DRUGI SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 2020.

Sravnjivanje računa (4)

Nikola ĐURETIĆ

Svjetski festival hrvatske književnosti održao se ove godine od 15. do 17. studenoga u posebnim okolnostima i s alternativnim programom, u dvorani Hrvatskoga slova u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dana 16. studenog upriličen je razgovor o potrebni osnivanja Hrvatskog kulturnog instituta Marulić a izlagali su dr. sc. Milan Bošnjak, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, te Stjepan Šešelj, glavni urednik Hrvatskoga slova, koji se idejom Instituta bavio 90-ih godina u Sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, uz prijedlog da to bude Institut za proučavanje hrvatske književnosti stvarane izvan RH i njezino ubaštinjenje u hrvatsku književnost i kulturu. Izlaganja smo objavili u prošlom broju Hrvatskoga slova, a u ovom broju donosimo prilog književnika i publicista te dugogodišnjega novinara i urednika BBC-a Nikole Đuretića o položaju knjige i nakladnika

U svjetskim medijima, posebice onima u kojima još uvijek postoje rubrike namijenjene kulturi, već je neko vrijeme uvriježena praksa da se krajem jedne godine i početkom sljedeće načini svojevrstan rezime, da se provede inventura kulturnih događaja iz protekle godine, ili ukratko da se svede račune. Kada je riječ o književnosti, obično se pobroji najuspješnija djela, podsjeti se čitatelje, slušatelje ili gledatelje na najuglednije nagrade i priznanja podijeljena tijekom godine, istakne se pokoja književna smotra, preporuči se konzumentima desetak književnih uspješnica koje svakako valja pročitati. No, u nas su stvari uvijek malo drukčije.
Kada vodeća javna TV kuća u svojem pregledu najvažnijih kulturnih događaja tijekom protekle godine na fonu književne produkcije izdvoji tek djelo nedavno preminule vodeće hrvatske dramaturginje te doda gotovo beznačajno djelce isto tako beznačajna pisca, a ni jednom riječju ne spomene, primjerice, u nekoliko tomova sabrane pjesme akademika Luka Paljetka, onda je jasno da s hrvatskom kulturom u ovome trenutku nešto nije u redu, a bogami ni s novinarima, urednicima i medijima koji još uvijek, kako-tako, prate kulturna zbivanja u našoj zemlji. U usporedbi s takvim „afirmativnim“ napisima, TV prilozima ili radio emisijama, ma koliko oni bili neutemeljeni i neprofesionalni, ovaj će se osvrt usredotočiti pretežito na onu drugu stranu medalje, znatno karakterističniju za trenutno stanje hrvatske kulture općenito, a onda i knjige posebice.
Premda je i u Hrvatskoj protekle godine bilo i manje ili više dobrih te pokoja i odlična knjiga, poneka relativno uspjela književna manifestacija, ili pokoji vrijedan književnik čije bi djelo valjalo preporučiti čitateljstvu, za razliku od onih koji nas žele uvjeriti kako hrvatskoj književnosti, književnicima, knjižarima i nakladnicima cvjetaju ruže, autor ovoga napisa ne misli tako. Dapače, kada je prije nekoliko godina u Ministarstvo kulture došla nova ekipa, mnogi su se ponadali da će se situacija stubokom promijeniti nabolje, ili su barem povjerovali kako ne može biti gora od one koju je za sobom ostavila prethodna ekipa. Time je i razočarenje s novim djeliteljima proverbijalnih mrvica za kulturu sa stola vodećeg državnog mecene – veće. O tome rječito govore i činjenica da budžet za kulturu i dalje ne prelazi jedan posto ukupnog državnog proračuna, i sve ankete provedene tijekom godine koje pokazuju kako, unatoč činjenici da Ministarstvo kulture već nekoliko godina ima nešto što se tako preuzetno naziva „Nacionalnom strategijom poticanja čitanja“, čitanost u Hrvatskoj ostaje na zapanjujuće niskoj razini, a gotovo pedeset posto anketiranih izjavljuje kako u godinu dana nije pročitalo ni jednu jedinu knjigu. Istodobno, koliko mi je poznato, nitko u ustanovi koja je osmislila i koja bi trebala provoditi tu strategiju za poticanje čitanosti nije se upitao pa, zaboga, gdje je grješka i ne bi li nešto ipak trebalo u srži mijenjati!?
