SVE ZA HRVATSKU

HRVATSKU NI ZAŠTO

Priredila Ankica Tuđman,

VL, Zagreb, 2011.

UTORAK, 4. PROSINCA 1973.
Prije podne nije bilo struje, ne znam koliko, a popodne od 18-20 sati bijah ljut, jer sam se baš počeo kupati u šest.
U mraku od 6-8 sati. Na sreću bilo je lijepe glazbe: stari majstori hrvatski iz 16. st. u obradi Ruždjaka i or., a potom operske arije.
Inače bih svisnuo.
Koln komentira izjavu Mitje Ribičića da je Kavčić želio pod Karavankama drugi Izrael: osim osobnih razloga opravdanje nužnosti sadašnje politike zbog očuvanja jedinstva.
Nazvao sam doma. Još ništa nije došlo.
Da li su obustavili, tj. poništili rješenje Vrhovnog suda? lli žderanje živaca do posljednje mogućnosti?
A. mi reče da su se iz Jadran filma javili za snimanje u stanu. Četiri dana.
Dobro došlo. Imat ćemo s čime platiti grijanje. No, nema li njihov dolazak i druge tehničke razloge? Vrag bi ga znao. Da barem mogu upozoriti svoje.
Poslije devet naletjeh na radio Tiranu: kakav komentar posvećen Brežnevljevoj i Husakovoj posjeti Indiji i SSSR-u. Izraz ruskog imperijalizma; središte svjetske kontrarevolucije, revizionizma i sporazumijevanja s SAD.
Ušto se pretvorio Maoizam: kritikom kojoj nije teško naći podlogu skriva se kineski imperijalizam.
Ali ovaj je bliži i opasniji. Pa je dobro čuti da ovaj drugi postoji. U mraku razmišljanje o sistemu riječi, u smislu kakvo im značenje pridaje Ranko Marinković. Neven Š. je npr. iznio da ne može biti slučajno takva sukladnost: nož, bodež, lupež u kojima se javlja slovo “ž” i sl., ili pak sličnost ličnosti što počinju istim slovima, pa je sam, očito iz Rankova arsenala citirao povijesne ličnosti što počinju slovom “B”, “K” i “T”.
Igrarija. Ali zar čovjek nije homo ludens. Pođimo dakle, kao što on poče, od Trpimira i Tomislava, Tacita i Trenka, Turenna i Talleyranda, Teute i Takija, Teodorika i Teodizija, Telekija i Tadića (povjesn.), Tiberija i Tisze, Tome Arhiđakona i Tomašića (polit. i soc.), Trajana i Thuma, Tresić-Pavičića i Tomića, Trumbića i Truhelka, Tugomirića i Tuškana, do Tripala i Tuđmana… pa kud smo stigli?

SRIJEDA, 5. PROSINCA 1973.
Danas me je poslije druge terapije, uhvatila takva slabost da sam se ozbiljno zabrinuo.
Kao za vraga još sam se morao popeti pješke, sav obliven znojem, na visoki 4-ti kat. Jedva me smirio C-aspirin Bayerov.
Struje nije bilo samo od 14-17 sati i od 18-20 sati. Večera u restoranu kod svijeća imala je hoćeš-nećeš romantični ugođaj.
Podsjetila me na par večera u Cambridgeu s Masayom…
Nije dugo trajalo…
Najprije su servirali miješano meso na žaru s lukom. Meso je bilo hladno ali je zato luk bio ljut kao sto vragova, a na stolu nije bilo soli.
A onda je ušao neki pijani gost, uhvatio mladog konobara i počeo vikati – na svu sreću nije bio pri glasu – “ja sam ovu državu stvarao a ti je čuvaj da ne propadne! Ja, sam Tito-Partija-armija, a Ti pazi”?!
Mislim si, mili Bože, što danas ima puno Aleksandra Karađorđevića.
I nikako da dokučim da li je to bolje ili gore što su toliki i toliko zabrinuti za ono što je opetovano stvoreno kao “nerazrušivo”?!
Za susjednim stolom dvije gdje, mrmljaju, hajde, hajde, dosta tog tvoga, a neki znanac primirio pijanca koji je tražio juhe za sve vrijeme večere, koje razumije se, nije bilo.
Po večeri pol-satna šetnja po zimskoj mjesečinoj večeri. Tiho, mirno i hladno vrijeme – oko -10° C.
U susjednom je restoranu brundal bajs u obliku plača, ali nisam imao hrabrosti ući, premda bih rado popio čašu vina.
Vratih se prizor ludila i na finale Donizettijeve Lucie di Lammermoor. Bio je to više nego užitak; po mome to je valjda najljepša arija koloraturnog soprana.
A sad Prokofjev: koncert za klavir i orkestar. I literatura.

