autorica knjige “Mama, ne vidim nebo”
ANI GALOVIĆ,
Razgovarala: Mira Ćurić
Djeca stradala u Domovinskom ratu ne smiju ostati zaboravljena
Ani Galović (Zagreb, 1985.) magistra je filozofije i teologije, a usavršavala se na stručnim edukacijama iz područja logoterapije i dječje psihologije. Autorica je knjige kratkih priča o djeci oboljeloj od malignih bolesti “Dječak koji je volio prozore” (2019.), vodi i uređuje blog “Žute čizme” sa sadržajima o vukovarskoj tragediji; za priču Sedmorica – posvećenu sedmorici u Vukovaru nestalih hrvatskih branitelja prošle je godine dobila nagradu vukovarskoga ogranka Matice hrvatske.
Uz ovogodišnju obljetnicu stradanja Vukovara, razgovaramo s Ani Galović o njezinim tematskim preokupacijama, potresnim događajima iz naše prošlosti koje već godinama sustavno istražuje i poticajima za taj golemi trud, o djeci čija su djetinjstva nasilno prekinuta i o njihovim stradalničkim obiteljima. Povod je njezina nova knjiga “Mama, ne vidim nebo”
Prošla su gotovo tri desetljeća od stradanja i žrtve Vukovara. Iako se čini da je dosta događaja i činjenica osvijetljeno, sudeći prema Vašoj novoj knjizi, upravo iznimno važni segmenti toga stradanja nisu do sada dostatno obrađeni. U novoj knjizi pišete o stradaloj djeci? Trideset i četiri života, isto toliko obitelji, sudbina… Jeste li uspjeli odgovoriti sebi na pitanje zašto je to dosad preskočena tema?
Da, tri desetljeća su prošla od početka ratnih stradanja na vukovarskom području i samog početka Domovinskoga rata. Stradala djeca općenito u Domovinskom ratu zaista su tema kojom se nismo bavili dovoljno a ponajmanje detaljno. Dvije godine rada posvetila sam istraživanju i pisanju o trideset i četvero djece koja su stradala, ubijena i nestala za vrijeme bitke za Vukovar 1991. i početkom okupacije 1992. na vukovarskom području. S obzirom na to kako smo tek početkom mirne reintegracije uspjeli doći do više podataka, na kraju i do tijela žrtava, vrijeme je učinilo svoje. Teško je stalno vidati ranu koja nikad ne zacijeli do kraja. Iako bih voljela da su djeca spominjana i ranijih godina u svakom kontekstu.
Što je Vas motiviralo da se posvetite tim imenima, potresnim sudbinama? Tada ste imali šest godina? Kako se danas osjećate?
Istraživanjem bitke za Vukovar bavim se godinama, a razlog je upravo spoznaja da o stradaloj vukovarskoj djeci, mojim vršnjacima, starijima i mlađima ne znam onoliko koliko bih htjela. O samoj bitci možete pisati i istraživati iz raznih aspekata, kao branitelj, kao stanovnik, kao dragovoljac, kao liječnik, vatrogasac, grobar, kao neprijateljski vojnik također, dok o stradanju djece možete pisati, rekla bih, samo iz jedne perspektive. Imala sam svega šest godina 1991. i jesen iste godine trebao je obilježiti odlazak u prvi razred no dio njega provela sam kao i druga djeca, u podrumu. Danas osjećam da je pisanje moj doprinos odavanju poštovanja žrtvi mojih vršnjaka.
Kakav je odnos hrvatskoga društva prema toj žrtvi, kakva naša kultura sjećanja? Što uopće itko zna o tome osim najbližih? Pišete da ni točan broj nije utvrđen? Recite nam najvažnije o onima kojima ste se Vi bavili? Uz poginule, ubijene, jednako je strašno da se četvero djece vodi nestalima?
