Sva lica zločina
Ante Beljo, Uz 75. obljetnicu Bleiburške tragedije 1945.-2020., Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, HŽD, 2020.
„Ali ne zaboravimo da nasilje ne živi samo po sebi i ne može živjeti samo po sebi. Ono može živjeti samo pomoću laži.“ (Aleksandar Solženjicin prigodom primanja Nobelove nagrade za književnost.)
Svaki hrvatski istinoljubivi dom trebao bi imati ovu knjigu strašnih sažetaka naše povijesti dvadesetoga stoljeća pa sve do danas. Ona je povijesnim činjenicama obuhvatila prostor gotovo cijele Hrvatske i zadirući u pojedinačno stvorila sliku cjeline koja se iznimno bolno osjeća i danas. Mnogi čitatelj naći će djelić svoje obiteljske povijesti u 32 poglavlja i 250 stranica velikoga formata bez obzira što nije poimenično navedeno njegovo ime. Vidjet će da poznaje mnoge osobe koje su bile i još su uvijek dio njegova, i mojega, života kroz dugi niz godina pamćenja, spoznat će da se te osobe, bilo žrtve ili zločinci, nalaze u gotovo istim pozicijama kao nekada: tko bi gori, osta gori, tko bi doli, osta doli. Ovo je parafraza riječi dragoga Gundulića.
Osim tekstova u spomenutim poglavljima donosi se dio dokumentacije iz britanskih arhiva – 40 stranica originala, kao i rezolucije i deklaracije EU o totalitarizmima XX. stoljeća.
Obilato je tekst potkrijepljen fotografijama likova koji su naši suputnici u životu od najranijega pamćenja: akademika koji su bili koljači tamo negdje po šumskim grobištima, ili trovači domobrana, pa do nježnih ženskih likova tipa Milke Planinc. Važna je fotografija, važna. Kad pored nje stoje zapisane istinite riječi koje je dotičnik izgovorio, odjednom se spaja antropološki izgled i karakter osobe u cjelinu. Ne samo karakter, nego i njegova djela pokazuju potpuni sklad s idejama koje su se rojile u glavi, ideje usađene u inverziji dobra i zla: teokracija je zgažena i vladavina sotonokracije počela je smjelo i raskošno oblivena krvlju, koju je u hotelu Majesticu (u Beogradu, o.p.) u travnju 1945. izgovorio sažeto i gromoglasno dr. Ljubo Leontić: “…Hrvati moraju osjetiti i shvatiti da ne mogu biti ništa drugo nego Jugoslaveni! Zato treba likvidirati svaki pa i najmanji trag hrvatstva. Ono što nismo uspjeli za vrijeme Orjune i prvoga Pribičevića, moramo učiniti sada. Kao prvi korak mora se ubiti jednog biskupa, tako da narod izgubi svaki strah od Boga i od Crkve!“ Predlaže da se ubije splitskog nadbiskupa Kvirina Bonefačića. I to ispred crkve ili u samoj crkvi za vrijeme službe! Žanko pozdravlja takav prijedlog!“ (Bogdan Radica – Svjedok vremena – strah, krv i bijeda u domovini.)
O mnogim događajima piše Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva, čovjek čudesne potrebe za postavljanjem dijagnoze današnjega duhovnoga stanja u Hrvatskoj. Golemu povijesnu građu vodi kronološkim putem do ovoga klonuća koje je obilježeno i općim svjetskim stradanjima u pandemiji, a nama je stigao i potres.
Nakon pobjedničkoga Domovinskoga oslobodilačkoga rata opet smo u stanju beznađa, lažnih idola, prljavoga kopanja po kloaki izmišljenih hrvatskih zločina, poniženja duha i ponosa, prividne nadmoći raznih liberala, antifa, neradnika u nevladinim udrugama, urbanih nafrakanih feministica i snaha i zetova s beogradskim adresama. Opet nam neki nemanje i rade, ličine i predrazi i čedomiri određuju mjeru znanja i umjetničkih dosega, usađuju nam nove oštre šiljke u još nezaraslo tkivo, šiljke s krvave zvijezde s visokoga riječkoga krova da je ne bi možda netko devastirao!
Ta se dijagnoza ne može postaviti na istinite znanstvene noge bez anamneze povijesnih činjenica i dokumenata koje dokazuju te činjenice. Ante Beljo se ne može fatalistički pomiriti s odnosima koji danas još uvijek počivaju na strahotama pokolja 1945. kojega zločinci tumače kao dobro djelo i uglavnom ga ne priznaju. Kako bi rekao Solženjicin – sve počiva na laži – koju su smislili i zabetonirali u golemom spomeniku Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu, što su 4. srpnja 1966. otkrili s natpisom o 700.000 pobijenih u tom logoru.
Dakle od velikoga broja imena, događaja i dokumenata dotičem se samo jednoga zapisa: “Prava je poplava zloćudnih antihrvatskih filmova koje financira Ministarstvo kulture, od filma ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, preko filmova ‘15 minuta-masakr u Dvoru’, ‘Ustav Republike Hrvatske’, ‘Ministarstvo ljubavi’, ‘Kakva je ovo država’, animirani film ‘Chriss the Swiss’. Svi redatelji pozivaju se na umjetničke slobode, ali u svim tim filmovima jedino su Hrvati prikazani kao ubojice, fašisti, monstrumi.“
Nakon ovoga citata iz tuđe knjige, moglo bi mi se dogoditi nešto slično kao prije dvije-tri godine da me počne proganjati Povjerenstvo za sukob interesa! Na sulude optužbe nisam odgovorila jer nisam ja ni u kakvom sukobu interesa! Niti govorimo o sukobu interesa. Govorimo o raboti, kako bi drugovi rekli, raboti protiv vlastite države koja te hrani, koja od moje mirovine uzima da bi HAVC i Filmski centar Srbije – FCS, mogli snimiti ove gadosti uz pomoć moga hrvatskoga ministarstva. Samo za ovaj film o “posljednjem Srbinu” dalo je MK, ako piše istinu Ante Beljo, tri milijuna i dvjesto tisuća kuna!!!
Hoće li mi opet doći na vrata naša policija, ni kriva ni dužna, da me ispituje o TUĐOJ KNJIZI, koju sam samo komentirala?! (Bijaše to u svezi zločina u Tovarniku.) Ne znam.
Završavam citatom: “Hrvati se spašavaju od zombi-epidemije koristeći se serumom od srpske krvi i to sve dok i zadnjem Srbinu ne bude isisana krv.“ (str. 183.) To je sinopsis koji stoji tri milijuna i dvjesto tisuća kuna. Čista umetnost.
Nema tu nikakvoga govora mržnje. Ma jok! Možda će spominjanje filma postati govor mržnje… hm…
Nevenka NEKIĆ