Sa Zavelima se vidi more
Stanko Bašić, književnik, publicist
Ponedjeljak, 26. listopada
Kažu da je zaborav dobrodošao, čak da je ljekovit, makar se ja s tim u cjelosti ne slažem, jer nerijetko zavidim osobama koje se u svom životu sjećaju gotovo svakog detalja, svakog datuma i godine. Moj zaborav imao je jedan važan učinak u mom svakodnevnom životu: nikada – a pogotovo danas – nisu me osobito zanimali dnevni događaji, osobito oni društveni, jer sam i u njima tražio, i pamtio samo one koji su me snažno dojmili, one o kojima sam mogao misliti i puno godina nakon što bi oni minuli. Zato i ovaj moj dnevnik ne će biti dnevnik u klasičnom smislu, dakle dnevnik onoga što se meni dogodilo toga dana, već dnevnik onoga o čemu sam toga dana mislio i osjećao, a što može biti i daleko od dnevnih događaja koje mediji s toliko strasti razvlače. Počeo bih sa sjećanjem na Ivana Softu, književnika, rođenog u selu Rasno (Široki Brig) na kojeg me 1973. u Sarajevu upozorio jedan prijatelj pitanjem: „Jesi li čitao Ivana Softu?“; „A tko je taj?“ pitao sam.; „Pronađi ga pa pročitaj!“ reče on.
Kako sam u to vrijeme pisao priče koje će izaći 40-ak godina poslije pod naslovom „Rane priče“, Ivan Softa je za mene bio ugodan šok jer je opisivao Zapadnu Hercegovinu od vremena Prvog svjetskog rata do Drugog svjetskog rata i tako „pokrio“ veliki dio onoga što sam ja planirao ispisati u svom nikad napisanom romanu „Duhanski dim“. Kad sam pročitao njegove knjige, sinula mi je ideja da bih Softu mogao prirediti za Biblioteku „Kulturno nasljeđe“ koja je izlazila u Sarajevu, a obuhvaćala je važne a zaboravljene pisce. Zato sam prišao traženju kritičke literature o njemu i među ostalim pronašao epitete o njemu, a među onima koji su o njemu naširoko pisali bio je Ivan Goran Kovačić. Vidio sam da o njemu postoji natuknica u „Povijesti hrvatske književnosti“ Slavka Ježića, ali za to nakon Drugog svjetskog rata o njemu nisam našao ništa. Bilo mi je to čudno pa sam se obratio Rizi Ramiću, jednom tihom čovjeku s dosta znanja, koji je rekao: „E, moj Bašiću, Softa ti je u vrijeme rata završio kao ratni reporter i, koliko ja znam, objavljena mu je i knjiga skupljenih reportaža.“ Odmah sam naslutio o čemu je riječ, a kasnije sam doznao da je odmah po ulasku partizana u Zagreb, skončao kao i tisuće drugih, na Kanalu, prostoru na kojem se danas nalazi Autobusni kolodvor u Zagrebu.
Utorak, 10. studenoga
Vidjeti more iz Posušja? Nema teorije jer pogledu na more iz Posušja ispriječila se veličanstvena planina Biokovo s vrhom Svetoga Jure. Ali s prostora Općine Posušje more se zaista može vidjeti s planine Zavelim. I ovdje je, kao i nerijetko drugdje, odigrao svoje „gospodin slučaj“. Naime, moj sestrić Marinko i njegova žena Ankica vole planinariti, bili su svi na vrhu Čvrsnice (2 234 m), a slučaj je htio da je Ankica govorila kako je njezin pokojni otac često o Zavelimu pričao kao o čudu ljepote i činjenici da se s njega vidi more. Ankica je sama zdvajala je li otac govorio istinu ili je djeci poticao maštu. Jedne subote pao je dogovor: idemo na Zavelim, sutra. Kako je Marinko svojedobno radio u Rudnicima boksita u Posušju, on se više puta kretao po podnožju Zavelima, znao je put, ali nikad se nije popeo na njegov vrh.
