SVE ZA HRVATSKU

HRVATSKU NI ZAŠTO

Priredila Ankica Tuđman,

VL, Zagreb, 2011.

NEDJELJA, 16. PROSINCA 1973.
Dr Stojan Knežević pričao Fredi Krameru da je Drago Šćukanec u zatvoru davao neke nepovoljne izjave o meni…
Ne znam u kom smislu. Moguće da je neuravnoteženi Šćukanec neodgovorno brbljao, a moguće je da to drug širi glasine svojih drugova…
Braco danas sreo Brunu Bušića u gradu. Pozdravlja i prenosi pozdrave zatvorenika iz Gradiške, posebno Đure S.
Bruno se ljuti na Šćukanca da je pričao Šošiću kako se Bruno nije tobože dobro držao na sudu.
Bruno je to više ljut što smatra da je Šćukanec svojim postupcima u vezi s Vuglenom i u istrazi dao povoda istrazi i protiv mene i protiv njega (Brune).
Bruno je u pravu, a Šćukanec bijaše i ostaje petljanac, pa se opet dokazuje opravdanost što zapravo nikad nisam htio imati s njime nikakvih ozbiljnijih razgovora, o čemu mi je pisao i pismo.
Kad se zaplašeni smetenjaci žele igrati heroja onda to mora ispasti blezgarija…
Bruno bijaše jedan od najzanimljivijih pera u “preporodnom” razdoblju, a Šćukanec brbljavo pričalo.

 

PONEDJELJAK, 17. PROSINCA 1973.
Zagreb se već godinu dana upinjao da dobije organizaciju europskog košarkaškog prvenstva, s obzirom da su se u Beogradu, pa i u Ljubljani, održala već mnoga takva i slična natjecanja, ali danas objaviše da Zagrebu dadoše samo prednatjecanja, a finale – u Beogradu.
Osuđeni na provinciju…
Navečer kod Ruže i Cuce. Razgovori o običajima na Badnje veče.
Kupismo dva lampaša (jer petrolejske svjetiljke nije bilo nigdje) a Cuco nam je poklonio jednu malu petrolejku (on je uspio nabaviti tri, jer je znao što dolazi).
Prof. Bosanac tvrdi da je s natezanjem tko će graditi nuklearnu centralu u Krškom izgubljeno dvije godine i dvije milijarde dinara.
Nudi Cuci da napravi o tome disertaciju. Palestinski komandosi izvršili prepad na Rimskom aerodromu: oteli avion Lufthanse, a paljbom iz strojnica zapališe američki avion u kojem je poginulo i izgorjelo četrdesetak putnika.
S otetim avionom spustiše se u Ateni, gdje su zatražili puštanje iz zatvora nekog palestinskog komandosa.
Tanjug komentira da vodstvo palestinskog pokreta demantira da su taj vandalizam izvršili Palestinci pa da se radi o provokaciji…
Sve to nekoliko dana pred Ženevsku mirovnu konferenciju o Srednjem istoku.
Poštom sam primio novine:
“Slobodna riječ”, XVI, 198, Buenos Aires, studeni 1973. editor y director Vlado Buško.
Poslano iz Francuske, a došlo bez zagrebačkog poštanskog žiga.

 

UTORAK, 18. PROSINCA 1973.
Poslije duljeg vremena opet se pojavio I. G. Možda zato da mi donese brošuru što mu je dao L.
Rekoh mu da redarstvo zna čak i to tko se s kim poljubio u njegovoj kljeti. Poslije malog muka odgovorio je da on misli tko bi to mogao javiti, ali da ipak nisu ništa koristili.
Mračno je u mraku…

 

SRIJEDA, 19. PROSINCA 1973.
Kole s Jankom Bobetkom, u predvečerje na kavi. Od nas tri hrvatska generala, jedan je ipak dobio poziv za primanje što ga generali Đoko Jovanić, Stanko Kombol i Mate Bilobrk daju u prigodi Dana armije, a i taj neće ići.
Čitam C. razmatranje o povijesti hrvatskih komunista u KPJ.
U mnogočemu zanimljivo kao povijesni podatak o događajima u kojima je sudjelovao, pa i kao razmišljanje, ali u mnogo čemu i posve promašeno.
Otišli smo znatno dalje: i u spoznaji povijesnoj, i u nacionalno-političkoj svijesti s obzirom na suvremeni svijet.
Stižu božićne i novogodišnje čestitke: Vanja Radauš, Tomica Neralić, itd.
Dogovorismo se u kući da mi nećemo nikome čestitati.

 

