MIGUEL DÍEZ R.
Postaja
Moji mi predbacuju da i dalje sanjam nekadašnji grad, pun vrtova i s nekoliko bistrih potoka; vodu koju pijemo dok se kupamo; grad okružen malim naseljima, kao što su Monte, Jardinillo ili Parque, a bio sam vezan na ovaj posljednji svojom vožnjom biciklom ili osamljenim čitanjima na velikom šetalištu. Još uvijek mi je u nosu miris majčine dušice i noćnih ruža u parku Jardinillo. U blizini je bila željeznička postaja s koje je jednog dana krenuo posljednji vlak na koji nisam stigao. Sjećam se da nas je naš otac prije ručka vodio na kratku šetnju – mene i mojega brata – i to prije nego se vrati na posao u vrt Jardinillo, i poslije na kolodvor da vidimo vlak koji je dolazio u oblaku dima i kretao na jug prema la Plati.
Kolodvor: mjesto, bolje rečeno, više vezano za suze nego za veselje. Tamo sam prvi put vidio suze svoje majke koja me došla ispratiti kada sam sa svojih petnaest godina prvi put napustio grad. Također je kroz tu postaju mojeg djetinjstva otišao moj otac da izvrši u Andaluziji svoju vojnu obvezu, a da nisam znao da on i njegovi drugovi odlaze na četiri godine; no malo poslije nego je stigao na svoje mjesto izbio je Građanski rat. Otišao je s te postaje jamačno uzbuđen, a vratio se 1939. kada je završio rat, vrlo sretan zbog povratka u roditeljsku kuću. No, nije očekivao da će poslije silaska s vlaka susresti jednu osobu koja će mu reći: «Žao mi je zbog smrti tvoje majke. Jamačno si, zar ne? došao na pogreb. No nisi došao na vrijeme. Jučer su ju pokopali.» To je bila konačna točka za mojeg oca u te četiri godine rata iz kojega se vratio mirne savjesti a kojega se uvijek sjećao s tim gorkim obiteljskim krajem. Postaja suza; ali također i s mirisom majčice dušice koja je brisala svaku težinu i koja je u mojem djetinjstvu bila prostor s malim blagom: onaj o dodiru s prirodom, s dobrim prijateljima, s knjigama. Jardinillo i Parque su mjesta gdje su počele tolike stvari.
Macedonio Fernández
Suradnja stvarî
Počinje bilokakva rasprava u bilokakvoj kući, no poslije stiže bilokakav suprug i traži tavu jer on zna praviti jela pečena u tavi, a nje nema. Kreću rasprave; stižu rođaci. Čuju se glasovi. Slijede razgovori. Traži se neka druga tava koja je, možda, nekada postojala. Buka se pojačava. Tup, tup, tup. I na kraju nije se razjasnilo što se dogodilo s tavom koja, osim toga, nije ni bila toliko stara; slušaju se uzajamne optužbe, izmjenjuju se pretpostavke, zaviruje se u sve kuhinjske zakutke kamo obično ne zalazi metla. Tup, tup, tup. Na koncu se rasvijetlila tajna: korak po korak došlo se do tave. Sada samo treba razjasniti tajnu. Dječak od pet godina ju je iznio na terasu i nije mu palo na pamet da ju vrati u kuću, jer ga je trenutno pozvala majka, a poslije je sjeo na prvu stubu stubišta, dok je tava ostala tamo. Kada se razlila oštra klima bračne rasprave, tava, da bi dobro postupila prema djetetu, a koja je krivac čitavog toga nezahvalnog događaja, skliznula je niza stube i njezina neuobičajena nazočnost na ulazu u kuhinju smirila je neslogu.
Nitko nije znao da to nije bilo slučajno, nitko osim tave. I ako je istina da ju je malo stajalo da se spusti po stubama, ne treba podcijeniti njezinu zaslugu.
Norma Aleandro
Čuvarica tajna
Punila je tajnama svoje goleme uši s čistim zadovoljstvom da će ih pričati noću i zaklinjala se na samu pomisao da će ih samo u smrtnoj opasnosti širiti. Ovaj običaj poticao je u drugima stari običaj da se pripovijedaju opasne tajne koje su ostavljale samog đavla bez daha. Obećala ih je zaboraviti, ne samo slušati; no nije istina ovo prvo koje je prestala govoriti. Nije mogla zaboraviti, jer u sjećanju da ih zadrži, da ih ne bi pričala, ležala je njezina tajna igra.
Jednog kišnog dana nije ujutro pospremila postelju jer je čula neku tajanstvenu stvar o nekim ljubavima na palubi kruzera, koji je plovio s bočnim vjetrom i bez seksanta i koji se na kraju naočigled svima nasukao u plićinama rijeke Orinoco. I rezultat ovog događaja je da su neki došli i prenijeli naslijeđe plantaža kave i zlatnika u ruke ne baš sasvim legalne.
Drugog dana lipnja godine Gospodnje, kada mu je već bila pripravljena voda u kadi za kupanje, nije se uspio okupati zbog slušanja priče neke stare leprozne i namirisane žene koja je piskutavog glasa pričala kako se jedna delinkventica sklona pljački i ubijanjima hladnim oružjem, s lažnim imenom, lažno zaklela na lažnu Bibliju, na istinsko zapovjedno mjesto vlasti. I tako se ostavio onoga što se zovu gluposti, kao što je češljanje, skidanje noćne košulje, otvaranje vratašaca, kuhanje i čišćenje poda, izlaska i gledanja sunca, da bi čuo tajne koje je tako ljubomorno znao čuvati, no nije ih zaboravljao. Došao je do osamdeset i devet tisuća, i slijepih svetačkih pogleda, i onih običnih, i onih čuvara tajna.
Imam naočale kako bih vidio istine. Budući da ih nemam običaj nositi, nikada ih ne stavljam na nos.
Matías García Megías
Naočale
Samo jednom…
Moja žena je spavala pokraj mene.
Stavio sam očale i pogledao ju.
Lubanja na kosturu, koji je ležao ispod plahta, hrkala je na mojoj strani, pokraj mene.
Okrugla kost na jastuku imala je kosu moje žene, s kovrčama moje žene.
Ogoljeli zubi koji su grizli zrak na svaki hrkaj, imali su srebrne proteze moje žene.
Pomilovao sam kost brinući se da ne uguram prste u očne duplje: nije bilo sumnje, to je bila moja žena.
Skinuo sam naočale, i šetao sam se sve dok me san nije svladao i vratio sam se u postelju.
Od tada mnogo mislim o stvarima života i smrti.
Volim svoju ženu, no da sam mlađi otišao bih u samostan.
Macedonio Fernandez, argentinski pisac (pisao je romane, pripovjetke, poeme, novinske članke, filozofske eseje itd.) i filozof. Rođen je 1874. u Buenos Airesu. Studirao je na sveučilištu Colegio Nacional, a kasnije na sveučilštu Universidad de Buenos Aires, gdje je upoznao Jorgea Borgesa, oca Jorgea Luisa. Godine 1897. doktorirao je pravo, radio kao odvjetnik. Imao je velik utjecaj na J. L. Borgesa, J. Cortazara i R. Pigliu.
Matías García Megías, Las Palmas de Gran Canaria. Nisam našao druge podatke o piscu. (prev.nap.)
Miguel Díez R., nema podataka (prev.nap.)
Norma Aleandro (Buenos Aires, 193.6). prva argentinska glumica, scenaristica i redateljica međunarodnog značaja. Dugo godina je bila u izgnanstvu.
Sa španjolskoga preveo Josip HEĆIMOVIĆ NIKŠIĆ