BOGDAN RADICA

BOGDAN RADICA, hrvatski pisac, publicist, prevoditelj, jugoslavenski diplomat, prvo pero hrvatske emigracije, erudit, sveučilišni profesor, povjesničar i sudionik povijesnih zbivanja, rodio se 26. kolovoza 1904. u splitskom radničkom naselju Veli Varoš, a umro u New Yorku 5. prosinca 1993. Svjedok je drame XX. stoljeća, agonije Europe i borbe svog naroda za vlastiti subjektivitet. Njegov život i djelo predstavljaju dragocjeni izvor razumijevanja jednog vremena, kao i poticaj za promišljanje sadašnjosti i budućnosti.
Kraj Prvoga svjetskoga rata i slom Austro-Ugarske južnim Slavenima (izuzevši Bugare) donijeli su ujedinjenje u novu jugoslavensku državu. No bio je to ponajprije projekt političkih elita, dok su same narodne mase pri tome zauzele ulogu pasivnih promatrača (odobravatelja) i prepustile se povijesnoj neminovnosti. Tih prvih poslijeratnih dana, u Splitu, u koji su upravo ulazile srbijanske trupe (kao “osloboditelji”) jedna starica poluglasno je komentirala:  “Dico moja, ča ste učinili, srušili ste najboje carstvo i sad grete s gorin od sebe. Ovo ne more dobro svršit.” Ta starica bila je baka Bogdana Radice po majčinoj strani, iz obitelji koja se, za razliku od obitelji Radičina oca, ni najmanje nije oduševljavala jugoslavenstvom. Takva obiteljska podvojenost kao da će obilježiti i kasniju životnu i političku sudbinu samoga Radice, hrvatskog intelektualca koji će od novinara i diplomatskog službenika Kraljevine Jugoslavije, nakon Drugoga svjetskoga rata postati jedno od prvih pera hrvatske političke emigracije. Već u djetinjstvu, za razliku od većine svojih vršnjaka, mali Radica bio je više zainteresiran za knjige nego za djetinje razbibrige. Kasnije, u mladosti na njega su važan utjecaj imali istaknuti Splićani, don Frane Bulić, Ante Trumbić, Kerubin Šegvić itd. Međutim, domaći teren nikada ga nije sasvim zadovoljavao. On se zarana napaja i prekojadranskim, talijanskim utjecajima pri čemu mu posebno imponiraju bardovi klasičnog liberalizma Guglielmo Ferrero i Gaetano Salvemini. No za Radicu je u mladim danima ključno bilo pismo koje je još kao gimnazijalac primio od Giovannija Papinija, nakon što mu je poslao prijevod jednog svog eseja posvećenog tom glasovitom piscu Povijesti Krista. Zahvaljujući svojoj znatiželji i probitačnosti kasnije će, tijekom studija povijesti i prava koje nastavlja u talijanskoj Firenci, doći u živi kontakt s tim, ali i inim drugim vodećim talijanskim intelektualcima onog doba. Unatoč tada rastućem fašizmu (20-ih godina) Radica održava kontakte s antifašistički nastrojenim piscima, na čelu s Benedetom Croceom. U Rimu pak, nasuprot Firenci, on će pronaći sačuvano opozicijsko raspoloženje u odnosu na fašističku vlast. To je bilo dovoljno da ondje osjeti, pred fašizmom povlačeći, ali još uvijek neumrli duh Zapada. Preko Italije i talijanske kulture put ga je vodio do Francuske gdje će se, već kao mlada novinarska nada, susretati i s francuskim piscima kao što su André Gide, Julien Benda, Paul Valéry, François Mauriac, te filozofom Jacquesom Maritainom. O položaju suvremene Europe on će razgovarati i s mnogim drugim vodećim europskim intelektualnim protagonistima kao što su Thomas Mann, Filippo T. Marinetti, Nikolaj Berdjajev, Maksim Gorki, Miguel de Unamuno, José Ortega y Gasset itd. Sve te poticajne razgovore, koje je 20-ih i 30-ih godina periodično objavljivao uglavnom u zagrebačkim listovima Obzor  i Nova Evropa,  kasnije će sabrati u knjizi Agonija Europe, koja će ostati kao najvrjedniji dio njegova nasljeđa. U njoj se zrcali sav osjećaj tragizma, antropološki pesimizam europske intelektualne kreme između dva svjetska rata, njihova zabrinutost za sudbinu Europe, posebno 30-ih godina kada se naslućivala nova svjetska konflagracija. Očigledno pod snažnim utjecajem ozračja tih razgovora i sam Radica će dijeliti slična raspoloženja.
