Razrjeđena kolona u Vukovaru

Ususret koloni sjećanja na tisuće ubijenih Vukovaraca nastala je prepirka oko broja sudionika, ljudi bi htjeli u Vukovar ali im ne daju epidemiolozi, što je donekle razumljivo poradi situacije, a najviše se vesele Srbi zaostali u Vukovaru i nakon mirne integracije, jer su svake godine toga dana prilično nemirni i povlače se u samoizolaciju. Ove će godine, znači, mirno promatrati vrlo razrijeđenu, omanju kolonu i u miru Božjem se spremati za popis stanovništva dogodine kada će sami sebe popisivati.

 

 

Podosta studeno, strani studenti s covidom prevoze se u Tomislavov dom na Sljemenu, za sada cestom, dok ne proradi žičara na radost žitelja Gračana. Corona napada pluća, pa se sada neki pitaju zašto je komunistička vlast pustila da propadne Brestovac građen ne samo za Ljerku Šram nego i ostale tuberkulozne, a ta je bolest razarala pluća kao i ova naša, današnja. Gdje su pokopani bolesnici koje je jugoslavenska vojska poubijala u Brestovcu netom prije no što je oslobodila Zagreb, je li, ne zna se, vjerojatno negdje u blizini, za razliku od pacijenata iz ostalih zagrebačkih bolnica koji su prevezeni na skrb u Jazovku za koju su tek sada Ministarstvo branitelja i Tomo Medved ustanovili da je u nju bačeno dvostruko više ljudi nego što se držalo da jest, a istodobno je zloguka jama napokon dostojno obilježena, da ne zjapi anonimna usred šume bukava. Četrdeset pet i nešto godina poslije isti su hrabri ubojice bolesnika odveli ranjene iz vukovarske bolnice, mučili ih i smaknuli na Ovčari. I za njih će u srbijanskim udžbenicima pisati da su umrli od covida. Ususret koloni sjećanja na tisuće ubijenih Vukovaraca nastala je prepirka oko broja sudionika, ljudi bi htjeli u Vukovar ali im ne daju epidemiolozi, što je donekle razumljivo poradi situacije, a najviše se vesele Srbi zaostali u Vukovaru i nakon mirne integracije, jer su svake godine toga dana prilično nemirni i povlače se u samoizolaciju, posebno oni među njima koji su masakrirali Hrvate, a potom navukli maske i pomiješali se s aboliranima. Ove će godine, znači, mirno promatrati vrlo razrijeđenu, omanju kolonu, koja im ne će ići na živce i u miru Božjem se spremati za popis stanovništva dogodine kada će sami sebe popisivati, što im omogućuje hrvatska vlast u Zagrebu koja svojim popisivačima ne vjeruje. Ni svojim brojačima. Ni svojim biračima. No lijepo, glavno da je stožer definirao kolonu za Dan sjećanja, na čelu blindirani automobili s premijerom i državnim poglavarom, ministri na blindiranim motorkotačima, te državna birokracija na blindiranim biciklima. A narod? Narod su izblendali.