S obzirom na to da je to poprilično neistražena tema, bar ne u obliku u kojem su istražene biografije poginulih i nestalih branitelja, svakako smatram da je premalo spominjana. U knjizi sam obuhvatila sve dostupne informacije o stradaloj, nestaloj i ubijenoj vukovarskoj djeci za vrijeme bitke 1991. godine na području grada Vukovara, te rubnim mjestima usko vezanima uz Vukovar, zatim neispričane sudbine djece ubijene za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine 1992. Naravno da uvijek postoji prostor za razmišljanje postoji li još negdje netko, no do kraja rukopisa do takvih podataka nisam došla. Spomenuta djeca u knjizi svojim tragičnim sudbinama vode nas kroz samu bitku za Vukovar; tako je još početkom kolovoza 1991. stradao šesnaestogodišnji Igor Balaž koji se i danas vodi nestalim; šestogodišnji Dalibor Černok poginuo je u rujnu u Borovu Naselju kada je među skupinu civila koji su trpali vreće s pijeskom pala granata; sedamnaestogodišnji Stjepan Rukavina preminuo je od posljedica ranjavanja svega tjedan dana kasnije; dvije djevojke vršnjakinje poginule su u Borovu Naselju također za vrijeme granatiranja, Gracuela Jelić i Nevenka Markuš u razmaku od dva dana. U mjestu Petrovci tijekom ulaska vojske i okupacije sela jedna jedina granata koja je pala usmrtila je petogodišnjeg Borisa Vaseleka, pripadnika ukrajinske nacionalne manjine, dok je svega tri dana kasnije ponovo u Borovu Naselju za vrijeme primirja od granatiranja stradao sedamnaestogodišnji Stevo Gegić. Na vukovarskoj Mitnici 10. listopada od granate su poginuli osmogodišnji Tomislav Mikloš i njegova majka, da bi osam dana kasnije na Mitnici u očevu naručju poginuo šestomjesečni Ivan Kljajić. Na samom kraju mjeseca u gradskom naselju Olajnica od granatiranja su stradali bratići, dvanaestogodišnjaci Mario Kolarić i Dario Pejić, da bi na Dušni dan tijekom sloma obrane gradskog naselja Lužac u stravičnom zločinu strijeljanja zarobljenika bili ubijeni susjedi, nerazdvojni prijatelji petnaestogodišnji Antonio Vidaković i Josip Bandić. Dan kasnije poginuo je Đorđe Vidaković, trinaestogodišnji dječak koji više nema živućih članova obitelji. U malom mjestu Čakovci u obiteljskoj kući početkom studenoga ubijeni su majka i desetogodišnji Josip Kovačić, dan kasnije u Vukovarskoj je bolnici preminula Antonija Zeko, djevojčica prerano rođena, smještena u inkubator čiji je dotok struje prekinula granata bačena na bolnicu. Na Priljevu je u pokušaju proboja prema centru grada stradao Ivan Barbarić koji se i danas vodi nestalim. Sedamnaestogodišnji Sabahudin Gršić ubijen je u naselju Slavija, dok je dvoipolgodišnji Matej Aleksander smrtno stradao u podrumu Vučedolska kapljica s ocem, majkom i bakom. Pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima u Borovu Naselju stradali su maloljetni brat i sestra Zoran i Zorica Pavlović, Goran Čečavac i Branimir Milošević Milić. Na dan sloma obrane grada ubijeni su Siniša Rajković i Jovan Josip Krošnjar za čijim se posmrtnim ostatcima i danas traga. Na Ovčari su ubijena trojica dječaka, Igor Kačić, Dragutin Balog i Tomislav Baumgertner dok je isti dan u pokušaju proboja kod Marinaca ubijen četrnaestogodišnji Igor Černok. U vrijeme okupacije i vlasti tzv. SAO Krajine u obiteljskoj kući u Borovu Selu ubijena je četverogodišnja Martina Štefančić, a svega dvadesetak dana kasnije na Sajmištu braća Dario i Damir Pakšec. Šesnaestogodišnji Franjo Matijević iz rodnih Kukujevaca u Vojvodini doveden je na područje Mohova gdje je s ocem i majkom ubijen u obližnjem šumarku pokraj groblja. Posljednja spomenuta žrtva ratnih događanja je maleni trogodišnji Aleksandar Jagodić koji je u lipnju 1992. smrtno stradao od zaostale eksplozivne naprave. Važno je napomenuti kako je sama vukovarska općina 1991. bila drugačije administrativno podijeljena, a s obzirom na to da nisam pisala isključivo povijesno-dokumentaristički, uključila sam u zapise i stradalu djecu o kojoj sam mogla prikupiti informacije a koja nisu strogo vezana za samu bitku, poput Borisa, Martine, braće Pakšec, Franje i Josipa Kovačića. Smatram kako je njihove sudbine i te kako vrijedno spomenuti.
Kakvi su Vaši uvidi u tu temu u ostalim dijelovima Lijepe Naše? Vidite li mogućnost nastavka ovog projekta?
