POVRATAK

VINKO NIKOLIĆ

Povratak? Nema povratka, dušo,
sve je već mrtvo, što zvali smo svojim.
Naša je zemlja bila ko nevjeste lijepa
u ono mrtvo proljeće.
Naša je zemlja u svako proljeće lijepa
Naše jedino proljeće davno je ocvalo.
Nitko nas ne može vratiti na stare staze.
Netko je izbriso tragove naših stopa
s posljednjeg puta
strašnoga bijega:
Tko će nam putokaz podići
za putove novoga povratka?
Nema povratka, dušo,
jer mladosti više nema,
sve snage naše zauvijek umiru.
za plavetnilo rodnoga neba oslijepile naše su oči,
za melodije našega mora gluhe su uši naše,
za grebene naše zemlje noge naše su trome,
sa štapom bi zapele o svaku škrapu.
Umrla je duša naša
za noći krcate zvijezdama.
Tko će čarobnost dati mjesečevu sjaju,
kad staro je srce naše?
Mi smo, dušo, beskrajno umorni.
Život nas je umorio,
i gorke nostalgije
po tuđim zemljama.
Tijelo ne bi podnijelo žege našega sunca,
naše su tijelo godine izobličile.
Hrapava naša su grla za nove podoknice;
pjesma o rodnome kraju
zvuči ko razbijeno zvono.
Mrtvi su drugovi stari,
što smo zajedno voljeli mladost:
u sebi ljubili njih, u njima sebe.
Ljepotu smo u sebi nosili,
jer mladost naša bila je lijepa,
jer mladost naša bila je cvijeće proljetno:
dušom su našom pjevali slavuji.
O povratku ne sanjaj, dušo,
povratka nema!
Mladost je naša u nepovrat pošla.
Život naš zauvijek nestaje,
on će se skoro ugasiti.
Mi smo na lađi, što nema luke,
plovi do prve oluje.