Tvrda kohabitacija
Budući da još nismo dosegnuli meku kohabitaciju s virusom (imunitet krda), nastavlja se tvrda i glede agresivne pošasti i u vrhu državne vlasti gdje je tjedan dana vladalo zatišje pa se činilo da je bolest infantilizma zaliječena, ali vraga, opet je buknula, doduše bez veće zoološke komponente. Nestali su jazavci, ali se pojavili kilavci, a premijer poziva na košarkaški dvoboj, što neodoljivo podsjeća na moj prijedlog o paintballu, koji je odbačen većinom glasova manjina. Nisam siguran da bi Plenković u košarci pobijedio Milanovića, jer je potonji u međuvremenu naučio neke trikove, pokret ulijevo, finta, pa udesno. Na sceni se pojavili kaluđeri, što će papa Franjo od srca pozdraviti, te se razvila polemika tko će od dvojice kaluđera prvi nazvati u trakavici o sazivanju Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bi se trebalo raspravljati (ah) o bezbednosti uopće, a posebno o radikalizaciji. Koga? Društva.
Koliko ja vidim, a nisam posve neupućen, jedina radikalizacija koja u ovom trenutku postoji, živa, opaka i priglupa jest radikalizacija odnosa između predsjednika države i predsjednika Vlade, ključnih figura koje bi na sastanku Vijeća trebale voditi glavu riječ. Umjesto toga rasprava o nacionalnoj sigurnosti svodi se na kroasane i polovne automobile, da se govori barem o polovnim zrakoplovima, već bih bio sretniji. A vrlo sam nesretan jer me sve podsjeća na sam početak devedesetih i poljoprivredne avione iz kojih su hrabri dečki iz Osijeka i Đakova bacali hranu i lijekove opkoljenom Vukovaru, da, misli mi skreću i prema nesretnoj Armeniji koja se, skromno i nikako naoružana upustila u sukob s tehnološki naprednijim Azerima, ojačanima turskom tehnologijom, a Turci jako vole ubijati Armence, početkom prošloga stoljeća pobili su milijun njih, pa se nastavljaju iživljavati nad kršćanima.
Oni koji govore o radikalizaciji u Hrvatskoj, nemaju pojma o čemu govore, a usput čine sve da do radikalizacije s vremenom ipak dođe, ljudi su srditi i depresivni, stižu ovrhe u najteže moguće vrijeme, utjerivači dugova nazivaju časne sestre, sirotinja sa starim televizorima mora kupovati nove jer smo se digitalno još jednom unaprijedili, stradali u potresu žive u kontejnerima, a hladno je i djeca u kaputima sjede online, toplana u Zagrebu radi navodno samo do 22 sata, zbog covida ili je zaostala u nekom drugom dobu, nova dječja bolnica nikako da se rodi, ona u Blatu ostala je u blatu besmislenih odgoda, promet željeznicama odvija se dvadeset na sat pa putnike prevoze uglavnom autobusi u kojima šoferi puštaju cajke, jest, baš smo se srozali od vrha (državnog) do dna, a na dnu su cajke. I još nam hoće oduzeti kunu, na radosti idiota koji su naziv nacionalne valute oduvijek povezivali s NDH i grozili se, a kada vidješe da kune trče više prema njima nego normalnim Hrvatima, ušutjeli. I sada se opet malo probudili, znaju oni da se eurom krnje zadnji ostatci nacionalnoga suvereniteta. Euro će, znači, biti uveden za koju godinu, reče vlast ne pitajući narod iz kojega izvire suverenitet ne samo po Ustavu nego i po prirodi stvari, što je izraz neprispodobive bahatosti. A utučeni narod šuti, nije se čak ni sada „radikalizirao“. Sluša pametne izjave o dobrobiti eura, a ne spominju se eu-države koje su bile toliko stupidne da su zadržale svoju monetu – i nisu nazadovale, nego naprotiv. Znači, euromanija se pretvara u zbilju. Kao simbol sreće i napretka, a u stvari nas vraća u srednji vijek, i to u rani srednji vijek – u doba kada je na cijelom Mediteranu i šire zajednička moneta bio bizantski (romejski) solid, solidno težak zlatnik, a njime se plaćalo i u Hrvatskoj, njime su (ili kunama i lisicama) romanski gradovi plaćali „pristojbu“ hrvatskim knezovima, a nakon bitke kod Makarske (Mokron) u doba kneza Branimira plaćali su i Mlečani. Hrvati tada nisu kovali svoj novac. Ni bankomata nije bilo.

Naše su vrle tiskovine izvukle iz zaborava fra Iliju Živkovića
za kojega možda donedavno nisu ni znale, fratar jedan
lukavi koji se znao družiti s kremom i napuniti joj uši podatcima,
povijesnim i suvremenim, da su Hrvati dobri dečki