Pritom je „umiranje“ takve Europe poistovijećeno s dekadencijom Zapada, dok su istovremeno tajnovitost i buđenje Istoka pothranjivali strahove za budućnost (Rusija koja „odsutnošću svoje prisutnosti ispunjava sav nemir i svu neodlučnost Zapada“).
Paradoksalno, predstojeća europska katastrofa bit će i posljednji trzaj Europe kakva je nekada bila, moćna, kolonijalno-imperijalna, s egocentričnim velesilama naguranima na skučenom vrhu euroazijske ploče, koji je sebe gordo proglasio zasebnim kontinentom. No upravo to slabljenje europske uloge u svjetskoj raspodjeli moći nakon II. svjetskog rata donijet će Europljanima toliko žuđena desetljeća mira. Radica je spadao među one koji su shvaćali da tek u tom miru postoji šansa i za male narode, poput Hrvata. Naravno, za europski istok trebao je biti zadovoljen još jedan preduvjet – pad komunizma. Radica će tako već 1948. u svom pismu Vladku Mačeku proročanski pisati: Europa će poslije sloma komunizma ući u fazu sličnu onoj, u koju je ušla poslije Bečkog kongresa 1814., kad je na načelima legitimiteta do 1914. bio izgrađen jedan on najljepših vjekova, koje je Europa imala. Poslije sloma komunizma i na ruševinama fašizma, Europa će svakako ući u eru slobode, u kojoj treba pripremiti i organizirati i nezavisan položaj Hrvatske.
No put do tih spoznaja bit će još dug. Pred novi svjetski rat pored intelektualnih i novinarskih putešestvija diplomatska djelatnost Radicu je vodila od Atene i Ženeve (Liga naroda) preko Pariza do Washingtona i New Yorka. Ipak, on nigdje nije bio samo usputni činovnik i službenik koji prosto odrađuje zadatak, već je svagdje nastojao proniknuti u bit sredine, saživjeti se sa njom, njenom kulturom, poviješću, ali napose suvremenim stanjem duha i društva, a ponajviše stupiti u kontakt s istaknutim ljudima, komunicirati, razmjenjivati ideje i poglede. Tako se Radičin život doima i kao živo putovanje kroz europsko i svjetsko dvadeseto stoljeće (naročito ako prihvatimo hobsbawmovsko određenje „kratkog stoljeća“ koje traje od 1914. do 1989.), sa pronicljivim uvidima i zaključcima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
U Ateni će tako shvatiti iluzornost jedinstva Balkana, rastrganog suprotstavljenim interesima malih državica pothranjivanih imperijalnim težnjama onih velikih. U Parizu je osjećao umor Europe, njeno uzmicanje pred agresivnošću i vitalnošću totalitarizma. U Ženevi će pak izbliza gledati licemjerje i nesposobnost europske „politike sigurnosti“ koja je, deklarativno se zalažući za mir, Europu i svijet gurala u novi, još strašniji rat.
(…)
… napušta i Europu kao svoj intelektualni zavičaj. Živi duh ne će se osjetiti ispunjenim u takvoj poslijeratnoj Europi koja kroz hladnoratovski kontekst sve više gubi svoj subjektivitet i nužno se opredjeljuje (i rascjepljuje) između dvaju suprotstavljenih blokova. Radica će tako svoju djelatnost nastaviti u SAD-u koje će postati novi centar svijeta i borbe za slobodu. Vrlo skoro po dolasku (tj. povratku) u Ameriku objavljuje opširan kritički članak o Titovu režimu u prestižnom Reader´s Digestu, časopisu s višemilijunskom nakladom, za koji dobiva pozamašan honorar od 5000 dolara, što je u novinarskom svijetu bila nezapamćeno visoka suma za jedan članak. Nakon toga on je dugo vremena bio jedini hrvatski emigrant kojemu su redovno bila otvorena vrata mnogih uglednih američkih tiskovina u kojima je surađivao. Ovdje navodimo samo neke:  The New Republic, The Nation, The Free World, The New Leader, The Annals, The New York Times, The Reporter, The Freeman, The Commonwale itd. Ipak nije zanemarivao ni pisanje u hrvatskim emigrantskim publikacijama, a posebno vrijedne priloge, od 50-ih nadalje ostvario je u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji.