Promjena je bilo, dakako. Svaka nova ekipa na čelu vodećeg državnog mecene uvjerena je, čini se, kako svijet počinje baš od nje i kako uvijek iznova valja otkrivati toplu vodu. Naime, spremajući se napisati ovaj tekst, prelistao sam neke svoje starije napise na istu ili slične teme. Usporedbe su vrlo rječite, a sličnosti s vremenima prošlim i ovima koje živimo, frapantne. Prije gotovo deset godina pisao sam, u kontekstu potpora hrvatskom nakladništvu, o favoritizmu i nekompetentnosti onodobne ministrice kulture i njezine ekipe. Od tada pa do danas, kao da se ništa nije promijenilo – nova ministrica i njezini ljudi samo su nešto suptilniji i manje razvidni u svojem preferiranju nekih nakladnika, programa i pisaca. Za razliku od prethodne ministrice koja je tada otvoreno i bez zazora bila izjavila kako će u njezinom proračunu biti više novca za „neke ljude i neke projekte“, nova to nikada nije javno izrekla, ali se stanje u tome smislu nije bitno izmijenilo. I novo ministarstvo ima svoje favorite, kako među nakladničkim kućama, tako i među književnicima. Transparentnosti u podjeli potpora sve je manje što otvara prostor sve većoj korupciji i klijentelizmu.
Velim, riječ je o stanovitu „svođenju računa“ i to ne onom godišnjem, nego i onom životnom. Budući da sam ušao u osmo desetljeće života, lako je moguće da je ovo jedan od mojih posljednjih tekstova. Naime, u proslovu mojoj zbirci ogleda naslovljenoj „Nerazumni zapisi“, objavljenoj prije gotovo deset godina, odgovorio sam na dvojbe kolege i prijatelja, hrvatskog književnika Tita Bilopavlovića, koji je prigodom predstavljanja moje druge knjige ogleda i feljtona rekao kako drži da je književnikova rabota jalov i nerazuman posao, jer nitko ionako ništa ne čita. Tom sam prigodom zapisao kako „neki ljudi u ovom našem vremenu jedino pišući mogu preživjeti i nastaviti sanjati“. Zapisao sam i to da sam kao književnik cijeli život učio samo ovo što i sada radim, dodavši kako nemam drugo zvanje – nisam kovač, drvodjelac, ni zidar, a hvalabogu ni bravar (premda bi me nova ministrica željela staviti baš njima uz bok, svrstavši mene i ostale umjetnike u „djelatnike u kreativnim i kulturnim industrijama“). Zapisao sam to, velim prije gotovo deset godina, a danas sa žaljenjem moram konstatirati da sam sve skloniji mišljenju mojega prijatelja i kolege po peru koji drži kako je pisanje jalov i nerazuman posao.
Ali, tko zna!? Možda će u nekoj nama za sada teško predvidivoj budućnosti ipak doći neka bolja vremena koja će iznjedriti i nove čitatelje. Za sada okanimo se proricanja budućnosti i usredotočimo se na analizu stanja „ovdje i sada“.
O politici trenutne ekipe u Ministarstvu kulture (a odnedavna i medija) prema knjizi, književnicima, nakladnicima, knjižarima i inim, ministričinim „novogovorom“ rečeno, „djelatnicima u kulturnim i kreativnim industrijama“ pisao sam nedavno na drugome mjestu. U međuvremenu Ministarstvo je, s velikim zakašnjenjem, napokon objavilo rezultate i trećeg, posljednjeg otkupa knjiga za narodne knjižnice diljem zemlje. Stoga ću se ovdje usredotočiti na ono što se iz tih podataka dade iščitati. Otkupi knjiga obično se raspisuju četiri puta godišnje, ali ovih je dana, kao što rekoh, Ministarstvo obznanilo rezultate trećeg i, dakako, posljednjeg kruga otkupa ove godine. Ako me sjećanje ne vara, jednom je za mandata svojedobne ministrice kulture gospođe Andreje Zlatar Violić, jedan krug otkupa bio preskočen, ali tada zemlja nije bila pogođena virusnom epidemijom, što će novo ministarstvo jamačno iskoristiti kao izgovor za ‘preskakanje’ jednoga kruga otkupa i ove godine. Tako smo ove godine imali prvi krug u svibnju (koji je već bio kasnio barem dva mjeseca), drugi u srpnju i sada treći. U prvom krugu na otkup knjiga utrošeno je više od 4,5 milijuna kuna, a u drugom nešto više od 3,2 milijuna. I prije obznanjivanja rezultata ovoga trećega kruga čuo sam govorkanja kako će, zbog činjenice da će se ove godine ‘preskočiti’ jedan krug, Minikult sada potkraj godine ‘odriješiti kesu’ i biti darežljiviji prema nakladnicima i svima onima koji su prijavili svoje naslove za otkup. Ako se htjelo dva kruga otkupa spojiti u jedan i kao mjerilo uzeti onaj iz srpnja (financijski najsksromniji), kada je utrošeno malo više od 3,2 milijuna kuna, moglo se očekivati da će se u ovom posljednjem ovogodišnjem otkupu potrošiti barem oko 6,5 milijuna. Ali nije! Otkupljeno je knjiga u vrijednosti malo većoj od 5,3 milijuna. Dobro, možda se to može i razumjeti – svi moramo stisnuti remen i u ovim teškim okolnostima ponašati se malo skromnije. Ono što mi pri tome smeta jest činjenica da se gospođa ministrica u svakoj mogućoj prilici razmeće podatcima kako se ulažu silni napori i golema sredstva i kako se na sve moguće načine pomaže umjetnicima!