ČETVRTAK, 6. PROSINCA 1973.
Žene kod stolova razgovaraju kako nema te ovog te onog; val soli i šećera do ulja, masti, riže. Baš kao pred rat, veli neka starija gospa.
Besparica, bestrujica, bezglavica… Nazvah doma: rješenje još nije došlo!
Ne šalju rješenje, ne vraćaju stvari. A Šćukancu ne održavaju raspravu. Zadnjih dana i noći sve mi se vrzma po glavi da ne spremaju još neku veću psinu.
Jer, ako su htjeli da me od svih uhićenih kazne najvećom kaznom, kao glavnog ideologa, – očito jesu, to se sad potvrđuje sa svih strana, čak je i Petar to čuo prije no što je bio otišao van, – onda se teško mogu pomiriti da im je zapravo izmigoljila najveća uhvaćena riba iz same mreže…, da možda ne izvedu nešto sa Šćukancem pa da me ne priključe ponovno njegovom procesu?!
To su htjeli pa nisu imali materijala, a sad bi to bilo znatno teže. Da, ali naknadni “dokaz” propalih optužbi…
Kako bilo da bilo, opet se bliži još jedan 15-ti, čovjek ne može biti miran, san je istrzan, opsesija zla pritište, a nema čovjeka s kim bi čovjek progovorio jednu jedincatu rečenicu…
S onim običnim ljudima ne smijem se upuštati u razgovor, moram ostati inkognito, a grupa umirovljenih oficira idu mi na živce svojom prisutnošću i načinom razgovora. Uostalom, neki Vinko i neki Simo se baš jučer i međusobno porječkaše.
Baš bi trebalo da se ja tu još javim.

PETAK, 7. PROSINCA 1973.
Već drugi dan tražim dr. Majcena, ali ga nema u ravnateljstvu, jer je na putu u Zagrebu (on je i neki zastupnik) da ga pitam može li mi bolnica izdati uvjerenje za sud, za odgodu, ili to mora moj određeni dom na osnovi njihove potvrde…
Ne mogavši izdržati više u mraku (bez struje) i u neizvjesnosti odlučih poći u Zagreb.
Na autobusnom kolodvoru dočekala me Ankica s viješću da je na putu vidjela Šćukanca i njegove kako izlazi iz zatvora!
Sud ga je htio osloboditi ali to CK nije dao, pa su mu mjesto špijunaže natovarili propagandu (čl. 118) i kaznili 20 mj. koliko je odležao!
Već se samo zbog toga isplatilo doći u Zagreb!
Znači otpale one crne primisli …
Ležao čovjek skoro dvije godine pod najtežom optužbom i nikom ništa!
Jednom će se ipak to morati revidirati.
Kod K. dogovor kako da saznamo što je s rješenjem.
Navečer razgovor s D. M. koji režira filmsku seriju, od koje upravo snimaju neke scene u stanu.
O svemu i svačemu. Veli da je njega spasio Mirko Božić, i od zatvora i od otpuštanja iz službe, a sad mu povjerio i seriju za koju je sam napisao scenarij, u kojoj je glavna ličnost Vice Buljan…

SUBOTA, 8. PROSINCA 1973.
Popodne dugi razgovor s P.
Posredstvom prof. H. ima mogućnost da na bečkom sveučilištu dobije angažman za semestar, što je jako dobro u svakom pogledu.
O stanju na kulturno-znanstvenom području tu i tamo. I o izgledima što se nadaju. O izdavačkoj djelatnosti, i o grupacijama što je vode.
O pojedinim ljudima i o njihovim pogledima; i o odnošajima među njima…
O zanimljivosti pojedinih razmatranja (npr. A. C), makar samo kao o poticaju za razmišljanje.
O koracima što ih poduzimaju pojedine estetičke grupe; posebno na skupovima.
O mojim namjerama za dalji znanstveni rad; i o mogućnostima da mi se to omogući posredstvom L. prema kojem sam bio veoma uzdržan kad mi se javio s njegovim pitanjem…

NEDJELJA, 9. PROSINCA 1973.
Od 11 sati do 14 sati s K. kod Z. I.
Rješenje su još uvijek zadržali u Vrhovnom sudu, navodno iz dva glavna razloga: a) da im ne bi smetalo kod reizbornosti u Saboru; b) da ne bi onemogućili oslobođenje Šćukanca.
Vjerojatno i to, a što još ipak nije posve jasno. Da li ti ljudi nastoje samo razborito raditi, ili su i sami dublje instrumentalizirani, i to će se vidjeti.
U poroti vijeća Vrhovnog suda glavni je bio Mladen Zvonarević, koji je tražio što oštriju kaznu za Šćukanca, a govorio je i protiv mene…
Ta hulja, znači, ne ograničava svoju djelatnost samo na fakultetu, nego evo, hoće i na sudu.
Kako toj pijanici i nitkovu nitko ne razbije šuplju glavu, to ipak treba zahvaliti samo tome što je svaka normalna riječ sputana.
Dugi razgovori o svemu i svačemu. I on i ona bijahu dugo u službi i to na najodgovornijim poslovima.
Predao knjižicu, ali vjeruje ne samo u ideju nego i u stroj koji treba da je ostvari… usprkos svemu…
Došao do zaključka: dok su hrvatski komunisti bili revolucionari, srpski bijahu u prvom redu velikosrpskih a znatan dio i četničkih pogleda, i u samoj njegovoj službi…