ČETVRTAK, 20. PROSINCA 1973.
Čovjek iz Jadran-filma priča kako su iz Udbe došli pitati u direkciju što su to snimali kod T. Da je netko javio iz susjedstva da se nešto zbiva…
Kad sam u toplicama počeo čitati Šišićevu povijest radi usporedbe u čemu je to Macan toliko zgriješio da je morao otići na lomaču, obratio sam posebnu pažnju na to što je to Šidak radio 13, ili 16 godina na pripremi te knjige za tisak (što mu je Z. Kulundžić s pravom spočitnuo).
Njegov rad sastoji se iz bilježaka danih u uglatim zagradama: neznatne ispravke nekoliko datuma, i neke Šidakove primjedbe koje pokazuju njegovo znanstveno i nacionalno prilaženje hrvatskoj poovijesti.
O, dragi bože, i narode hrvatski dokle će ti ovakvi biti glavnim povjesničarima!?
Iako Šidak (u predgovoru), pišući o Šišiću, govori za nj da je to 1918. bio politički u društvu unionista (mađaronskih), a poslije ujedinjenja da je zapadao “u nerealni unitarizam ili nekritički hvalospjev dinastiji” (Karađorđevića), Šidak Šišića u Šišićevoj povijesti, u svojim uglatim zagradama, tako ispravlja da otupljuje Šišićevo hrvatstvo, i da dokaže kako Šišić nije imao, a on, Jaroslav Šidak, ima marksistički pogled na povijesni društveni razvitak.
Eto primjera:
Uz Šišićev tekst (str. 148):… “Naselivši kao dio Južnih Slavena djelomično staru rimsku Dalmaciju i Panoniju, Hrvati nisu odmah stvorili jedinstvene države, već više manjih oblasti, tako Panonsku Hrvatsku, Dalmatinsku Hrvatsku, Neretljansku oblast i Bosnu”…
Šidak stavlja u bilješci 59. ovaj svoj komentar: I Postanak ovih oblasti ne može se u vrijeme doseljenja Hrvata vezati uz predodžbu o njihovu nacionalnom teritoriju u tako širokim granicama. Geneza hrvatskog naroda je mnogo složeniji i dugotrajniji proces, a na tlu stare rimske Dalmacije spominju se već vrlo rano i Srbi (usp. Annalos Francorum pod god. 822…)./
Tako nam češko-slovački unitarist ispravlja i dopunjuje (jug.) našeg integralistu…
A takvih bisera ima desetak.
Kad Šišić, govoreći o hrvatskim županijama od XIV do XVI stoljeća spominje unsku “s mjestom Srb (od Sebar)”, (str. 251), Jaroslav se Šidak nađe ponukanim da zauglavi:
“124/Premda se u izvorima, koji su pisani hrvatskim jezikom, riječ sebar u značenju ne slobodnog čovjeka upotrebljava u početku XVI. st. izvođenje toponima Srb od te riječi nije vjerojatno. Po svemu se čini da je on u vezi s etničkim imenom srpskim!
Takva bi primjedba bila posve na mjestu da je znanstveno opovrgao Šišićevu tvrdnju, a ovako sa svojim “nije vjerojatno” i “po svemu se čini” proizlazi da Šidak nije postupio znanstveno nego oportuno-udvomički.
Da mu to nije bila namjera nije trebao stavljati nikakve primjedbe kad nije imao znanstvenih protu-argumenata protiv onih za Šišićevu tvrdnju, koje dijelom i sam iznosi.
Dosljedan svojoj “znanstvenoj” kritičnosti, Šidak ne propušta da uz Šišićev tekst na str. 481. da “arapski geograf Idrisi (oko godine 1135) opisuje “Dubrovnik “kao veliki grad” i uz Šišićevu bilješku: “Idrisi (koji je živio na Siciliji) izrijekom kaže za Dubrovnik da je najjužniji grad u ‘hrvatskom kraljevstvu”’, Šidak u nastavku uglavljuje:
“/Idrisijev podatak ne pruža još nikakav dokaz da je Dubrovnik tada doista pripadao hrvatskom kraljevstvu…/”.
Nakon svega toga je veoma zanimljivo da se u čitavoj knjizi ne može naći ni jedna jedina Šidakova rečenica koja bi poduprla jače neku hrvatsku tezu iz one povijesne teme koja se nikada samim povijesnim izvorima ne može do kraja rasvijetliti i koja prema tome ostaje poprištem nacionalnih duhova ili ne duhova da ne velim nešto drugo uz pridjevnu oznaku…
A što se tiče ove druge vrste primjedaba, u kojima Šidak ispravlja Šišićeve “nemarksističke” ocjene povijesnog zbivanja, tu si je naš Jaroslav Šidak podigao pravi povijesni spomenik o svom dijalektičko-materijalističkom shvaćanju povijesna razlika.
Evo samo nekih jaroslavskih bisera:
Kad Šišić – očito na crti svog unionističkog stajališta u A-U – kaže u komentaru hrvatsko-ugarskog saveza 1102: “više nikad, sve do XIX st. nije Hrvat osim u rijetkim izuzetnim slučajevima koji su bili uvjetovani općim političkim prilikama, pomišljao na kidanje državne veze s Kraljevinom Ugarskom i na potpunu emancipaciju svoga državnog položaja – najbolji dokaz da ga je novi državnopravni položaj kroz stoljeća zadovoljavao” (str. 162):

Šidak ne osjeća znanstvenu potrebu da ukaže na tu unionističku tezu kao jednostranu, jer je povijesna istina da je državnopravno pridruživanje Hrvatske Ugarskoj bilo “uvjetovano općim političkim prilikama”, a da novi državnopravni položaj Hrvata nije “kroz stoljeća zadovoljavao”, proizlazi već iz činjenica što je gotovo u svakom stoljeću dolazilo do sporova pa i ratnih sukoba, do izbora posebnih vladara, a da i ne govorimo o mađarizaciji dijela Slavonije, dijela hrvatskog plemstva, itd.; mjesto da ukaže na pogrješnost te Šišićeve unionističke ocjene, Šidak se smatrao “znanstveno” ponukanim da uz tu rečenicu, točnije uz riječ Hrvat, stavi svoje objašnjenje: “1/U obzir dolazi, dakako, samo tadašnji ‘politički narod’ tj. hrvatsko plemstvo/.”

Kao da je u to doba mogao netko drugi uopće predstavljati “politički narod”, ali Šidak stavlja formalno tu primjedbu da bi dokazao svoj klasni pristup povijesti, a nije mu do biti pitanja, tj. do toga da ispravi Šišićevu manjkavu pa i pogrješnu ocjenu; ili pak uopće ne osjeća takvu potrebu, što je još gore po njega i po hrvatsku historiografiju…