MILIJUNJENAŠ

– Štovani gledatelji, draga publiko, i najdraži moji kandidati za ovaj iznimni blagdanski dobitak, nemam riječi kojom bih izrazio zadovoljstvo što mi se pružila prilika da vam najavim kako će ova epizoda Milijunaša biti nešto uistinu posebno. Puno je novosti koje će obradovati ne samo cijenjene kandidate već i sve vas koji ste toliko puta pomogli našim kandidatima, a sve to zaslugom vaše hrvatske televizije… Što je, nitko ne plješće?… Tako, tako vas volim… Hvala, hvala, štedite dlanove, bit će još prilika da ih zagrijete. Dakle, vaša najdraža televizija zaključila je da, htjeli ne htjeli, do kraja života ne smijete zaboraviti Milijunaša što vam ga poklanja u povodu najpučkijih i najradosnijih blagdana. Radoznali ste, znam, htjeli biste znati u čemu se sastoji naša mala tajna. Ali naša mala tajna može biti opasna za zdravlje, ako je odmah u potpunosti konzumirate. Zato ćemo vam je otkrivati kap po kap, na žličicu, tako je zaključeno na kolegiju, da koga, ne daj Bože, od uzbuđenja… Ne želim ni pomisliti na to. No, ovaj neophodni mali uvod je gotov pa, dame i gospodo, odmah prelazimo na najduži, pardon, najbrži prst.. Pitanje glasi: poredajte po abecednom redu slova a, b, c i d!.. Gotovo!… O ho, samo petnaest sekundi!? Bravo, najbrži prst je ovaj put vlasništvo gospodina… No, recite, kako se zovete?
– Feliks.
– Dobra večer, gospodine Feliks, za ovu prigodu baš pravo ime…
– Je…
– I nitko vas ni slučajno ne zove Srećko?
– Zašto Srećko kad san od rođenja Feliks!
– Zanimljivo, ali vi ste zaista srećković.
– Pa ja i jesan Srećković.
– Možete li biti malo jasniji, precizniji, radi gledatelja…
– To mi je prezime, čoviče.
– Feliks Srećković!!! Čini mi se da ću bez vode ostati prije nego što sam mislio. No, gospodine Srećkoviću, biste li nam rekli nešto o sebi, tko vas je dopratio, tko vam u ovoj jedinstvenoj prilici drži palce… Vidim tamo jednog starijeg gospodina s ne baš obrijanom bradom i sjedinama…
– To je moj did.
– Dobra večer, gospodine…?
– Mraz…
– Djed Mraz! Zanimljivo, jako zanimljivo, pa sve se ovaj put poklapa!
– Je, did Luka Mraz, did po materi.
– Pa što biste nam vi, gospodine Luka, mogli reći o svojem unuku koji je, čini mi se, škrt na riječima, ali zbilja srećković.
– Vraga je on srećković. Samo po prezimenu. Eto, prije po godine, zafaljujuć ministarstvu prosvite koje je za to utopilo miljune, počeja se oboružavat znanjen na školi za život za, sramota me reć, polupismene di je jedva završija prvo polugodišće. A ne bi ni to da ga nisan natira. Ako je tovar meni izija libre ne smi tebi, reka san mu. Di ćeš takav u Irsku, sinko. Da znate koliko me to živac koštalo!… A kako je ovde dospija, neka van sam reče.
– Da čujemo, Feliks.
– Gren ja prije koji dan na peškariju kupit po kila srdel, kad me niko ozada po ramenu – bum! Polako san se počeja okrećat s obadvi ruke u ariju. Mislija san, panduri… Pripa san se. Možda su me zaminili za kakvoga lupeža, migranta, oli terorista… šta ja znan. A kad san se okrenija, ugleda san čovika s crnon krpon na očima, a iza njega još jednoga s kameron i još jednoga koji je viknija: to je naš kandidat za milijunaša! Ništa nisan razumija, ali bilo mi je laglje. Objasnili su mi kako san odabran. I tako san se naša ovde, ni kriv ni dužan. A to šta moj did spominje veleučilište za nepismeni život… i jedno polugodišće… Sumnjan da će mi to ovde pomoć. Ali nikad se ne zna. Da san barenko…
– Dame i gospodo, je li mogao postojati neki demokratskiji odabir kandidata za ovu svečanu prigodu koju nam je priredila vaša i naša hrvatska televizija!? Gospođa Štefa, biste li vi sad rekli kako ste postali kandidat za ovu tv-svečanost. Premda vaš prst nije bio tako brz, vjerujte mi, nije sve propalo. Uskoro ćete se u to uvjeriti vi, a i ostali kandidati.
