Jezični krivorijek u Klubu usamljenih srdaca

Neki je dan redatelj Ognjen Sviličić rekao kako će predavati na srpskome svojim studentima u čast prof. Mili Novakoviću koji je otpušten jer navodno nije predavao na hrvatskome želeći nam, valjda, svima poručiti kako se put do pravde krči kršenjem odredaba hrvatskoga ustava

U zavičaju sam oduvijek volio suton, kad bi se sjene dana i noći ispreplele toliko da bi se zaigrali i san i java, kad bih napokon odahnuo i gledao na zapad dokle god je iz njega izbijao i najmanji trak sunčani, a nebo se rumenilo od pohvala ljepoti. Stoga sam u zavičaju koji odabrah (svi ga zapravo odabrasmo, stoga ove retke uglavnom pišem i za sebe i nas, ali ono što sad s vama dijelim bijaše samo moje) najviše zavolio mjesto vječita sutona i hlada, mjesto koje je živjelo tek od odraza blještave ljepote jer kuće onamo uglavnom bijahu od sivca, a i one koje ne bijahu, zapepeljastili bi vječit suton i hapa. Zvonik kao da se prikrivao iza stotina uljika, sramežljiv i osvježen odrazom peraškoga svjetla. U tome mjestu ogledah vlastitu gorku sudbinu kojoj uznastojah izmaknuti bijegom od svih koje povrijedih i koje bih mogao povrijediti pritajivši se u skrivenim lukama i neprestano izbjegavajući pasadure. Samo bih se u Stolivu odvažio sam usred dana proći ulicama, pogrbljen od težine svih tuga i mokar od svih sutona dočekanih na moru kako me na lađi ne bi sustigle sumorne misli iz davnih dana. S ponta bih motrio gizdave kampanjule s druge strane zaljeva i pio vodu što se slijevala s okolnih brda raznoseći stijenje i s njima, barem privremeno, ono što sam u naramak ponio na ovaj put bez svrhe i konca opažajući kapljice što se ljeskahu s visokih krovova i ljude što su pogledom iskali blještavilo nesvjesni ljepote života u sjeni i tišine nevidljiva grada, koju je prekidao tek pad prezrela kostanja. „Zaboravi na sve i sve će zaboraviti na tebe“, zborio je kastelan Boris dok je u meni zorila misao da u vječnosti želim prebivati samo u sjeni peraške luči.
Posljednjih je nekoliko tjedana na tapetu jezikoslovna tema umočena u dug pravosudni postupak. Kako već imam iskustvo pokušaja da se na temelju pojedinačne presude uska dometa pokušava promijeniti svijet (padom tužbe za klevetu nastojalo se oneoslužbeniti jedan jezični priručnik kao da sud umjesto mjerodavnoga ministarstva određuje što će u škole), nimalo me ne čudi da su naši dežurni ćudorednici po tko zna koji put pokušali sablazniti javnost. Neki je dan tako redatelj Ognjen Sviličić rekao kako će predavati na srpskome svojim studentima u čast prof. Mili Novakoviću koji je otpušten jer navodno nije predavao na hrvatskome želeći nam, valjda, svima poručiti kako se put do pravde krči kršenjem odredaba hrvatskoga ustava. Kako je riječ o Splićaninu viškoga podrijetla, zabavilo bi me slušati taj srpski sa splitskim naglaskom koji bi vjerojatno sličio pokušajima Borisa Dvornika da glumi Zagorca ili Slavonca (Dodaj mi tu kaciol… ajme meni, kako se ono reče, slično je ka Šerfezi, a da šeflju, vrambel te…, skužajte opet, vragec te odnija, skužajte, odnesel. ili Ne dirajte mi gajet…, skužajte, ravnicu.). Dok me Sviličić još i nasmijao, Jurica me je Pavičić pomalo i uzrujao tvrdnjom da su uzrok svemu „jezični higijeničari“, naravno hrvatski. Pomalo je „karikaturalno“, da se poslužim Pavičićevim oružjem, to što je jedna od prvih žrtava Domovinskoga rata bio dr. Ivan Šreter, jezični čistunac, dakle prototip „prosvjetnoga inspektora, jezičnoga policajca i hrvatskoga nacionalista“, kojega su smaknuli govornici jezika u kojemu je, u redovima struke, pobornika jezičnoga čistunstva manje nego ljubitelja starije hrvatske književnosti među kolumnistima u izdanjima EPH-a. Teško je, naime, biti jezični čistunac kad kradeš tuđu jezičnu i književnu baštinu. Pavičićevo je tumačenje strazburške presude vrlo slično tumačenju već spomenute presude nakon optužbe za klevetu. Sud je, naime, presudio da Mili Novakoviću nije omogućeno da se dodatno obrazuje te stoga što se znanje hrvatskoga jezika nije provjeravalo u drugih zaposlenika. Nije se, dakle, u Strasbourgu odredilo da su hrvatski i srpski isti jezik niti se sudilo jezičnomu čistunstvu, ondje se utvrđivalo je li Mile Novaković zakonito otpušten. Kao što se priručnik ne povlači iz uporabe ako je pala tužba za klevetu povezana s njim, tako ni hrvatski jezik ne prestaje biti službenim jezikom Lijepe Naše ako je netko nekoga (a jest, da budemo jasni) nezakonito otpustio jer njime nije govorio u službenoj prilici. Bezakonjem se sigurno ne ispravlja nepravda, a lažnim se prozivanjem nekoga za totalitarizam sigurno „zamagljuje jasnoća“, pogotovo kad nas od navodne neslobode brani Jurica Pavičić kojemu nitko od jezičnih čistunaca (u koje i sebe ubrajam) nikad nije ni mogao (jer nije baš da Pavičić nije na poziciji moći) ni htio (u književnoumjetničkome je funkcionalnom stilu sloboda neograničena, a i u novinarskome je štošta dopušteno) promijeniti nijednu riječ ni u jednome napisanom štivu.
Pandemija je u jeku, a ljudi željni zagrljaja. Prolazim tako rodnim gradom kad pred mene izleti poznanik te me počne grliti i ljubiti. Poprskah ga raskuživačem raspršivačem. „Šta to radiš?“, poznanik će mi. „Bome, kako si me napo, drugi put ću ponijet suzavac. Znan ja da ti fali bliskosti, ali piši Klubu usamljenih srdaca, ne napadaj mene.“