VELIKANI HRVATSKE UMJETNOSTI: SREĆKO KARAMAN

SREĆKO KARAMAN

SREĆKO KARAMAN
(1909.-1964.)

STIHOVI iz pjesme «Ovdje ćeš me naći» “Ako me budeš tražio, nemoj ići daleko, naći ćeš me ovdje među ovim slovima» imaju izvjesno pokriće u Karamanovoj poeziji, iako je tog pjesnika teško u potpunosti pronalaziti u njegovim pjesmama, kao i datumima njegova života i smrti, jer njegov se život i ne čini drugim doli izmicanjem tim datumima.

Srećko Karaman je rođen 16. veljače 1909. u Jesenicama (Primorska Poljica). Poslije gimnazije u Splitu, završava Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon različitih služba u Dalmaciji, 1945. prolazi -poput tolikih- Bleiburg: «Ostavljaš Bog zna po koji put u ovom ratu sve, što si imao» – kaže u opisu Bleiburga pod naslovom Desetog dana (HR 4/X/1960, 772-778, nav. mj. 773). God. 1947. dolazi u Argentinu, gdje je radio kao mornar, potom kao činovnik, sve do svoje prerane smrti, 21. siječnja 1964.

U Hrvatskoj je surađivao u više časopisa, u Luči, u Jadranskoj Vili, Hrvatskoj smotri, Hrvatskoj strati, a u emigraciji u Glasu Sv. Antuna, u Slobodi i posebno u HR. Jedina knjiga pjesama koju je objavio jest Jedro na pučini (Buenos Aires, 1951).

More, rodni kraj, hrvatska nacionalna tragedija, odiljanje u tuđe zemlje i uočavanje tolikih vidova nepovrata, a zatim i ljubav i žalovanje za otišlim proljećima najnaglašenije su teme Karamanove poezije. B. Kadić s pravom primjećuje: «Karaman unosi u modernu hrvatsku poeziju notu zdravlja, vedrine, mornarske priprostosti i jednostavnosti, iskren je u osjećaju i izražaju ( … ) Vjerojatno je od svih hrvatskih pjesnika najdublje i najbolnije osjetio narodnu tragediju, veliku dijasporu i izbjegličku realnost, i dao joj adekvatni, umjetnički, personalni i nacionalni ton, koji je nužno tragičan i bolan, međutim ta tragika i nesavladiva bol izvire iz zdrave duše čovjeka koji prkosi svim olujama i vjetrovima, ne bugari ni tuži beznadno, već ‘junački jadikuje bez suze i da nitko ne zna’ (B. Kadić, Srećko Karaman, Jedro … 79).

Zaista je rijetko naći u hrvatskoj poeziji pjesnika takvih zanosa i ushita te splasnuća i pesimističkih zapomagaja za izgubljenom domovinom.

Karaman je prvenstveno pjesnik mora, ali iznad svega onog jedinog, njegova Jadrana, tog mora onih raživlja koja je Karaman nosio u duši sve do smrti. On se sjeća ljubovanja uz more (“more je disalo kao grudi moje drage na spavanju» – Osamljeni galeb). Na more dođi, jedno od najboljih Karamanovih pjesničkih ostvarenja i bez dvojbe pjesma antoologijske vrijednosti, sva se prelijeva od punina, od uzavrelih mediteranskih životnina. Od neposrednosti poziva na otplov morem i vedrinama… Ili pak ona proljetna buđenja ljubavi, sva ustreptala pred nahrupima cvatnje i bjelina u pjesmi Zaljubit ćeš se u proljeće. Čemu će onda biti supros· tavljeno tuđište sa svojim crninama i nanosima smrti.

A u nekim pjesmama opet, sve je u znaku klonuća, bezvolja, nemilih slutnja:

Tko će mi vratiti dane protekle.
Tko će mi skupiti davna praštanja.
Tko će mi iskupiti vjeru u sutra? Usnuti ti ćeš, gdje si sanjao,

vratit se ne ćeš gdje si želio.

(S puta)

«Topla mora i zelena proljeća» ostat će samo veoma bistra uspomena, ali kao stalnija opomena na gubitke. Nu već uvodna pjesma u Jedro. .. zapravo sadrži najbitnije suprotstave nekadašnje životne bukolike i izbjegličke zle sudbine. Možda je završna slika te pjesme malko prejaka (“Često misli dok tuđe more talasa, to su žita, šume dragog zavičaja»), ali ona čitatelju ukazuje na snažnine snatre i zamišljaja otete domovine. Ima pjesama u kojima se izrijekom spominje Jadran, baš kao da se je pjesnik bojao, da se ne bi dogodili nepotrebni pomaci u čitanju te bogate, dosta neujednačene poezije.

U Karamana «predbleiburška faza»* nikako ne bi smjela biti zanemariva, nu svejedno u njegovoj duši Bleiburg je ostavio ne ožiljak, nego pravu ranu, koje se pjesnik nikada kao da i nije pokušao osloboditi. Ciklus svoje jedine zbirke pod naslovom U carstvu mrtvih naša je većina posvećuje «onima koji dadoše život za hrvatsku državnu misao». U pjesmi Nije sve samo uspomena usprotivit će se onoj narodnoj da vrijeme sve liječi;

Ne, nije sve samo uspomena. sve s vremenom ne umire.
O tugomladosti, što ostavi trag uz obalu.

Nakon tolikih smrtiju, kod Bleiburga i kasnije, posvuda, teško je bilo zamišljaje stjerati u podsvijest; teško je bilo ne osjećati u sebi prisutnost mrtvih drugova, pokošenih udarom nacionalne sudbine.

