Plavi pogled slikarice Slave Raškaj

U već zastrašujućoj i agresivnoj kovidizaciji udaha i uzdaha, u neophodnoj asketizaciji ljudske komunikacije, pred samim vratima Božića i Silvestrova, uspaničili su se zdravljem opskrbljeni metabolizmi u jedrosti osjetilnoj, te se modificirani modus vivendi i modus operandi u slavljeničkim perspektivnim skraćenjima kontekstira deklasiranim, poluklasiranim, a ponajmanje klasiranim pripadnicima naroda našeg. Stupnjevanje je to po dubini džepa, što će se odraziti na blagdanskim stolovima pa nam ostaje uvjerenje kako čestita, profana i sakralna radost s hedonističkom raspojasanošću nije u srodstvu. Otvorena su sva ta pitanja koja kruže oko jestiva i pića, kao i ona važnija, koja naše zdravstvene institucije s djelatnicima svojim kompetentnim i samoprijegornim radom razrješavaju u suzbijanju širenja COVID-a 19. U nevoljama našim pokušava se političkom voljom nizom mjera i financijskih potpora ublažiti ekonomska posrnulost ljudi, da se sačuvaju radna mjesta, u zamiranju poslovnih djelatnosti, a važni su i napori oko demaskiranja korupcijskih floskulanata, tih apscesa društvenog života što su nosivi i pozitivni procesi u kompleksnoj jednadžbi aktualne stvarnosti. Koliki su i kakvi dometi i posljedice ekonomske krize u svijetu pandemijskom, pokušava se sagledati mozgajućom digitalizacijom u prestrojavanju svjetskih ekonomija, plimom recesijskom zahvaćenima. Svim tim proturječjima izvana okruženi teško nalazimo smislene poveznice, kada instant koncepcija svijeta i čovjeka dominira asistirajući utilitarnoj apercepciji pa sva ta turbulentna zbivanja uglavnom nas monade, trezore duševnog i metafizičkog duševnog središta, odjeljuju međusobno, jer nemaju „prozor“ u općoj atomizaciji ljudskog života (u sjećanje na G. Leibniza). Aterirajuća nam mudrost peripatetičara Naceka iz Nove Vesi pridolazi kao filozofska zastarjela građanska nekretnina koja će nas definitivno popeglati: „Opet kaj god. Čistog i uzbuđenog srca kucajte na vrata nepoznatog čovjeka. Za pet ran Božjih nosite masku. On bude kroz špijunku vas škical. Ni on bedak, čuva zdravlje. Morti vam otvori, morti ne. Pokušali ste, jer ono što furt čekate je da vam se otvore neka vrata. Susret bez računčeka.“ Iza tih zatvorenih vrata možda je „ono“ nepoznato, smirenje neko, za skitača nemira. Intenzivna jasnoća boja, prozračje sveobuhvatnog, gdje raj i pakao navješćuju govor anđeoskog tumača (sjećanje na E. Svedenborga). Ako se umjetnošću otkupljujemo, onda ista ta umjetnost može odškrinuti vrata otkriću produhovljene čulnosti, zemaljskom ljubavlju već stečene (u sjećanje na W. Blakea). „Daj, daj.“, finiširao bi Nacek: „Da se vrata otvore pa nas neka starinska gazdarica s božićnim vanili kiflićima oprašenim štaubšećerom ponudi te zaželi da nam tako cukrasto bude celo novo leto.“
Skitačka se naša veleučenost zagledala u izlog antikvarijata „Brala“ te razgledavajući plovi po ukoričenim pametima ljudskim, a u geometrijskom središtu ove duhovne postave bjelasaju se margine naslovnice, a jedan topli plavi pogled djevojački, bistri pogled (Autoportret Slave Raškaj) provjetrava vonj naftalinski, pohabanih i usahlih slika naših. Monografija je to o životnom i umjetničkom putu slikarice Slave Raškaj iz pera Matka Peića. Koegzistencija književnog i slikarskog pejzažizma.
