Akademik Stanko Popović
(Čitluk kod Sinja, 26. rujna 1938. – Zagreb, 17. prosinca 2020.)
Dana 17. prosinca 2020. u Zagrebu je preminuo akademik Stanko Popović, istaknuti hrvatski fizičar, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rođen je u Čitluku kod Sinja 26. rujna 1938. Gimnaziju je završio u Zadru 1956., a eksperimentalnu fiziku je diplomirao 1961. na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1961. s temom Određivanje termičkoga koeficijenta rastezanja pomoću rentgenske difrakcije. Magistrirao je fiziku čvrstoga stanja 1965. s temom Interpretacija Debye-Scherrerovih rentgenograma grafita, a doktorirao 1968. s temom Studij mikrostrukturnih parametara polikristalnoga grafita.
Djelovao od 1961. do 1987. u Institutu Ruđer Bošković (IRB) u Zagrebu. Izabran je u zvanje znanstveni suradnik 1971., viši znanstveni suradnik 1975. te znanstveni savjetnik 1979. Obnašao je dužnost voditelja Rendgenskog laboratorija, voditelja Znanstvenoga vijeća za fiziku IRB-a, člana Znanstvenoga vijeća IRB-a i člana Savjeta IRB-a. Godine 1987. izabran za redovitoga profesora na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Umirovljen je 2008., a 2011. dobio je zvanje professor emeritus.
Na diplomskom studiju fizike predavao je kolegije Osnove fizike 1, 2, 3, 4; Fizika za biologe; Odabrana poglavlja opće fizike; Vježbe iz fizike; Vježbe iz fizike čvrstoga stanja; Fizički praktikumi. Vodio je 25 diplomskih, 4 magistarska rada i 8 doktorskih radova. Kao gostujući znanstvenik boravio na Sveučilištu u Manchesteru (1968. – 1969.), u Slovačkoj akademiji znanosti u Bratislavi (1972.) te na Sveučilištu Martin Luther u Halleu (višekratno).
Kao znanstvenik bavio se fizikom i kemijom čvrstoga stanja, kristalografijom i općom fizikom. Primjenom rendgenske i elektronske difrakcije, elektronske mikroskopije i spektroskopije istraživao je mikrostrukturu i fazne dijagrame materijala. Dao je doprinos teorijskom i eksperimentalnom razvoju metoda rendgenske difrakcije, te primjeni tih metoda u istraživanju procesa precipitacije u prezasićenim čvrstim otopinama metalnih slitina i faznih dijagrama metalnih oksida, poluvodiča, minerala i biominerala. Objavio 255 znanstvenih radova, od toga oko 200 znanstvenih radova u časopisima koje navodi Current Contents. Radovi su citirani oko 6950 puta. Na znanstvenim, većinom međunarodnim skupovima, podnio je oko 250 priopćenja.
Bio je član Vijeća za školske udžbenike i sudjelovao u izradi Hrvatskog nacionalnoga obrazovnog standarda te bio voditelj povjerenstva za izradu Nastavnoga plana i programa iz fizike (2004. – 2006.). Bio je urednik nekoliko zbornika radova znanstvenih skupova o školstvu u Hrvatskoj i znanstvenih skupova iz kristalografije koje je priredila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Bio je i suautor Rječnika kristalografije, fizike kondenzirane tvari i fizike materijala (englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski) u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2014.). Objavio je nekoliko radova o nazivlju u fizici u domaćim časopisima.
Za redovitog člana HAZU izabran je 2004. a od 1992. bio je član suradnik. Od 2006. do 2017. bio je predsjednik Znanstvenog vijeća za kristalografiju HAZU – Hrvatske kristalografske zajednice.
Za svoj rad dobio je Nagradu Grada Zagreba (1974.) i Državnu godišnju nagradu za znanstveni rad (2001.).
(hazu/hs)
Anđelka Martić
(Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenog 2020.)
Dana 11. studenog 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Rođena je u Zagrebu, 1. svibnja 1924. Dugo godina djelovala je kao slobodna umjetnica, a bila je zaposlena i kao novinarka u Omladinskom borcu, Vjesniku i Narodnom listu, urednica u listu Pionir, te glavna urednica časopisa Radost i nakladničke kuće Naša djeca. Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovenskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…). Najbolje joj je djelo kraći roman Pirgo (1953.) o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim. Objavila je više zbirka priča u kojima je tematizirala ratne doživljaje i evocirala vlastito siromašno djetinjstvo (Jezero u planini, 1956., Vuk na voćinskoj cesti, 1956., U vihoru, 1958, Proljeće, mama i ja, 1968.). I u kasnijoj prozi (Baba Kata, 1971., Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona autobiografskim motivima i jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Zarobljenik šumske kuće, 1999., Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) izdvajajući se imaginativnošću i slikovitim likovima. U ediciji Pola stoljeća hrvatske književnosti 1991. objavljena su joj Izabrana djela.
(dhk./hs)
Josip Seršić
(Baška, 18. ožujka 1948. – Beč, 26. prosinca 2020.)
Napustio nas je dr. Josip Seršić, liječnik, legenda hrvatske kulturne scene, stručnjak za teme austro-kroatike, tj. austrijsko-hrvatskih veza, aktivni suradnik brojnih hrvatskih novina i uvijek budni komentator društvenih događanja. Bio je to čovjek u čijim su tekstovima zaživjele i do danas ostale nezaboravne na stotine ispričanih priča…
Svi koji su ga poznavali su se složili da je dr. Seršić bio Hrvat koji je svojim djelovanjem obilježio povijest grada Beča i pridonio njegovoj raznolikosti, na isti način na koji su to činili njegovi prednici, a kojima je dr. Seršić u knjizi „Hrvatski Beč“ odao počast.
U olujnim vremenima devedesetih godina svojim je predavanjima, humanitarnim radom i pisanjem razbijao nametnutu sliku o hrvatskoj prošlosti na način koji je istovremeno svjedočio o jasnoj slici stvaranja Hrvatske kao samostalne države, koju je duboko u sebi nosio.
Otišao je u povijest hrvatskog naroda, onu istu povijest koju je toliko neumorno podučavao, i činilo se da ništa ne može zaustaviti put ovog svestranog čovjeka. Opaka bolest je ipak bila jača.
Doktora Josipa Seršića sjećat ćemo se s vječnom zahvalnošću, neprolaznim poštovanjem i neizmjernim ponosom.
Doktore, HVALA i spavajte mirno.
Anamarija Manestar, direktorica Hrvatske akademska zajednica u Austriji