Starim terencem krenuli smo oko deset sati i nakon prolaska pored sela Vir, nakon prilične uzbrdice, počeli smo se spuštati nizbrdicom u selo Zagorje, nekad vrlo živo a sada opustjelo, kao i mnoga druga sela. Polje, livade, voćnjaci – naravno sve zapušteno. Prostor izvanredno lijep iza kojeg je slijedio uspon, razrovanom, uskom cestom s ponekom teško savladivom okukom, i tako do otprilike 400 metara ispod vrha. A onda otprilike tri sata uspona. Pri samom vrhu Marinko ubrzava i stiže na vrh, a Ankica uporno zove i pita: „Vidi li se more?“ Za otprilike pola sata stižemo i mi, a Ankica ushićeno govori: „Nije ćaća laga, eno mora!“
I, zaista, s vrha Kolakovca na Zavelimu (1347 m), u pravcu Vrulje gdje se Biokovo naglo spušta, vidi se tanki pojas mora i dio Brača.
Na Zavelimu smo otkrili brojna stabla brekinja te očito specifičnu vrstu čuvarkuće (ušare) koja može preživjeti zimi pod snijegom i hladnoću na Zavelimu…
Srijeda, 11. studenoga
Svaki put kad idem u Hercegovinu – a što sam stariji to sve češće biva – odem posjetiti Koćušu kod Vitine. Prvi je razlog što upravo na tom slapu započinje moja bajkovita pripovijest „Mlada kapljica“, a drugi – barem isto toliko važan – jest što sam pored Koćuše često, naravno pješice, išao prema selu Kašče u kojem sam nakon završetka Učiteljske škole u Mostaru, morao odraditi jednu školsku godinu stipendije koju mi je dala Općina Ljubuški. Dakle, školske 1964./65., skoro redovito sam odlazio u Mostar družeći se s mostarskim pjesnicima, osobito s – kasnije se pokazalo – odličnim pjesnikom i dobrim čovjekom Ivanom Kordićem. Kad bih iz Vitine krenuo prema Kašču, prolazio bih preko drvenog mosta, a s desne bi strane, osobito zimi, bučao moćni slap koji pada s visine otprilike pet metara, a slap i rijeka Koćuša nekoliko desetaka metara dalje postaju rijeka Trebižat koji nekoliko kilometara od Ljubuškog prema Čapljini tvore puno veći i za mnoge puno ljepši slap Kravica. Za mene, međutim, Koćuša ostaje broj jedan jer me za nju veže snažan doživljaj, a takvih se nikad ne treba odreći, isto tako kao ni važnih ideja.
Četvrtak, 12. studenoga
Riječ je o fratru i vrsnom pjesniku Janku Bubalu. Naime, zbog pisanja jedne knjige ovoga sam ljeta proveo u Broćancu kod Posušja gotovo dva mjeseca i jednoga dana zove me gospođa Mira, tajnica DHK Herceg-Bosne, bih li sudjelovao na tradicionalnoj pjesničkoj večeri „Pod hrastom“ u selu Čerin, Općina Čitluk. Kako nikada nisam bio u Čerinu – a posljednjih godina me sve više vuče potreba da konkretno upoznam što širi prostor zapadne Hercegovine – odmah potvrđujem dolazak. U Posušju mi se pridružuje književnica Radica Leko. U Čerin dolazimo u trenutku kad se mala svadbena povorka sprema za odlazak mladinoj kući. Pogledam okolo; prekrasno polje s nešto urađenih vinograda, ostalo sve zatravljeno, zapušteno. Penjemo se prema crkvi s lijepim spomen-područjem svima ubijenima u Drugom svjetskom ratu i poslije njega. A gore, iznad crkve, postavljene klupe u hladu hrastova. Ovogodišnji slavljenik je Ante Beljo s precizno dokumentiranom knjigom o zločinima partizana i četnika na hrvatskom prostoru. Tijekom predstavljanja čujem važnu činjenicu da je fra Janko Bubalo u Čerinu bio župnik čak 34 godine, a kao vrsnog pjesnika – koliko se sjećam – otkrio ga je pjesnik i (poslije) akademik Ante Stamać. Kako sam u vrijeme boravka u Zagrebu (od 1994. do 1999.) često u Društvu hrvatskih književnika susretao i Antu Stamaća, doživljaj ove dvije osobe zbio se baš pod tim hrastovima koje je fra Janko svojedobno počeo gajiti da bi danas pod svojim krošnjama mogli biti ugodan prostor za misna slavlja pa i pjesničke večeri.