Nije mi poznato postoje li zapisi o stradaloj djeci u ovoj formi osim literature vezane za stručna istraživanja odnosno zapisi osobnih svjedočanstva ili šire monografije žrtava nekog područja u Domovinskom ratu. Što se mog doprinosa tiče, Mama, ne vidim nebo uvijek je otvorena za nadopunu informacija dok će širi kontekst istraživanja i rada na temi morati nastaviti netko drugi.
Kako su tekla Vaša istraživanja, koliko ste se držali arhivskih izvora, koliko razgovora sa svjedocima? U pitanju je i terenski rad, je li Vam tko pomagao?
Istraživanja su bila vrlo iscrpna s obzirom na protok godina i teškog načina dolaska do informacija. S obzirom na to da je vrlo teško doći do podataka kakve sam htjela, trebalo je nekoliko mjeseci da prikupim podatke otkuda krenuti; od samih kontakata prema institucijama: Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Ispostava za zatočene i nestale Istok, Državni ured za statistiku, Savez udruga obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja te Ministarstvo branitelja. Potom kontakti u Republici Srbiji, poput Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, potraga za informacijama u kontaktu s novinarima koji su izvještavali za tadašnju Borbu Branislavom Gulanom, te pokojnim Dejanom Anastasijevićem, novinarom tjednika Vreme, kao i inspektorom za istraživanje ratnog zločina Vladimirom Dzurom iz Republike Češke. Osim toga tu su sati iščitavanja novinskih članaka pisanih od 1991. bilo naših, bilo članaka na ćirilici koju sam tako i naučila iako sam prvi naraštaj koji to u školi nije morao. Sati pregledavanja dokumentarnih priloga, bilježenja podataka i izvora, dostupne povijesne literature. Ujedno sam tražila i dobila pomoć fra Ivice Jagodića, župnika i tada gvardijana franjevačkog samostana Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, jednako kao i Vladimira Sedlaka, župnika grkokatoličke župe Pokrova presvete Bogorodice u Petrovcima. Naposljetku tu su obilasci gradskih i mjesnih groblja posljednjih počivališta djece diljem Republike Hrvatske. Neizbrisiv obol dali su moji suradnici i prijatelji, Vukovarka, vukovarska braniteljica i književnica Tanja Belobrajdić u predgovoru te Nenad Barinić, umirovljeni policijski inspektor u pogovoru, kao i povjesničar Borna Marinić koji je napisao povijesni presjek bitke za Vukovar. Naglasila bih i ulogu Vladimira Kotera, njemačkog ilustratora koji je kroz dvadesetak crteža s motivima stradanja kao i naslovnicom knjige dao još jednu posebnost temi. Knjiga je hod kroz bitku za Vukovar, po datumu stradanja svakog dječjeg života sve do lipnja 1992. i posljednje biografije. Osim toga, u knjizi sam kao posebno poglavlje obradila temu ratne propagande koja je za vukovarsku bitku iznimno važna s obzirom na to da velik broj stanovnika Republike Srbije i danas vjeruje u ubojstvo četrdeset vukovarskih beba u vrtiću u Borovu Naselju. Epizoda je to u kojoj su i sami ratni fotoreporteri i izvjestitelji iz Republike Srbije tražili kaznenu odgovornost za širenje ratne propagande. Dvije godine sustavnog rada kako bi ove informacije bile prezentirane.
Kakvi su susreti s njihovim obiteljima? Kakav je njihov odnos prema križu koji nose? Primjećuju li razumijevanje i zahvalnost hrvatskoga društva?
Na žalost, puno je članova obitelji stradale djece i samo stradalo s njima, a protok vremena odnio je i živote onih koji su preživjeli. Majke i očevi, stričevi, braća i sestre s kojima sam stupila u kontakt, a koji danas žive diljem Domovine i inozemstva, osjećaju beskrajnu tugu i bol za koju ih, kako su mi često rekli, nikada do sada nitko nije pitao. U tom smislu, osjećaju zahvalnost što imaju priliku ispričati o svojim najmilijima znajući kako će ipak ostati zapisano.
Kako ste i sami u tim njihovim teškim prisjećanjima uspijevali, uz dužno suosjećanje, pitati, bilježiti, provjeravati… Koliko Vam u pristupu obitelji pomaže edukacija iz logoterapije?