Hrvatska slikarica Slava Raškaj (1877. – 1906.) akvarelistkinja po svojoj slikarskoj osjetljivosti u doživljajnoj predanosti pejsažnom domicilnom toposu ozaljskom, naslikala je akvarele (a izrazila se i pastelom) koji u početnim povijesnim dionicama hrvatskog slikarstva sjaje prozračnim fludiom pikturalne čistoće te tako opstoje kao suverena vrednota suvremenog hrvatskog slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Gluhonijema, čula je govor prirode intimizirajući se s njom i u njoj neposrednim slikarskim zahvatom. Tri su časne osobe, svaka darovita na svoj način bile dionici, potpora i poticatelji te svjedoci razvoja te izuzetne slikarske svijesti. Prvi koji je uočio nagnuća Slavinog osjetilno-osjećajnog oka u početnim njezinim radovima je ozaljski učitelj Ivan Muha, koji kasnije postaje ravnatelj Zavoda za gluhonijemu djecu u Zagrebu. Nalazimo se sada u Ozlju, gdje se vratila iz Beča, sa školovanja u Zavodu za gluhonijeme. U Ozalj stiže očekivani poziv iz Zagreba od učitelja Muhe, prijatelja slikara Vlahe Bukovca te je on smješta u Zavod, da bi zajedno s njim 1896. pokucala na vrata ateljea slikara Bele Csikosa Sessie, koja se širom otvaraju novoj učenici. Akvareli (mrtve prirode) nastali u periodu slikarskog naukovanja više su likovno akademske obrade, nego slikanje kojem se predaje u punoj svjetlosti Botaničkog vrta („Lopoči iz Botaničkog vrta“). O slikaru Sessiji u proširenom monografskom katalogu iz 1920. likovni kritičar V. Lunaček piše kako je ovaj slikar u stalnom raskolu između slobodne fantazije i zahtjeva razuma te objašnjava: „On se svojom umjetnošću obraća velikim problemima čovječanstva i to pod vodstvom velikih stečevina literature i Svetog pisma („Kain i Abel“, „Judita i Holoferno“…)“. Međutim, nezaboravno je i dostojno svakog poštovanja Csikosevo promoviranje Slavinih akvarela među našim markantnim slikarskim imenima te ona u tako dobrom društvu izlaže na izložbama u zemlji i inozemstvu. Dakle, treća značajna osoba likovni kritičar moderne V. Lunaček pohvalno se izrazio o akvarelima Slavinim, pa tako čitamo u Vijencu recenziju koja se odnosi na Izložbu Društva umjetnosti (1902.). „Akvareli gospođice Raškajeve najprije su umjetničke radnje. Raškajeva voli one momente u prirodi koji se više osjećaju i šute, nego vide i opažaju… Dok Tišov radi oštrim konturama, Raškajeva voli prijelaze. To se vidi osobito na slici ‘Stara ozaljska kula’. To je najbolja njezina slika upravo najfinijom tehnikom akvarela izrađena, čista i jednostavna. Dva, tri tona i pred nama leži snijeg, kao da je sada netom prestao padati. (Radi se o akvarelu ‘Proljeće na Ozlju’). Apogej njezinog akvarelističkog opusa smješta se između 1899. i 1901., kada uglavnom boravi i slika u Ozlju (‘Stablo u snijegu’, 1900; ‘U seljačkoj sobi’, 1900; ‘Rano proljeće’, 1901.)”.
Briljantni grandeca tercet Miha, Sesia, Lunaček odškrinuo je duševna vrata slikarskom duhu Slave Raškaj, a ona ih širom rastvorila slikarskom ljepotom i skladom svojih akvarela. Tako se na prijelazu stoljeća jedan toplo, plavi djevojački pogled plavokose djevojke, sjetno-sanjalački pogled, skitarao ozaljskim pejzažom, u potrazi za rakursima slikarskim u prolaznosti godišnjih doba gotovo impresionističkim sluhom (rijeka Kupa, šumski potočić, stari mlin, šume, polja, brežuljci, panoramski nedogledi). Kristalizirajući odraz akvarelističkim izrazom u procesu slikanja mokro u mokro i mokro na suho, pigmentirala je vodu te lazurama transparentnim, u vertikalnom stupnjevanju tona, tonskim pretapanjima iz humusa bjeline papira kistom gradila suptilnost svjetlosnih prostiranja. Sada možda bolje vidimo: prikriveni misaoni i osjećajni aspekt značajnih Slavinih akvarela, zasnovanih profinjenom imaginacijskom sjetom, što se očituje koliko sabranošću kromatskih ploha toliko i dinamikom slikarskih mrlja, a sve te pikturalne kakvoće prevodi slikarica senzibilitetom svojim u transparentni totalitet slike, biće akvarela, puninom interpretacijske moći.
Poznata je činjenica o likovno-tehničkim svojstvima akvarela i ona o poetsko-slikarskim mogućnostima kada je on metoda vizije te označava autorski kapacitet koji u Slavinom slučaju pripada najvišem standardu europskog slikarstva. U povijesnom vremenu političkog snalaženja i nesnalaženja na liniji Beč-Pešta Slavini akvareli svjedoče neprolaznost slikarskih vrjednota kojima smo doista pripadali Europi. Ako se u rano proljeće zateknete u bosketu ozaljskog krajolika pa ugledate mladu slikaricu, ona ne će čuti vaše korake, niti odvratiti pozdravom, pustite to djevojačko lice obasjano bijelom slobodom akvarelnog papira da kistom proklija boje u stvaralačkoj sreći rođenog proljetnog dana, njezinog i našeg dana. U akvarelu, zar ne?

Danijel ŽABČIĆ