Ukalupljivanje pod krinkom različitosti

Nedavno se spremah za neko izlaganje i prebirući po mislima na primjeru vlastite struke zamijetih promjene u odnosu pojedinca i zajednice u fondu osobnih imena

Naša bi obličja treperila od cvokotanja na cibrini dok bi nam se odrazi caklili u modrini utiha mora. U odrazu bismo se doimali poput gorostasa koji drže nebo da ne upadne u more, a naše glave poput zaobljenih gora koje optočivahu obale. Svojim bismo obrisima istjerivali ribe iz murave kao što mrkim pogledima udaljavasmo od sebe svako lice koje bi nam se odveć približilo i koje bi prozrelo našu krhkost. Namjernicima s obale ubijasmo svaku znatiželju posvemašnjim zanemarivanjem njihove nazočnosti i predanošću poslovima na ovoj lađi koja je nekoć plovila, a sad je sve češće usidrena na pola puta između Carstva Sunca (Slava Perastu!) i Carstva sjena (Ne mogu zaboraviti plavet pred Stolivom!). Pogled su nam jedan čas privlačili gizdavi sulari i svjetlucavi zvonici, a drugi potamnjeli kamen s palaca koji kao da je svoju mast otpustio kako bi istaknuo modrinu mora i svjetlinu grada na umoru. Istodobno bi nas struje okretale pa bismo u jednome hipu bili na svjetlu, a u drugome u sjeni. Smijali bismo se ulovljeni u vrtijeljku dok nam pogled ne bi odlutao k Verigama zatočenim u hapi u koje bi uplovljavao jedrenjak kojemu bi prvo pramac, pa jedan po jedan jarbol te na koncu krma iščezavali. Pitasmo se brišu li se u izmaglici svi grijesi, rastapaju li se sve boli i lakša li se u njoj duša. Ne otplivasmo u nju nikad da ne razrušimo obrise toga trećeg svijeta i da ne uništimo jedino nadohvatno utočište i njegove nevidljive gradove sa 60 srebrnih kupola, mjedenim kipovima bogova, ulicama popločanim kositrom, kazalištem od kristala i zlatnim kokotom što kukuriječe iznad kaštila te s mišlju da zapravo ni sami ne želimo da naše priče prestanu biti tužne dok se klatimo rubom jave i sna.
U jezikoslovnome dijelu izdvojit ću nekoliko misli o promjenama u fondu osobnih imena koje su mi se nadale čitajući rukopis nedavno objavljene knjige Stanislava Vukorepa Tragom roda moga – pet stoljeća Stojanovića – Vukorepa. Svakoga od nas prije ili poslije zaskoče pitanja zašto smo i što smo na ovome svijetu te kako smo se uopće u njemu našli. Rijetki su na ta pitanja pronašli odgovore, no već je i samo postavljanje pitanja put prema spoznaji. Prva je točka mnogih koji su krenuli putom spoznanja nastojanje da utvrde odakle su, što nije uvijek lako jer nije popularno te ište potpuno posvećivanje i odricanje. Danas, naime, živimo u izrazito individualiziranome vremenu u kojemu se pojedinac više ne podređuje zajednici, nego se, ako se zajednica ne podredi njemu, sve češće i sve snažnije iz nje izdvaja. Vidljivo je to i po brzini promjena kojih je svatko od nas svjestan. Nedavno se spremah za neko izlaganje i prebirući po mislima na primjeru vlastite struke zamijetih promjene u odnosu pojedinca i zajednice u fondu osobnih imena. Nekoć su, primjerice u razdoblju nakon doseljenja Hrvata, za njih trebala stoljeća, pa su kršćanska imena među hrvatskim pukom počela izvan Romanima napučenih gradova prevladavati u primorskim krajevima tek koncem srednjovjekovlja (napominjem da smo Crkvene sabore imali već u X. stoljeću), a dublje u zaleđu tek nakon provedbe odredaba Tridentskoga sabora (1545. – 1563.), čija je provedba negdje stupila na snagu odmah, a negdje i s više od stotinu godina zakašnjenja. Zatim je u novovjekovlju trebalo nekoliko stoljeća da se u optjecaj vrate gotovo tijekom čitavoga tisućljeća zaboravljena osobna imena hrvatskih kraljeva. Nakon toga su se promjene počele događati usporedno s promjenama društvenih sustava, ali je i njima trebalo po nekoliko desetljeća da postanu vidljivima. One su se nerijetko poklapale s političkim zbivanjima: od težnje za južnoslavenskim ujedinjenjem do razočarenja tom idejom, uspostave komunističkoga sustava, otpora u obliku hrvatskoga proljeća i na koncu hrvatskoga osamostaljenja (s jedne strane Hrvoje i Tomislav, s druge Jugoslav i Staljinka, uzeh krajnje primjere da vam promjene dočaram zorno). Posljednjih tridesetak godina mijene se toliko brzo zbivaju da ih je nemoguće sustavno pratiti niti predvidjeti buduća kretanja. Štoviše, čovjek se počesto upita je li to početak kraja tisućljetne izgradnje hrvatske imenoslovne baštine koju smo poznavali i početak njezina stapanja s općim fondom osobnih imena anglocentrične kulture u kojemu ćemo se prepoznavati po ponekome nastavku ili nadredniku. Osobno je ime, naime, nekoć bilo znakom pripadnosti velike skupine doseljeničkih naroda, pa pripadnosti uljudbenomu krugu i narodu koji njemu pripada, zatim svojevrsnom političkom porukom, a sad je težnjom da se kao pojedinci izdvojimo iz zajednice kojoj pripadamo ne shvaćajući da time postajemo još običnijima, nerazlikovnijima, bezobličnijima u svjetskim razmjerima, i to u svijetu koji se zaklinje na pravo na različitost.
U Mistu sam shvatio što je bračka maska. Šjor Stipe, naime, svoju kirušku nosi od ožujka, pa su joj se razvukle niti i iz nje izvirile žice. „Šjor Stipe, nemuojte s to maske blizu štekera!“, zabrinuto će glas sa Solina. „Zoč?“, šjor Stipe će. „Da vas ne striese ti ispitivoč če van je na čunki!“, poteče mulac dok je šjor Stipe tražio bubanicu.