Moj jedini i glavni smisao cijelog istraživanja i rada na ovoj temi želja je da se stradala vukovarska djeca ne zaborave. Djeca su uvijek važna. U ratnim okolnostima upravo su djeca glavni motiv svojim roditeljima i bližnjima radi kojeg podnose situaciju kako bi danas-sutra za njih ostavili bolji svijet. Svakako mi je školovanje pomoglo i u samom pristupu, pogotovo kroz logoterapiju koja uvijek od nas traži da damo smisao situaciji u kojoj se nalazimo. Nemoguće je ne vezati se i ne biti pogođen tim bolom, nepravdom i tragedijom kada slušate kako je majka morala s ranjenom kćeri izaći iz grada dok je mrtvo tijelo mlađeg sina ostalo nepokopano odlazeći u neizvjesnost. Ne možete ne razgovarati s njima s puno poštovanja, empatije pružiti im potporu i nadati se da ste im nadu dali svojim primjerom; gubitak kojeg su iskusili nije bio uzaludan, pogotovo i kod nas, mlađe generacije. Samu knjigu gledam kao doprinos budućnosti. Kako danas i ja čitam djela pisana prije trideset godina, nadam se da će i oni koji se danas rode za isto toliko negdje s police u knjižnici zaviriti u knjigu Mama, ne vidim nebo.
Kakav je odnos Vaše obitelji prema ovom projektu, imate li potporu i razumijevanje?
Zaista bi bilo teško baviti se ovim istraživanjem i ne imati potporu i razumijevanje svojih najmilijih. To su sati, dani, neprospavane noći i mjeseci istraživanja, traganja, ponekad vrlo zahtjevnih i iscrpljujućih razgovora, obilaska i kontakata. Često sam spominjala najmilijima da ne mogu ispričati priču nekog tko je tragično stradao osim ako se ne spustim u njegov grob a to je rečenica koju nije ugodno čuti a kamoli prihvatiti. Ipak, unatoč svemu podrška nikada nije upitna i u trenucima kada sam i sama nailazila na zidove, podizali su me kako bih nastavila. Ponosni su što sam se u moru svih mogućih tema odlučila uhvatiti u koštac s ovom teškom temom na ovaj način, jer znaju koliko mi je važna.
Knjigu je objavio bizovački ogranak Matice hrvatske? Kako je ona prihvaćena?
Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu odradio je vrstan posao u svakom segmentu. Vjekoslav Đaniš u samom je nastanku rukopisa odlučio ideju podruprijeti jer je smatrao kako je ona povijesno važna. Urednik je knjige i zaista sam zadovoljna što smo uspjeli jednu ovako tešku temu približiti i čitateljima koji nisu toliko upućeni u bitku za Vukovar 1991. ili ih ona nije do sada tako nije zanimala. Unatoč svemu, zaista je dobro prihvaćena i planiramo i drugo izdanje. Osim toga, ovih je dana, zahvaljujući kustosu Hasanu Hasanoviću ušla i u knjižni fond biblioteke u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima na što sam iznimno ponosna.
Vaša knjiga aktualizira i pitanje odgovornosti za ove žrtve. Znaju li se počinitelji i jesu li odgovarali za svoja nedjela? 
Na žalost od trideset i četvero spomenutih sudbina samo za dva slučaja postoje pravomoćne presude koje su i povezane. Riječ je o stravičnom ubojstvu trojice spomenutih dječaka na masovnom stratištu Ovčara, kao i presuda u slučaju ubojstva braće Pakšec u travnju 1992. Obje presude donesene su u Republici Srbiji, s razlikom što je Ovčara ratni zločin dok je ubojstvo braće Pakšec okarakterizirano kao kriminalno djelo s obzirom na to da je počinjeno kada u Vukovaru više nije bilo ratnog djelovanja. U oba slučaja izvršitelji su bili i pripadnici streljačkog voda na Ovčari kao i počinitelji ubojstva obitelji Pakšec. Za ubojstvo otetog i ubijenog Franje Matijevića i njegovih roditelja također je u Beogradu podnesena prijava protiv NN osoba no ona je ekspresno odbačena budući da u to vrijeme Republika Srbija u svojim pravnim okvirima nije imala definiran zločin protiv čovječnosti. U Republici Hrvatskoj za stradanje navedene djece još nitko nije osuđen.
