PROSTOR MIKROPRIPOVIJESTI

DAVID LAGMANOVICH

STUDEN
Glupi umiru od studeni. Doslovno. Po snijegu su ležala trupla. Moji časnici nisu mnogo bolji. Zapažam u njima isti strah, sigurnost u poraz. Da su neprijatelji bili nadljudi, to bih shvatio. No moji se ne boje ljudi: boje se studeni. Počeo sam misliti na svoje povlačenje. Prevario sam se u njima i tek sada vidim razlog: nesposobni su da podnesu različite oskudice, kako sam ja to naučio u svojem tužnom djetinjstvu u Córcegi.

MARCOS
U onoj hotelskoj sobi bila je stara škrinja unutar koje se nalazio rukopis s pripovijetkama. U prvoj pripovijesti se govorilo o zbirki u kojoj je bila jedna pripovijest koja je pripadala klubu pripovjedača. Prva od njih se odnosila na jednu staru škrinju koja se mogla naći u hotelskoj sobi.

CVIJET
Djevojčica se nagnula nad cvijet jedva vidljiv na crvenoj površini zemlje. Pomilovala ga je s beskrajnom nježnosti i poljubila ga s lakoćom povjetarca. Poslije je uzjašila devu i nastavila put. Sada je znala da je oaza blizu.

OČI
Sita sam svojih kritičara. Ono što najviše ljuti moje drugove s putovanja je pogled koji mi upućuju: mrmljaju jer primjećujem sve u okolici, da ne prestajem zapažati nijedan pokret koji me ne može iznenaditi, kada je moja nervoza na vrhuncu i da mi sve ulazi kroz oči, one oči koje oni osjećaju kao prijetnju koju im nameće svaka prisnost. Ne okrivljujem ih: i ja bih, također, želio imati druge oči. No, sve smo mi muhe takve.

GOVORI GREGOR
Uvijek mi je bilo odvratno ono lupetanje o možebitnom preobražaju, kojeg su Francuzi – onako klasični i sitničavi – prozvali metamorfozom. Uvijek sam bio vjeran svojem biću i nikada ga ne bih zamijenio za bilo kakvo ljudsko obličje. Ako bi me rođaci ili drugovi s posla poželjeli smatrati ljudskim bićem, neka im bude; ali na koncu bi se nametnula stvarnost. Jer će, ipak, doći dan kada se nitko ne će iznenaditi da jedan insekt nosi ljudsko ime.

 

 

EDUARDO BERTI

DEVA
Deva se već provukla polovicom svojeg tijela kroz ušicu igle i kada je izrekla laž, izrasle su joj još dvije grbe, i tako je ostala zauvijek uhvaćena.

 

 

CARLOS ALMIRA

BESMRTNOST
Popularni pjesnik je umro i podigli su mu na grobu kip. U podnožju kipa su isklesali natpis koji je tada slavio besmrtnost, a koji sada izaziva ravnodušnost ili smijeh, ili nešto kao kravata na jarčijem kipu. Pakao nije oganj niti led, nego neprolazan brončani kip.

 

 

JAVIER PUCHE

KLEPSIDRA
Dok su ga progonika tri golema vilinska konjica, kiklop je zašao u središte labirinta gdje je bila klepsidra.
Bio sam toliko žedan da sam nepromišljeno uronio glavu u vodu toga milenijskog sata. I pio sam bez mjere i užitka. Kada sam usisao posljednju kap, vrijeme se zauvijek zaustavilo.

 

 

MARÍA PAZ RUIZ GIL

SUVREMENA LEGENDA O VODI
Za vodik se predpostavlja da ne treba nikoga, kreće se u skokovima po svojoj volji. Jednog dana ugađa jednim, drugi dan bocne u oko druge, ali uvijek s držanjem jeftinog kavaljera. Njegovi roditelji, zabrinuti da dječak nikada ne će steći pamet, odveli su ga u glazbenu školu za djecu s problemima. Tamo je bio Oxígeno sa svojom crnom kožom i njegovi Conversi puni cvijeća naslikanih flomasterom. Prvog dana nisu se ni pozdravili, sve dok nisu jednog četvrtka zajedno čekali autobus, i kada su se željeli razdvojiti, nisu više mogli. Sada žive slijepljeni, nikada se ne tuku, smiju se jer piju vode na litre zbog čega kreću u krstarenje po svjetskim morima, miješaju šećer ili se smrzavaju. Oni se ponašaju dobro, premda ih roditelji traže u glazbenoj školi.

 

 

CARMELA GRECIET

KABAO I LOPTA
Sa suncem krajem ožujka mama je živnula i skidala je s tavana kovčege s ljetnom odjećom.
Izvadila je košulje, kape, kratke hlačice, sandale…, i hvatajući svoj kabao i svoju loptu također je izvadila i mojega malog brata Jaima, koji nas je zaboravio.
Čitav travanj i čitav svibanj bili su kišni.

 

Úrsula Wölfel

Pripovijest o dječaku koji je imao oštar pogled
Neki dječak je imao tako oštar pogled da je mogao jednim pogledom presjeći krišku kruha. Također nije trebao kratiti nokte. Dosta je bilo da ih jednom pogleda. Kada bi se dosađivao, mogao je prepilati dasku svojim oštrim pogledom. To je za njegovu obitelj bilo vrlo praktično.
No jednog dana dječak je stao na prozor i pretjerano je gledao ljude.
Sve torbe i lisnice su se otvorile. Jaja, knjige, zelenje, dokumenti, novci, boce piva sve je palo na pod. Odmah su se tri pseća povodca podijelila u dva i psi su se, bijesni, bacili jedan na drugoga.
Jedna plavokosa žena vrlo duge kose odjednom je ostala obrijane glave, a nekom debelom čovjeku spale su naramenice. Osim toga, onima s nasuprotnog balkona pao je suncobran na tanjure s juhom i njihova papigica izgubila je sve perje s repa.
Odonda ovaj dječak uvijek nosi sunčane naočale. Jasno je da su mu sada često nokti dugački i prljavi.

Sa španjolskoga preveo Josip Hećimović NIKŠIĆ

 

David Lagmanovich (1927. –  2010.) argentinski književni kritičar i pisac. Kao istraživač na području mikrofikcije pridonio je postavljanju kritičkih temelja rodu mikropripovijesti s važnim djelima kao što su El microrrelato. Teoría e historia (2006.) i La otra mirada. Antología del microrrelato hispánico (2005.). Kao pisac objavio je, između ostalih, La hormiga escritora (2004.) i Los cuatro elementos (2007.).
Eduardo Berti (Buenos Aires, 1964.), argentinski pisac i novinar.
Javier Puche (Málaga, 1974.) profesor španjolskog i klasičnog pjevanja.
María Paz Ruiz Gil (Bogota, 1978.), kolumbijska književnica i novinarka. Živi u Madridu, a objavljuje Kolumbiji, Meksiku i Španjolskoj.
Carmela Greciet (Oviedo,1963.) španjolska književnica.
Ursula Wölfel (1922. – 2014.) njemačka književnica.