– Ja sem čekala v redu za obed u caritasu kad me je jen gosponček lupil po ramenu, kak i Srećka, pardonček, Feliksa, ne tak fest kak njega, al ipak mi je na tle pala torba s flašama kaj sam ih tren ranije zvekla z kontejnera. I zbog čega me pandur lupil po prstima, jer da se to ne dela u vreme korone. Zbog infekcije, a inače da ni higijenski.
– Kako vidite, dame i gospodo, najdemokratskiji izbor kandidata koji smo dosad imali.
Primjedbu iz gledališta “pa tako manje-više biramo i saborske zastupnike” prekrije zaglušni pljesak plaćenog oduševljenja prisutne publike.
– I ostali kandidati mogli bi ispričati slične priče – nastavi voditelj – pa prelazimo na drugi dio naše male tajne. Ali prije toga lijepo molim dva gospodina u zadnjem redu da se drže propisane fizičke distance.
Nakon kraćeg prekida koji je izazvao žamor u dvorani zbog nečije glasne primjedbe “barem onoliko koliko se vlada distancira od naroda” voditelj dobrohotno zaključi:
– Ovo, dame i gospodo, nije sjednica Sabora već tv-svečanost… nikoga ne ću opominjati ni udaljavati iz dvorane… pa vas molim, zadržimo blagdanski štimung… Idemo dalje. Feliks, dame i gospodo, odgovara u ime svih kandidata. On je njihov zastupnik.
Žamor iznenađenja.
– Odgovara na jedno jedino pitanje.
Uzdasi!
– A dobitak dijele svi kandidati na jednake dijelove.
Sumnjičava tišina.
– Imate li tremu, Feliks? Popijte gutljaj, ne će vam škoditi, naprotiv.
– Ja bi, dide, najradije odusta…
– Čini kako te voja, oli je sto kuna niki gubitak.
– Nemojte tako, gospodine Mraz. Rekao sam jedino, a ne prvo pitanje. Razlika nije baš mala. Feliks, nema odustajanja. Jeste li spremni? Pitanje glasi: – Ima li razlike između 3 puta 3 i 4 plus 4 više 1. Točan odgovor glasi: a) sumnjam, b) sto posto sumnjam, c) jako sam zbunjen, d) odustajem. Ali prije nego što čujemo odgovor promidžbene poruke naših za ovu prigodu velikodušno domoljubnih sponzora…
Feliks se počne vrpoljiti, mijenjati boje, mrmljati nešto u bradu kao “zašto množenje dolazi u drugon polugodišću”, da bi na kraju odlučno izgovorio:
– Ja bi zva onoga čovika iz Zadra.
Kratki muk koji prekida voditelj:
– Na žalost, Feliks, morate se više informirati, zakasnili ste. Gospodin je, na žalost, promijenio format i mjesto boravka. Preselio na mjesto s kojim ne možemo uspostaviti vezu, ni telefonsku ni satelitsku.. Ali, što ste se smrkli, nije sve crno kako izgleda. Zar ste zaboravili što sam na početku rekao?
– Dobro, moga bi pitat pupliku. Vidin, prilično su mladi, čini mi se da još nisu prošli didovu školu za život, a pitanje je malo zeznuto… Ako falin, razapet će me ova čeljad šta je zastupan. Ali dobro, pitat ću pupliku.
– Da vidimo što kaže publika… Nevjerojatno!!!
25 posto za a, 25 posto za b, 25 posto za c i 25 posto za d. Nevjerojatno! Ne znam što da kažem… Kao da se radi o izborima… Ali ne gubite nadu, imamo još jedan džoker.
– Kakav đoker! Dosta mi je đokera. Dosta mi je miljunaša. Odustajen. I konačno odustajen. Dide, gremo doma…
Konsternacija među kandidatima.