Pored toga, život u SAD-u za Radicu se razvijao ambivalencijom očekivanom za nekog tko je kulturno i  moralno-intelektualno formiran u Europi, štoviše, u njenoj samoj utrobi – na Mediteranu. (…) Ipak, za Radicu Mediteran je, pored temelja europske civilizacije, nadasve predstavljao prostor slobode, indivudalnosti jer „sva veličina mediteranske cjeline i mediteranskih civilizacija sastojala se  u tome, što su se na okrajcima ovoga mora uspjeli formirati narodni individualizmi, sačuvati regionalizmi i izgraditi gradovi: nosioci osobne slobode, najčešće demokracije, koju je čovječanstvo uspjelo ostvariti.“ Stoga je u svakoj višestrukosti identiteta radije vidio nadopunjavajuću prednost nego nedostatak, prilog razumijevanju cjeline svijeta i čovjeka, pa i vlastite domovine. U tom smislu i realnost i ideali američkog „melting pota“ mogli su mu biti bliski. Osjećao je kako se u XX. stoljeću američko društvo više no europsko (napose na svom istoku) primaklo slobodi društva i individue. Smatrao je da i Hrvati imaju obavezu prihvatiti upravo takva načela slobode, prava i demokracije jer se samo tako mogu svrstati u red slobodnih i naprednih naroda svijeta, daleko od svake despocije, tiranije i totalitarizma. Mediteransko izvorište, kao hrvatska komparativna prednost u odnosu na sve ostale Slavene, može samo koristiti takvim nastojanjima. Takva sposobnost podizanja sinteze između rodnog zavičaja tj. pripadnosti Mediteranu i pripadnosti novom, odabranom zavičaju – onom američkom, potvrda su Radice kao čovjeka, kako se izrazio još jedan rasni Mediteranac, Splićanin po rođenju i odabiru Anatolij Kudrjavcev, nadasve „duboke intuicije koja istodobno posjeduje snagu filozofske istančanosti i povjesničarske uvedenosti“. Ta svojstva, između ostalih, privrijedit će mu i mjesto profesora suvremene europske povijesti na sveučilištu Farleigh Dickinson u New Jerseyu, čime ponajprije rješava egzistencijalno pitanje sebe i svoje obitelji. Tome je doduše, kao i mnogim drugim Radičinim kontaktima, vrlo mnogo pridonijela i njegova supruga Nina Ferrero, kći ranije spomenutog  talijanskog pisca, povjesničara i antifašističkog intelektualca Guglielma Ferrera, a koju je Radica oženio 30-ih godina. Dobivši američko državljanstvo (i naravno putovnicu) on i nadalje ostaje svjetski putnik, 50-ih i 60-ih putuje u Francovu Španjolsku, na Castrovu Kubu, u Sovjetski Savez itd., te i na tim putovanjima pribire zanimljive dojmove i zapažanja. Pozorno prati i zbivanja u zemlji, čekajući, točnije nadajući se, trenutku povratka. Posebno naglo te nade (kao i prateće iluzije) bile su u hrvatskoj emigraciji razbuktane početkom 70-ih u vrijeme Hrvatskog proljeća. Tada je, posebno među starijim emigrantima (poput Radice i Cilige) došlo do razvoja mišljenja kako su nacionalnu politiku u hrvatskoj definitivno preuzele mlađe generacije komunista, i one formirane u komunističkom razdoblju. Savka, Tripalo, Pirker, Haramija i ostali… Ipak te nade, da bi politička računica tj. bilanca pri novim uvjetima u zemlji mogla pretegnuti u hrvatsku korist, kako su naglo pobuđene tako su, nakon Karađorđeva u prosincu 1971., još naglije ugašene. Samim time i mogućnost povratka odgođena je na neodređeno vrijeme. Uslijedit će još jedan period tavorenja u emigraciji, međusobnih sukoba i zadjevica, pojačanih i priljevom novih političkih iseljenika iz zemlje. Nakon tih novih razočaranja Radica će samo svom dugom životnom vijeku naposlijetku moći zahvaliti konačan povratak u domovinu. U ljeto 1990., nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora i uopće pada komunizma u Europi, on će se na emotivan način ponovno sastati sa svojim zavičajem. (…) No, žuđeni povratak, dakle, ipak doživljava. Njegov ponovni susret s Hrvatskom nije prošao nezapaženo. U televizijskom intervjuu za HTV, čak i u podmakloj dobi (tada mu je 86 godina), dolazila je do izražaja njegova lucidnost i živo praćenje najnovijih zbivanja. Na aktualno pitanje novinara – odakle bi sada, u uvjetima tek rođene hrvatske demokracije, mogla prijetiti opasnost, Radica odgovara: „Ja ne znam… Naime, jedino bi mogla postojati Srbija. Ja ovoga puta ne idem u Srbiju, ne idem u Beograd, i kad bih išao ne bih ništa saznao. Vele da je to [srpski napad, agresija op. M. B.] bilo moguće lanjske godine, a da je Milošević sada izgubio dosta snage i da Srbi neće to učiniti. No, ko zna da li oni neće jednoga dana nešto pokušati. Ja mislim da će pogriješiti. Oni su izgubili bitku. Ja mislim, u ovih 70 godina Jugoslavije oni su to izgubili. Oni su pokazali da nisu sposobni organizirati multinacionalnu državu.“ (Marino Badurina)

(Ur.)