Hrvatska će na temelju Vaše knjige steći sliku stradanja naših najmanjih i najmlađih na tome prostoru. No, stječete li dojam da je premalo takvih i sličnih publikacija, istraživanja, što bi bilo vrijedno, iz Vašega kuta gledanja, potaknuti, poduzeti?
Svakako smatram da je premalo spominjanja stradale djece u Domovinskom ratu općenito. Dužni smo izraziti pijetet za njihovu žrtvu dostojanstvenim spominjanjem, pisanjem, obilježavanjem. Još uvijek nije kasno to učiniti. Osim toga, bilo bi lijepo vidjeti ulicu braće Pakšec, nogometni klub Josip Kovačić, veslački klub Tomislav Baumgertner ili dječji park Antonije Zeko, odnosno spomen-obilježje stradaloj vukovarskoj djeci, dokumentarni ako već ne i igrani film… Iz želje kako će se u takvo što i drugi uključivati ustupila sam na korištenje ilustracije iz knjige spomenutog suradnika Vladimira Kotera i fotografije djece te njihovih posljednjih počivališta fra Ivici Jagodiću župniku Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru koji će napraviti postav izložbe stradaloj djeci. I to je jedan korak u nizu nezaborava a beskrajno sam zahvalna fra Ivici na suradnji i pomoći. Njegov projekt postavljanja spomen-obilježja s imenima svih žrtava vukovarske tragedije govori najviše o veličini njegova srca u kojem se brine kako za župljane danas tako i za očuvanje sjećanja na žrtve iz Domovinskoga rata.
Koliko su hrvatski književnici, redatelji… zainteresirani za ove i slične priče? Imate li uvida u to kako hrvatski umjetnici vide ove teme, kakav je njihov interes za njih? Kako bi ostalo u kolektivnom sjećanju kao upozorenje, poruka?
Na žalost, zbog situacije s pandemijom brojna kulturna i društvena događanja i obilježavanja su otkazana. Među njima svakako je i dokumentarni film „Otkrhnuti” redateljice i scenaristice Slavice Šnur, koja je mjesecima radila na snimanju o stradaloj djeci u Domovinskom ratu. Poznato mi je koliko je mukotrpno radila kako bi film vjerno predočio gledateljima poruku – rat se događa i djeci, majke i očevi koji su izgubili svoju djecu žive jedan paralelan život za kojeg često ne znamo. Vjerujem da će zanimanje s vremenom biti veće nego što je danas. Osobno bih voljela da imamo više zapisa u svakom smislu. Što se Vukovara tiče, postoji na desetke neispričanih priča koje bi mogle poslužiti ako ne kao temelj, onda sigurno kao inspiracija u bilo kojem području umjetnosti.
Diplomirali ste na Katoličkom bogoslovnom fakultetu? Da niste posvećeni istraživanju i pisanju, što biste radili?
Taj istraživački duh prati me kroz cijelo odrastanje i školovanje. Kada se ne bih toliko bavila istraživanjem i pisanjem, ponovno bih tražila nešto srodno poput rada u Crvenom križu na pitanju nestalih osoba i područja antropologije koja me također godinama zanima. No, ponosna sam na svoj studij koji je zaista dao temelje u promišljanju, istraživanju i povezivanju svih životnih okolnosti i prilika.
Vodite blog “Žute čizme”.
Žute čizme su mrežna stranica koju sam prije nekoliko godina otvorila prateći teme o bitci za Vukovar koje nisu toliko poznate. Istraživanjem dolazite do raznih spoznaja i smatrala sam kako bih negdje mogla objaviti i ono što nije toliko često poput same simbolike žutih čizama za koje su tek Vukovarci i vukovarski branitelji znali, sve do načina traženja nestalih osoba i posmrtnih ostataka, odnosno načina pokusnih iskapanja mogućih grobnica. Zanimljiva je i tema stradanja vojnika hrvatske nacionalnosti koje je rat zatekao kao pripadnike JNA ili uloga medicinskog osoblja u vukovarskoj bolnici, pitanje ratnih zločina na području Vukovara sve do vremena reintegracije, manje poznate bilješke sa suđenja Vukovarskoj trojci u Haagu, te osuđenima za zločin na Ovčari u Beogradu. Tu su i osvrti na pojedine knjige o bitci za Vukovar koje sam pročitala kao i galerija fotografija logora Stajićevo (Livade) koje sam posjetila prije nekoliko godina.
Razgovarala: Mira Ćurić