Petak, 13. studenoga
Koja pamet? Koje hrvatstvo? Putujem od Š. Briga prema Međugorju i naiđem na oznaku sela Rasno. Vraćam se iz Međugorja prema Širokom Brigu i opet oznaka, ovaj put Hrasno. Naravno, riječ je o istom selu u kojem je rođen književnik Ivan Softa. Selo Rasno zvalo se Rasno čak i u vrijeme bivše države, u kojoj nije bilo problema „ispravljati“ nazive mjesta pa je tako selo Tribistovo iznad Posušja „preimenovano“ u Trebistovo. Matica hrvatska u Širokom Brigu objavila je sabrana djela Ivana Softe, a čujem da je uvjet za taj dobrodošli pothvat bio da se prezime Softa kojeg je on koristio „prevede“ u Sopta, jer od svih današnjih Sopta više nitko ne koristi izvorno prezime. Ne znam je li to urađeno u dogovoru sa Softinim sinom, kojeg sam svojedobno upoznao u Zagrebu ili je to načinjeno „na svoju ruku“ kako je učinjeno i s nazivom Široki Brijeg umjesto izvornog Široki Brig. Nitko ni danas u Širokom Brigu – pa čak ni mladi na koje su mediji učinili svoj posao „jekaviziranja“, donedavno čistog ikavskog prostora, ne će reći „idem na Brijeg“ nego „idem (odnosno iđem) na Brig“, ali je, eto, neki katolik veći od Pape, odlučio „preimenovati“ Široki Brig u Široki Brijeg. O tome sam više puta pisao dok sam bio novinar Slobodne Dalmacije. Ponavljam: onaj koji je to predložio – kao i oni koji su to prihvatili obične su siledžije.
Subota, 14. studenoga
Odavno postoji pojam Hercegovina, no zaboravlja se da u stvarnosti postoje četiri Hercegovine. Prvo je zapadna Hercegovina, ona do doline Neretve, sa središtem u Širokom Brigu, druga je istočna Hercegovina sa sjedištem u Bileći, treća južna Hercegovina sa sjedištem u Trebinju i četvrta sjeverna Hercegovina sa sjedištem u Konjicu. Prostori su to u mnogo čemu različiti. Mene zanima čudesni prostor zapadne Hercegovine. A kako i ne bi, osobito ako svratim pozornost na neke fenomene koje je ona izgubila. Primjerice, Franjevačka gimnazija u Š. Brigu između dva rata bila je svjetski fenomen u školstvu jer je u njoj od 18 profesora, koji su bili svećenici, dakle ljudi sa završenom teologijom, njih 17 bili i doktori raznih znanosti. Kako drukčije imenovati nego kao svjetski fenomen selo Uzariće u Općini Široki Brig iz kojeg je poteklo 35 doktora znanosti (podatak je to od prije više godina). Kako nazvati potez glasovitoga fratra fra Didaka Buntića koji je 1917. došao do vrhunca humanističke ideje kada je od gladi spasio 17 tisuća djece, ne gledajući na njihovo etničko podrijetlo. Kako imenovati činjenice da s prostora zapadne Hecegovine dolazi toliko vrhunskih sportaša koji su punili hrvatske reprezentacije u nogometu, rukometu, košarci, tenisu, borilačkim sportovima, poduzetništvu..!
Nedjelja, 15. studenoga
Da ne bih bio „izvan vremena“, osjećam potrebu reći ponešto o američkim izborima. Prema još neslužbenim rezultatima poraz je doživio Donald Trump, unatoč za njega važnim činjenicama da je u Americi otvorio pet milijuna novih radnih mjesta i da je na ovim izborima dobio pet milijuna više birača nego 2016. kada je pobijedio gospođu Clinton.
Ono što je Trumpu bio temeljni razlog poraza jest da je on suverenist, a da je u svojoj politici i ekonomiji gledao samo interese Amerikanaca, što za Ameriku nije htio da bude „svjetski policajac“, da je američke vojnike izvlačio iz ratnih sukoba u koju su je uvlačili raniji predsjednici. Trump je, nema sumnje, bio najbliži politici „otaca domovine“, dakle onima koji su stvorili Ameriku.
Naravno, Trumpa kao suverenista s posebnim su zadovoljstvom rušili mediji. A ni papa Franjo o njemu ništa bolje ne misli jer i papa Franjo prezire suvereniste.