Hrvati tada nisu kovali svoj novac. Ni bankomata nije bilo.
Pustimo to za sada, život je dinamičan. Imamo prečih briga i ne treba cjepidlačiti dok očekujemo cjepivo. Svoje nemamo jer smo prodali Plivu i uništili Imunološki, još se samo sjećamo da je sumamed hrvatski izum, a i sada mi kažu liječnici da na kraju krajeva oboljelima s inficiranim plućima daju sumamed i rezultati su vrlo dobri. Pa što, vele mi, Mohorovičić je na zagrebačkom Gornjem gradu izumio potres, bili smo nekad velesila. Sada čekamo spas od stranih konzorcija koji će nam dovoziti cjepivo smrznuto na minus osamdeset, osim sirotinji koja je ostala bez kuća u Čučerju i drugdje, gdje je već sada gotovo tolik minus da se cjepivo i ondje može skladištiti. Malo toga svojega imamo, da ne velim hrvatskoga, čak ni kravate više ne nosimo kao prije, ali smo zato teorijski potkovani u mnogim područjima, sociologiziramo, filozofiramo, psihoanaliziramo, raspravljamo o ekonomiji, a ništa od toga osim što masa mladih završava ekonomiju i ništa od toga, pa se onda – sretnoga li izlaza – bacamo na bioetičke i parapolitičke prijepore, paraantropološke i donekle ontološke. Primjerice, sada su u modi raspre o transrodnima iliti rodno dvosmislenima, što neki predstavljaju kao novost. A nije. Takvih je osoba bilo i prije. Ja sam se, recimo, u životu vrtio u mnogim krugovima, književnim, kazališnim, filmskim, televizijskim i političkim, pa mogu bez uvijanja reći da sam sretao vrlo mnogo muškaraca koji su bili p…., posebno u politici. (Ispričavam se čitateljima, ali nisam mogao odoljeti.)

Marš milijuna
Dok se Hrvatska radikalizira na žalost samo u glavama preplašenih blindiranih, u zemlji velike demokracije, uzoru cijeloga svijeta, ah, Trumpovi pristaše su se toliko radikalizirali da navodno pripremaju Marš milijuna, bez maska, kako bi voljenoga zadržali u Bijeloj kući. Tako da bi prijenos vlasti mogao biti vrlo nemiran, a u takvim je situacijama pitanje uvijek – na čijoj je strani vojska. Ne će se, naravno, dogoditi ništa slično, malo će se još natezati po sudovima, a onda će Pospani Joe preuzeti vlast svršetkom siječnja sljedeće godine. Američki lijevi mediji, a gotovo svi su takvi, likuju već danima, a i desni su se pokolebali pa skaču u pobjedničku lađu. Ipak, za Trumpa postoje još dva izlaza o kojima se već govori, naime da ostane predsjednikom i bez Marša milijuna, na miran način. Pretpostavka za to je da Biden premine prije 20. siječnja, što znači da Trump ostaje do sljedećih izbora na kojima ima izgleda jer je i nadalje vođa republikanaca pa ne mora prolaziti kroz unutarstranačke izbore. Druga je mogućnost za Trumpa da se, makar Joe još bude živ, natječe na sljedećim predsjedničkim izborima, pod pretpostavkom da on još bude živ u to vrijeme. Živi bili, pa vidjeli.
U međuvremenu, naše su vrle tiskovine izvukle iz zaborava fra Iliju Živkovića za kojega možda donedavno nisu ni znale, fratar jedan lukavi koji se znao družiti s kremom i napuniti joj uši podatcima, povijesnim i suvremenim, da su Hrvati dobri dečki, a Beograd izvor zla. Sva sreća da Biden nije, prije no na Iliju, naletio na Peru Kvesića koji bi mu rekao da je sama ideja stvaranja samostalne hrvatske države besmislena, i doveo kao svjedoka Karla Marxa. Rečene misli Pere K. objavio je ni više ni manje nego „Večernji list“ s Perom na naslovnoj stranici, i to nekoliko dana uoči Kolone sjećanja, dok je „Jutarnji“, smatran krajnje lijevim, na naslovnoj imao djecu ubijenu u Vukovaru i drugdje. Tako jedni preuzimaju štafetu (Titovu) od drugih, ekipe se valjda mijenjaju kao u covidskim bolnicama, usporedno ima i pretrčavanja kolumnista iz jednih u druge, što sve govori, ne moram vam tumačiti.