Ma, dajte, molim vas!
Ipak, budimo fer i recimo da su u ovom trećem krugu otkupa zamijećena i neka poboljšanja. Primjerice, najveći dio beletrističkih naslova otkupljen je u količinama od po 148 primjeraka (samo manji broj po 260 primjeraka, i to uglavnom slikovnice i djela za djecu i mlade), te nekolicina naslova po 80 ili 98 primjeraka (obično zbornici ili monografije). Po osobnom sudu ono što je još važnije jest činjenica da je na popisu odbijenih naslova (čitaj nakladnika) cijeli niz gotovo posve nepoznatih udruga, umjetničkih organizacija i pojedinaca, koji valjda niknu prekonoći kako bi ugrabili nešto novca, i onda isto tako prekonoći nestanu. Ovakva politika odbacivanja takvih ‘lovaca u mutnome’ samo je za pohvalu. Ali, uvijek postoji i ono „ali“. Naime, i prilikom ovoga otkupa ponovno je više nego razvidno postojanje nakladničkih kuća koje su očito miljenici ovoga Ministarstva kulture. Brojke su dovoljno rječite.
Na prvome mjestu po otkupljenim knjigama i ovaj put je nakladnička kuća Fraktura kojoj je otkupljeno knjiga u vrijednosti od preko 340.000 kuna. Slijede Ljevak s gotovo 257.000 i Fibra s nešto manje od 240.000 kuna. Na začelju ovoga popisa Top 7 nalaze se VBZ sa 198.000, Disput s gotovo 197. 000 i Sandorf sa 182.000. Posljednji, sedmi je Profil sa 170.000 kuna otkupljenih knjiga. Nisam provjeravao kakav je ovaj put omjer otkupljenih domaćih i stranih autora, ali recimo da su VBZ-u od otkupljenih 11 naslova samo 3 domaća i 8 stranih, dok je Fibri, koja se nalazi na trećem mjestu s gotovo 240.000 kuna, otkupljeno 10 naslova – svi strani! Pomaže li se tako domaćim književnicima i književnosti, ili ipak samo nakladnicima, zaključak donesite sami!
Da mi se ne bi spočitavalo kako sam ovako kritičan zbog toga što sam možebitno osobno odbijen na natječaju, moram odmah naglasiti da sam ove godine objavio dva naslova – roman „Nevrijeme“ i zbirku govora, razgovora i prigovora, naslovljenu „Književni pabirci“. Roman je otkupljen i to 148 primjeraka. Drugu knjigu nisam ni prijavljivao, računajući da će biti i četvrti krug otkupa. Hoću li je sada moći prijaviti sljedeće godine, veliko je pitanje, premda bi bilo pošteno nakladnicima dopustiti da zbog preskakanja jednoga kruga otkupa, knjige koje su objavljene u drugoj polovici prošle godine prijave za otkup barem u prvome krugu sljedeće!
Valjalo bi ovdje reći još štošta i o jednom sramotno lošem projektu „promicanja“ knjige i književnosti, koji je organizirala Zajednica nakladnika i knjižara, uz obilatu financijsku potporu Grada Zagreba i Ministarstva, a koji je projekt bio zamišljen kao zamjena za zbog epidemije otkazani Interliber. Projekt pod nazivom „Knjiga svima i svuda“ organiziran je dijelom na 3. programu HRT-a, a dijelom na platformi Zajednice nakladnika i knjižara (za pokretanje koje su od Grada dobili 125.000 kuna), a neke se programe moglo vidjeti i na Youtube-u. No, i o toj „kulturnoj“ sramoti i onima koji su je osmislili i proveli, također pišem na drugom mjestu.
Stoga na kraju ovoga teksta mogu samo zaključiti da se hrvatskoj knjizi već duže vrijeme ne piše dobro. A ja se sada idem boriti s novim sustavom podnošenja e-računa za vlastiti otkupljeni roman koji e-račun Ministarstvu valja ispostaviti do 15. ovog mjeseca kako bi ono moglo do kraja godine uredno podmiriti svoje financijske obveze. Ta, ipak živimo u uređenoj, europskoj državi! Zar ne!?