BERAMSKA KAPELA

SKRIVENO OTKROVENJE

Beram je mjesto od sto stanovnika
Na brijegu kao sva Istarska mjesta
Kuda me vodi samoća zvonika
Uzana, tvrda, vijugava cesta.

I nije čudo da svetog Martina
Jedina crkva grad visini nosi
Kada je Istra od svojih davnina
Zgrbljena kao starac koji prosi.

I kada kao moćni konjanici
Prolaze carstva zemljom što tetura
Gdje samo tvrdi kameni zvonici
Nadanja dižu vrh studenih bura.

Na jedinom su trgu poput gnijezda
Kamene kuće kraj kamenog turna
Gdje jatomice lete jata zvijezda
Nad zemljom koja zna vremena burna.

A niti Beram u danu jesenjem
Ni čudnovata strepnja što me zove
Ne otkriva da dračem i kamenjem
Krije se svijet gdje sva vremena plove.

ZADNJA VEČERA

Na prastaru drvenu klupu sjedam
Pred slikom koja vrijeme nosi ko na dlanu
Gdje svoju zadnju večeru ogledam
Pred petsto ljeta rukom naslikanu.

Samo su lica malo izmijenjena
Dok se ni traga u bitnu ne mijenja
Kad moja večera nedovršena
Još hodi preko drača i kamenja.

Za mojim stolom jednako ko tada
I odanost, i strah i licemjerstvo
Gdje svaki srebrnjak se jadu nada
U tihoj slutnji u vječno prokletstvo.

U svakoj riječi lica izdajica
Vidi se jad kad trpeza se dijeli
I ne čudi me prepoznata slika
Kad su i sa mnom vjerolomci sjeli.

Samo ih mala razlika razdvaja
Od večere sa trnovoga puta
Što Kristova je došla do svog kraja
Dok moja traje još neprekinuta.

JUDIN POLJUBAC

Težeg bola ne zna svijet stvoreni
Od ljubavi što izdaju ne sluti
Kada su svojim jadom poniženi
Svi što im srce u jadu zašuti.

I čitam vječnu poruku sa zida
O onima što izdani zanijeme
Gdje nema nade. Gdje se srce kida
Bez bijega u nedosanjano vrijeme.

Znao je majstor u potezu kista
Koliko svijeta ojađeno stade
U istom jadu koji skrši Krista
Kad trnovu mu krunu ljubav dade.

I gledam fresku što otvara rane
Što mi se uvijek za predanost daše
Gdje srce ne zna ni sate ni dane
Kad ni u trenu boli ne prestaše.
Ja znadem kako Judin cjelov boli
Kad i sad ispred zala svih vremena
Ne saznah lijeka srcu koje voli
Što oprost daje za zla učinjena.

NEPOKORENI ZMAJ

Kao u mnogim gradovima svijeta
I Beram krije nepokornog zmaja
Što pandžama i zubima susreta
Koplje i sablju viteškog Juraja.

I kako raste snaga konjanika
Što udara sa oštrim teškim mačem
U nemoći od grozomornog lika
Nad slabim svijetom od nevolje plačem.

Ni bijeli konj što prope se na zidu
Nad zmajem što na freski skršen pade
Ne daju nade mome mutnom vidu
Da svijet bez vjere istu snagu znade.

I pitam srce u šutnji kapele
O zmaju što me godinama kida
A nema mača, ni koplja, ni strijele
Da ukloni ga sa srca i zida.

Jer znadem zmajeve što koplja lome
I koji prsa stežu od tegobe
A nema puta miru pobjednome
Od otrova i prijevara i zlobe.

NAVJEŠTENJE

Kastavski majstor tajni znak otkriva
U nagovijesti što slazi s visina
Gdje freskom starom u času zapliva
Čudesna strepnja uslijed ovih tmina.

I ne gledam ni likove sa freske
Ni sjaj što nosi pregršti od praha
U mraku hladnom sred kapele tijesne
Zatvaram oči od nenadnog straha.

Jer vijest što zid kazuje s oblaka
Od davne ruke potamnjelih boja
Prože me jezom sviju postanaka
Da ovdje staje svaka staza moja.

Gdje knjige se otvaraju starina
U pranome popodnevu Berama
Da djevica će poroditi sina
Istina starog kazanja me slama.

Jer mada znah do ovog čudnog trena
Da prah se diže uz sunčane zrake
Nosi me nova snaga vrh kamenja
Gdje svijet nebeski nadlijeće oblake.

HERODOVI MAČEVI

Zastadoh u svom obilasku sporom
Kroz vjekove što seže s tamnog zida
Pred jednom freskom. Pred strašnim ponorom
Koji i danas čovječanstvo kida.