Nikakvo čudo što Karaman toliko pjeva proljeće, bolje rečeno tuguje za njim. Suočio se je sa smrću upravo u proljeće, nakon tako lijepih svojih proljeća. I ljubovanja.

Izgnanstvo je druga velika tema, koju je – čini se – Karaman doživio istim onim intenzitetom, kakvim je doživljavao more od same svoje dogođenosti na obali.

Pitaš me, stranče, tko sam?
Bez imena sam i domovine na putu u nepoznato
(- – – )

Izgubio sam smisao za ljepotu tuđih zemalja,
za sjaj neba nad mojjom kućom.
(Bez imena i Domovine)

Dvojstvo tuđište sa svim svojim okrutnostima, trajanjima i beznačajnostima prema dalekom toplom kraju morske pjesme, vinograda i smokava, trajanje prema ljubavnim intenzitetima, nadahnulo je neke od ponajboljih Karamanovih pjesama: U ljetne večeri, kada more spava, zatim pjesme Osamljen galeb, Opet sam zamaglio, S puta, Svjetlo i sjena i još neke.

U tim životnim srušecima pjesnik se prepušta snatri, i to baš onoj koju sebi nameće: povratak u mnoštvu varijacija od kojih je svakako najčešća ona, da se vraća u rodni dom po noći, neprimijećen, ušuljavši se sa sjenama, bez ojačeg znaka.

I nije bitno komu su upućena njegova pisma, jer on u njima govori o patnjama izbjeglice koji nikako da počme odbacivati terete prošlosti. U tim obraćanjima nekoj određenoj ljubavi ili bilo komu, pjesnik zapisuje viđeno, gotovo konciznošću nezainteresirana proputovatelja tuđim stranama:

Što da ti pišem?

O paragvajskim čipkama,

o Ženama bez zdravlja, što prodaju ljekovito bilje u luci Asunciona

o vodopadu Iguažúa, o tangu pod krošnjom svetog stabla ombúa ( … )

Usporedimo li s tom pjesmom, recimo, Osamljeni galeb, gdje gotovo osjetimo miris kadulje, gdje se primjećuje veoma istančan osjećaj za usporedbe i prijelaz iz jednog ritma u drugi; gdje se mogu osjetiti i rudimenti starih mediteranskih tužbalica («Jedro me je osvojila, / valovi me zarobili / na pučini»), vidjet ćemo, da je «novi svijet» malo privlačio Karamana pjesnika i mornara i bio mu tek uporištem za usporedbe sa stalnim gubicima. Fraze koje u to poratno vrijeme bijahu česte na usna· ma izbjeglica kao što su «slobodni svijet» «demokratski zapad» i sl. u Karamanovu vokabularu ne znače zaista mnogo više od bilo kakvih poštapalica.

Najzačudnija, po mom nahođenju, bila bi pjesma-Testament Ovdje ćeš me naći, koja nas neodoljivo podsjeća na pjesmu Karamanova užeg mještanina i ideološki tako dalekog Jure Kaštelana Jadikovka kamena:

I u olujna vremena želio sam živjeti.
Volio sam bistro more i vedar dan.

i kakvu stopu gdje me ne će nitko smetati. (- –)

Činilo mi se u večeri neka ljepola vezuje sve oko nas,
i sve je opet lako dobro, tako dobro, da sam svima oprostio.

Tako je uz Vidu, Katalenića i još poneke hrvatske pjesnike, bez mržnje prema ikomu, ali s mnogo gorčine što mu oduzeše njegove elementarne sastojke, kao što su more i mirisi makje, stvarao svoj opus ushita i klonuća Srećko Karaman, možda sudbinom i pjevom tako poseban, a opet jedan od najtipičnijih hrvatskih izbjeglih pjesnika.

Bibliografija:
Branko Kadić, «Srećko Karaman: Jedro na putini» HR J/1I (1952) 78-80. Branko Kadić: «Ljudski i književni profil Srećka Karamana», HR 4/XIV (1964), 410-424.

Ante Kadić: Iseljena Hrvatska, 96-97; HR, 1984. br. 1; HR, 1987, br. 2.

• Bibliografiju Karamanovih radova prije izgnanstva donosi B. Kadić u Ljudski i književni profil … str. 413.

 

NA MORE DOĐI

Na more dođi dok se smokve beru,
ujutro rano. Čekam te na škrapi,
gdje bor se svio i gdje smola kapi,
na staru stijenu, što je vali peru.

Donesi mladost, usklik svježih ruku,
vjeru u život, zanos, jer si žena,
o, breskvo sočna, lišćem sakrivena,
osmijesi danas trepere u zvuku.

Uđi u lađu ispod bijelog jedra,
ljubav i vjetar osvoji nam njedra.
Plovit ću danas ispod neba vedra,

daleko s tobom preko modrih voda,
da tražim mjesto ispod tuđeg svoda,
gdje zori grožđe i raste sloboda.

 

NA USPOMENU

Za ljubav tvoju iz prošloga ljeta,
dok zriju trešnje, pišem ove rime.
Oči je blaga osvajala sjeta,
leptiru mali, ne kažem ti ime.

Plavom ti kosom vjetar poigrava,
na zlatnom pijesku noga ti je zlatna.
Jesi li biser u školjci što spava,
a valu pjena? O, majstori platna!

Prođe ti ljubav, jer i ljeto ode.
Možda ćeš nekad, po zahtjevu mode
čitati ovo dok romone kiše,

a ne ćeš znati, kome znanac piše.
Na zanos jedan u dalekom svijetu,
spašavam spomen o ovom sonetu.
(V. Grubišić, Hrvatska književnost u egzilu)

(Ur.)