Ivo Škanata, vrijedni bokeljski Hrvat, upozorio me je na rukopisni priručnik za brodske pisare Peraštanina Julija Balovića (1672. – 1727.) uščuvan u dvjema inačicama iz 1693. i 1695.
Trebali smo malim čunom, sami, izdvojeni od ostatka posade, Svebor i ja prevesti žito do Ratca. Nađosmo se u lučici u Traštu. Polako krcasmo tovar. U plićaku ugledah komad svjetlucava nakita i izvukoh ga iz mora. Svebor obori pogled i reče da je vrijeme polasku. More bijaše mirno, tišinu prekidahu tek zaveslaji i pokoja nestašna ptica što se bezuspješno kušala dokopati zrna. „Ja sam ti s Brača“, govorah ptici. „Morat ćeš pronaći drugu plavcu ako misliš jesti“, zasmijavah Svebora, koji šešulu prenamijeni u tanjur za naše slijepe putnike. Uočih kako motri nakit, pa ga upitah zašto to čini. „Jednom davno kod dalekoga otoka i sam naiđoh na nešto slično. Dugo ures hranih da bih ga vratio u more.“ „Zašto?“, upitah. „Zahitih ga kad ostadoh bez nade da ću pronaći Kosjenku, pa pomislih kako je bolje da ga pronađe netko tko ga ima komu pokloniti ili da će ga tkogod odnijeti Kosjenki da po palucanju pronađe put iz Carstva Sjena, o kojemu mi je govorio stari Grk iz prošloga života. Katkad kad zaronim, tražim je u muravi, a kad se umorim, poželim ostati na dnu da mi tišina oduzme bol sjećanja na sve što mi je u životu vrijedilo. Kad manje boli, kažem sebi da ih je blagoslov bio imati (jer imasmo sina), a kad boli, u sebi vičem snagom koja bi razorila moćne gore što nas okružuju. Od prizora iz staroga života živim i zbog njih želim umrijeti. Čudan je život: od misli na toplinu doma bježim u prazne razgovore s posadnicima naše lađe, a kapetanu prepuštam da mi svojom vikom rastjera tmore crnije od onih za najveće oluje.“ Nasmije se Svebor i pogladi jednoga od naših slijepih putnika koji mu je vjerovao onoliko koliko ja poželjeh da netko, nekad, kad moje priče prestanu biti tužne, povjeruje meni.
U hodnicima zgrade Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ za stanke tijekom zagrebačkoga dijela znanstvenoga skupa Identitet Hrvata Boke kotorske uspio sam izmijeniti misli s Ivom Škanatom, vrijednim bokeljskim Hrvatom na privremenome radu u Zagrebu, čiji ste opširni članak o Bokeljskoj mornarici mogli pročitati u tematskome broju Hrvatskoga slova. Upozorio me je, naime, na rukopisni priručnik za brodske pisare Peraštanina Julija Balovića (1672. – 1727.) uščuvan u dvjema inačicama iz 1693. i 1695. Dan nakon našega susreta Škanata je objavio članak na stranicama Radija Dux, jedine hrvatske radijske postaje u Crnoj Gori, pod naslovom Kako se govorilo u Boki kotorskoj u XVII. stoljeću te je u posebnome prilogu izvukao hrvatske riječi i njihove mletačke istovrijednice. Već mi je u razgovoru istaknuo kako su u rječniku uščuvani hrvatski narodni nazivi mjeseci: sičanj (sicagn), veljača (vegliaça), vlažak (vlaxak), listonos (piše se isto), šibajn (scibayn), lipanj (lipagn), ilinštak (illinstak), kolovoz (piše se isto), ruj (rui), listopad (piše se listobad, ali držim da je izgovor istovjetan suvremenomu), studeni (piše se isto) i prosjenac (prosienaz). U odnosu na suvremene hrvatske nazive za mjesece znatnije odstupa tek listonos (danas travanj; inače je taj lik potvrđen među kajkavcima), vlažak (lažak je potvrđen u Dubrovniku) i ilinštak (lik je ilinštak razmjerno često povrđen u mjesnim govorima od Boke do Neretve), a u manjoj mjeri ruj (taj je lik potvrđen u srednjoj Dalmaciji). Iz rječnika je razvidno da je ručak (rucak) još koncem XVII. stoljeća u Boki označivao užinu, a ne objed, da je umjesto turizma sakat u uporabi bila slavenska riječ kljast (kgliast) te da je orijentalizam čakal (çaccali) u bokeljske ušao posredništvom mletačkoga lika zacali (čagalj). U rječniku se nalaze i neki lokalizmi kao što je golopud (kukuruz) usporediv s likom golokud na širemu dubrovačkom području te primjeri treće jotacije kao što je međed (megied). Romanistima će posebno biti zanimljivi zapisani nazivi riba, školjaka i glavonožaca. Ujedno je Škanata istaknuo kako mletačkomu etnonimu Slavo Balović pridružuje slavo-ilirsku (hrvatske su natuknice pod oznakom Slavo-Illirico) istovrijednicu Hrvat (Harvat). Ono što je Balović zapisao nekoliko je godina poslije potvrdio ruski putopisac Petar Andrejević Tolstoj. On je u Perastu i okolici jasno lučio Hrvate od Crnogoraca i Srba. Dakle, i autohtoni Bokelj i namjernik Rus koncem XVII. stoljeća zapisuju hrvatsko ime, pa je to najbolji odgovor onima koji niječu autohtonost bokeljskih Hrvata. Upravo je stoga bokeljsku jezičnu i inu baštinu nužno podastrijeti ponajprije u samoj Boki jer je, nažalost, počesto znatno poznatija jezikoslovcima i drugim znanstvenicima nego domaćim Hrvatima, kojima nije uvijek jednostavno lučiti činjenice od tlapnja susjeda koji su svoje pomorske priručnike prepisali iz hrvatskih u drugoj polovici XX. stoljeća ili ih još nemaju. To se može učiniti samo obrazovanjem, od malih nogu.
Zadovoljstvo održanim kulturnim događanjima katkad pomuti čestitka pod brisačem. „Valjda mi ne će naplatiti kaznu!“, dobacih suputniku na odlasku. „Valjda ne će“, sućutno će sugovornik dok sam otključavao lokot na kovinskome konju. „Valjalo bi naplaćivati vez. Red bi bio: nema mora, ali su fontane blizu“, probudi se u meni poduzetnički duh.