi ili časopisu nisu pregnantnije iskazani stavovi hrvatskih apatrida u poslijeratnom periodu, nigdje nije bolje potvrđena njihova transformacija u vremenu egzistencijske ugroženosti, u doba kad je njihov odnos prema Hrvatskoj bio još uvijek zamućen kriminogenim naslijeđem Pavelićeve nacističke diktature ali kada su oni počinjali govoriti tekst u kojem su se nalazile iste one misle što ih je u tom trenutku izgovarala europska antikomunistička disidencija. Nije između Bonifačićeve Vječne Hrvatske i Miloszeva Zasušnjena uma samo kronološka srodnost nego između te dvije knjige i ta dva čovjeka struji srodna subina koja ih je obojicu dovela u Sjedinjene Američke Države nakon negativnih iskustava s domovinom. Za razliku od Bonifačića koji je domovinu morao napustiti već 1945.godine jer bi inače doživio sigurnu smrt bez suda i pravde, Cheslaw Milosz je imao nešto vremena da pokuša politički djelovati u oslobođenoj poratnoj Poljskoj ali samo kratko dok ona nije postala totalitarna Staljinova kolonija. Bonifačićeva knjiga Vječna Hrvatska podijeljena je u pet dijelova s karakterističnim naslovima Vječna Hrvatska, Da li je Bog umro? Gesta pro Croatos, Situacija i Put prema vrhuncima. Bonifačić u knjizi u bezbroj primjera konstatira kako hrvatski apatridi tek sada, kad su otrgnuti od doma, znaju što je Dom. Ne samo iz opreza nego iz mudrosti ali i iz uvjerenja ne spominje više pisac Poglavnika. Vraća se na svijetle primjere braće Radić i s razumijevanjem govori o potrebi da se druga i konačna hrvatska država temelji na moralnim zasadama. Vječna Hrvatska književna je afirmacija tadašnje Stepinčeve robije kojega autor naziva najslavnijim robijašem svih vremena, onom koji nosi svu dobrotu svijeta na svojim mučeničkim ramenima. Uostalom prema Bonifačićevoj Vječnoj Hrvatskoj svijetle točke na kojima treba ostvariti tu vječnu Hrvatsku jesu Ante Starčević i Stjepan Radić u politici, Alojzije Stepinac kao simbol hrvatskog otpora i morala te Ivan Meštrović i Tin Ujević kao vrhunski umjetnički dometi. Ima nešto mistično i duboko u Bonifačićevoj Vječnoj Hrvatskoj, nešto vizionarsko a u isti mah apokaliptično. Iz povijesti i suvremenosti izdvaja pisac mnoge primjere pa izvodi i smjelu iako vrlo točnu paralelu o Jurju Križaniću i tadašnjem emigrantu Anti Ciligi. Bonifačićeva mjestimično mistična a mjestimično utopijska proza o vječnoj Hrvatskoj traži uzroke jobovske hrvatske sudbine u sebi samima. Bonifačić analizira retrogradnost narodnog bića i njegovih institucija, sljepilo onih koji su mogli doživjeti Hrvatsku bez Istre i Dalmacije. Ograničen pozicijom iz koje govori Bonifačić hrvatski problem vidi isključivo kao nacionalan i vjerski ne želeći se, a nije takvo što niti mogao ostvariti, suočiti s njegovom socijalnom i političkom razinom, onom koja je kasnije u sintezi s nacionalnim postigla nastanak prve moderne hrvatske države koju Bonifačić nije doživio jer je umro 1986.
Nitko nije bolje od Bonifačića iskazao sudbinu hrvatskih apatrida i emigranata, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti Hrvatsku te morali tražiti zaštitu i kruh u tuđini. Bonifačić je pregnantno opisao mistiku žrtve za vlastitu naciju, najavio je dugu borbu i bio vrlo pravedan prema onima koji su dok je pisao knjigu živjeli u Hrvatskoj i pisali knjige koje nisu morale voditi račune o apatridima iz njegove blizine. Tople su riječi koje je u Vječnoj Hrvatskoj posvetio Tinu Ujeviću, nešto žešće one o Nazoru dok je najostrašćeniji kad govori o Ivi Andriću i njegovom renegatstvu. Miroslavu Krleži Bonifačić sudi oštro ali vidovito i s blagom rezignacijom izgovara rečenicu koju će kasnije Krleža u vrijeme studentskih nemira ponoviti i osjetiti vrlo bitnom, rečenicu o gorčini onih kojima se ispune ideali. Bonifačić je 1954. objasnio kako je to Miroslav Krleža u Titovom režimu dočekao živ i zdrav ostvarenje svojih snova ali jedino što tada kad je pisao svoju knjigu nije mogao znati jest da će upravo on sam mladima samo petnaest godina kasnije poručiti kako jedino što im ne bi poželio jest da im se kao njemu ostvare politički ideali.
Bonifačić je prvi hrvatski pisac s književnom razinom koji je dostojanstveno i lirski progovorio o hrvatskim vojnicima koji su bili pobijeni u proljeće 1945. poslije predaje kod austrijskog gradića Bleburga. U vezi vojske, koja je pobijena nakon što je prema ratnim konvencijama uredno položila oružje, Bonifačić je vrlo razumno poručio tadašnjim jugoslavenskim vlastodršcima neka znaju da se preko žrtava ne može prijeći ni frazom ni prešućivanjem i još ih je upozorio da se jezivu ali zato savršenu ljepotu žrtve ne može ničim premašiti niti sakriti. Naravno znao je Bonifačić i za brojne civilne žrtve i za brojne svoje pjesničke kolege koji su bez suda i pravde bili pogubljeni u proljeće 1945. godine.
Tek nakon Bonifačićeve Vječne Hrvatske moglo je biti jasno da pod zemljom u Bleiburgu, u tom olovnom gradu tučom olova pobijeni, ne leže ideolozi nego žrtve ideologija, najprije žrtve komunističke ideologije koja ih je pobila a onda nacističke koja ih je izdala i kukavički prevarila. Nije bilo lako biti hrvatski apatrid nakon Drugoga svjetskoga rata. Bonifačićeva vizionarska i pravedna knjiga pomogla je da barem bude lakše.
Čas se htjelo da su pisci moralni korektivi, čas da budu sluge politikama, čas ih se prisiljavalo da budu prosvjetitelji podivljalih i slijepih masa. U malom narodu kakav je hrvatski i u teškim vremenima kakva su nastupila za vrijeme Drugog svjetskog rata a onda i nakon njega bila je književnicima namijenjena preteška zadaća. Antun Bonifačić jedan je od onih koji nije odbacio otrovanu košulju svoga vremena. Ponio ju je hrabro i uz velike žrtve. Trag njegovog ljudskog traženja knjiga je Vječna Hrvatska koju danas nudimo prvi put nakon njezinog čikaškog izdanja iz 1954. Gotovo sedam desetljeća njezine neprisutnosti možda može nadoknaditi naš naraštaj koji konačno ima priliku u stvarnosti živjeti ono što je Antun Bonifačić mogao samo maštati. Jedno je sigurno: Mi njemu nemamo na mnogo čemu zavidjeti. A on nama?

Slobodan Prosperov Novak