I Feliks ustane.
– Čekajte malo, kamo žurite. Smirite se, popijte još jedan gutljaj. Zar nisam rekao da ovo nije obični milijunaš. Da vidimo što kažu lampice… Zamislite, sve četiri pokazuju zeleno! Pa vi ste dobitnik, Feliks!… Dobitnik!!!…
Feliks skače u zrak, publika u deliriju, poklopili ga kao da je dao gol Brazilu, voditelj pokušava doći do riječi, na kraju to i uspije:
– Vrijeme je da konačno otkrijem tajnu. Feliks, dame i gospodo, nije mogao izgubiti ni da je htio. Vaša televizija i naši sponzori nije mogla dopustiti da kandidat koji, za najradosniji blagdan zastupa narod na najdemokratskiji način, ništa ne dobije. Zato je za ovu prigodu izmijenila pravila igre i izbora kandidata. Zato jedno jedino pitanje na koje nije mogao dati pogrešan odgovor… Nije se morao zamarati razmišljanjem… Nije morao gubiti vrijeme na takve sitnice u ovom svečanom trenutku…
Voditeljev glas se gubio u urnebesnom oduševljenju publike i povicima “milijunjenaš, milijunjenaš”. Na kraju, kad je koliko toliko uspio stišati prisutnu euforiju, nastavi:
– A sad, da vam otkrijem i posljednji dio naše male tv-tajne. Svi večeras ovdje prisutni dobivaju kilogram krumpira za…
– Nami kumpiri, vami bakalar – dopre glas iz publike.
– Nije tako, pogledajte što piše na vrećicama.: domaće je domaće! To je specijalna sorta, dame i gospodo. Najdomoljubnija sorta! Prvi put u povijesti samostalne Hrvatske uživat ćete zaslugom naših udruženih sindikata, koji su ponovno otkrili svoju istinsku povijesnu funkciju. Rok trajanja neograničen. Čuvajte ga za…
– Bakalar koji ćemo dobit kad budemo dočekivali Irce šta će posli korone nagrnit u Hrvatsku tražit posal! – zaključi glas koji, nakon primjedbe o distanci, zahvaljujući voditeljevoj velikodušnosti, nije napustio božićnu svečanost bogato sponzorirane televizije.
P.S. – Lud si sto gradi. Blesaviju stvar nisan pročita od osamostaljenja – zaključi moj stalni šankerski književni kritičar koji očito ne hoda u pravom smjeru i ne prati saborske seanse.
Možda i jesan lud, ali nisan veslo sisa. Gotovo sam zaboravio:
“Dom je tamo gdje je vaša ha, ha HTV!”
Ako je to točno – ja sam beskućnik!

Priču Milijunjenaš puštam u promet u čast obnovljenog kviza. Nastojao sam je, koliko je to moguće, uskladiti s dostignućima kukurikularne škole za život – barem do dolaska novog ministra – i s nalazima nacionalnog instituta za zaštitu mentalnog zdravlja koji garantira da je rok trajanja slične robe – neograničen.

Ivo KLARIĆ (Split, 10. listopada 1939.) u rodnom je gradu završio gimnaziju a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao romanistiku.
Preveo je pedesetak beletrističkih djela (A. Gide, A. Camus, S. de Beauvoir, F. Sagan, A. Dumas, K. Wojtyla…).
Radio je kao novinar, urednik i glavni urednik u Školskim novinama, Našoj knjizi te bio izvršnim urednikom časopisa Umjetnost i dijete.
Zbirku kolumni Krajnje vrime objavio je 1989. Djelovao u Madridu kao kulturni ataše (1999.) gdje priređuje prijevod Marinkovićevih Ruku na španjolski, objavljuje dvojezično izdanje pjesama Ivana Goluba, inicira objavljivanje monografije o Marku Maruliću…
Tijekom Domovinskoga rata, svoje viđenje agresije i društvenih prilika, objavljuje u više glasila. Ratne priče objavljuje mu dvojezično Studia croatica u Buenos Airesu.
Knjiga Tata, kaj je to velika nužda? sadrži izabrane priče i druge sadržaje nastale poslije 1989.