Krv freske niti dotaknuta sjenom
Ista je kao od postanka svijeta
Kad me u ovom kamenu studenom
Ranjava mačem Herodovih četa.

I gledam djecu prerezana vrata
Svjedoke zla od ljudskog postojanja
Gdje uzdižu se iz krvi i blata
Od pamtivijeka ljudskog propadanja.
I razmišljam u boli patnje znane
Nije li čelik Herodova mača
I danas isti ko u one dane
Kad krv ga skrši što je od zla jača.

Na zidu djeca mačem isječena
Poruku šalju zlu i vjerolomstvu
Da zadnja riječ još nije izrečena
Ni zločinstvu ni njegovu potomstvu.

POKLON KRALJEVA

Darovi što se uzdižu nad svima
Samo su oni što vrutkom izviru
Iz srca što je nad svim prostorima
Kada ga boli rastanka razdiru.

Zato je česta ljubav uzvišena
Ko čudnovata zvijezda novih nada
Kad nema niti pustinja ni stijena
Da srce skrši kad na putu pada.

Samo je patnja znanog rastajanja
Što krši srce kad nade umiru
I zato prema izvoru postanja
Kraljevi idu kud mora prodiru.

Pa makar je i zvijezda čudnovata
Nad slamom gdje siroto dijete spava
O nestanku iz svijeta zaborava.

A svijet u snu pod svojim pokrovima
Često i ne zna vrijednosti darova
I nekad se nad svojim putevima
Sjeti ljepote nekog davnog zova.

VERONIKIN RUBAC

Na izlasku iz polumračnog svijeta
Kroz niska vrata kamene kapele
Dirnuh se rukom stropa nadnijeta
Gdje srh me prože pored duše cijele.

U čitavom se čudnom popodnevu
I ne osvrnuh na lik iznad vrata
Gdje vidjeh glavu trnjem okruženu
Što mi se silnom patnjom srca hvata.

Patnja od sviju svjetskih poniženja
Pod teretom od nezahvalnog svijeta
U tihoj šutnji Beramskog kamenja
Teža je od svih poniženih ljeta.

Iznenađen pred ispaćenim licem
Što ni u bolu blagost ne sakriva
Studen me prože cijelim mojim bićem
Što istom patnjom kroz vremena pliva.

Zato se dirnuh srca predanoga
Kristova lica ispaćene slike
U poimanju da se lica moga
Taknuo rubac svete Veronike.

NATPIS VICENTA KASTAVSKOG

Pet stotina i dvadeset šest ljeta
Čeka me natpis iznad bočnih vrata
I ja što stižem s drugog kraja svijeta
Zastajem usred čudnog nedohvata.

Ni latinska ni glagoljska pismena
Ne kazuju mi ni oku ni ruci
Koja je tajna ovdje sakrivena
U nepoznatoj skrivenoj poruci.

I mada znam i pismo glagoljaša
I latinska pismena od starina
Nijednog slova tajna ne donaša
U ovu studen starodrevnih tmina.

Osam u radu pravilnih linija
Nad vratima ko skladba oktostiha
A nema znaka da tajnu probija
Što sakriva kapelica tiha.

Do trena kad me laka ruka taknu
Do oka tamnom slikom premorena
Vincent iz Kastva tiho se primaknu
I kazuje mi poruku s kamena.

I pogledah gdje svako slovo zida
Pokazuje na zaleđe kapele
Koje mi srce otkrovenjem kida
Gdje kosturi se u plesu vesele.

PLES MRTVACA

Kazuju knjige da Vincent Kastavski
Nemade znanja o ljudskim kostima
Kad s freske svi su kosturi mrtvački
Nepodobni svim ljudskim kosturima.

A ja što znadem tajnu kosti svake
Zastajem šutke pod zidom kapele
Gdje slika smrti uz plesne korake
Provodi drugom kraju čete cijele.

Svima su jadna lica užasnuta
I biskupima, djeci, kraljevima
I moćniku. I prosjaku kraj puta
Za razonodu bijelim kosturima.

Sa groznom glazbom svirala i struna
Povorka kreće nepovratu svome
I svaka kost što znanost ih je puna
Majstoru nije ravna Kastavskome.

Jer saznadoh u trenu otkrovenja
Kako neznanjem Vincent mudrost skriva
Da svaka slutnja ljudskog uništenja
Ko besmislica svijetu se dariva.

Napomena: Životpis Asafa Durakovića (1940. – 2020.) objavili smo povodom preminuća u prošlom broju Hrvatskoga slova (br. 1321., str. 13.), a u ovom broju donosimo tekst Darka Utovca (str. 7.)