Dobrim namjerama do pakla
Englezi imaju uzrečicu: „Road to Hell is paved with good intentions“, ili u slobodnom prijevodu: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“. Primjerena je to uzrečica za ono što se ovih dana događa na fonu književnosti u Hrvatskoj, ili bi ipak preciznije bilo reći: na fonu kulturne politike.
Naime, u trenutku nastanka ovoga teksta ne stišava se bura u kulturnim krugovima izazvana novim kriterijima Natječaja za dodjelu stimulacija autorima za najbolja književna ostvarenja te prevoditeljima za najbolje prijevode književnih djela, koji raspisuje Ministarstvo kulture i medija. Samo nekoliko dana nakon objave novih kriterija, u javnome prostoru pojavila se peticija kojom se žestoko kritizira rečene kriterije, a koju je do trenutka nastanka ovoga teksta potpisalo dvjestotinjak autora. Očito zatečeni neočekivanom i žestokom reakcijom brojnih književnika, koji su do sada uglavnom šutjeli i gutali sve što im je politika servirala, tvorci rečenih novih kriterija, već su pokušali opravdati svoj posao tvrdnjom kako su im namjere bile iskrene i dobrohotne, a cilj poboljšati dosadašnji sustav ocjenjivanja kroz veću transparentnost (čak ako je ona i samo „polovična“, kako kaže jedan od zagovornika novih kriterija), dodavši kako se sve može popraviti „u hodu“, a brojne nelogičnosti otkloniti već sljedeće godine. Malo čudi pozivanje na „veću transparentnost“ s obzirom na činjenicu da se ne zna točno ni imena ljudi koji su sastavljali nove kriterije, osim ako nije riječ o predsjednicima pojedinih udruga pisaca i prevoditelja uz još ponekog, ministrica bi rekla: „dionika s područja kulture“.
Kako tvrdi jedan od tvoraca novih kriterija, književnici su se žalili na stari način prosudbe još od 2011. godine pa je Ministarstvo bilo spremno cijeli natječaj ukinuti i književnicima potpuno uskratiti tu vrst potpora, jer književnici valjda, ispričavam se zbog cinizma, ionako iz državnog proračuna dobivaju previše sredstava. Ako je vjerovati istome gospodinu, rečena potpora zadržana je zahvaljujući apelima udruga pisaca i književnika i cijeli je program „dignut iz mrtvih“, ali pod uvjetom da se načini „konkretne kriterije“ vrednovanja. Ako je, velim, ova tvrdnja točna, jasno je da je baš Ministarstvo kulture inzistiralo na „konkretnim kriterijima“. To je ono isto Ministarstvo koje je sve umjetnike, pa i književnike, nedavno proglasilo „djelatnicima u kulturnim i kreativnim industrijama“, a sukladno tome i umjetničko (književno) djelo valjda postaje nekakav „industrijski poluproizvod“ estetsku vrijednost kojega se može brojčano kvantificirati. Slijedom takvog načina razmišljanja dobili smo sada i novi sustav mjerila koji je podijeljen na dva dijela: numerički (bodovni) i estetski.
Nedavno sam u časopisu „Republika“ objavio tekst naslovljen „Dajte mi veću lopatu“. Pisao sam o tome kako se ja, sve otkako je vrla nam ministrica kulture, definirajući umjetnike u svojem eurobirokratskom novogovoru, u hrvatski jezik uvela novu sintagmu „djelatnici u kulturnim i kreativnim industrijama“, osjećam kao Alija Sirotanović, „heroj socijalističkog rada“ i svjetski rekorder po količini iskopanog ugljena u jednome danu. I njegov se uspjeh mjerilo brojevima – baš kao što novim kriterijima za Natječaj za najbolja književna ostvarenja u republici Hrvatskoj predlažu Ministarstvo kulture i medija te stručnjaci koji su osmislili rečene kriterije, a koji bi kriteriji trebali biti primijenjeni na hrvatske književnike i njihova ostvarenja već ove godine. Prihvatimo li logiku i filozofiju rečenih stručnjaka, ta vrst „vrijednosne“ kvalifikacije temeljene na egzaktnim brojkama (bodovima dobivenim za neku književnu nagradu, sudjelovanje na nekoj književnoj smotri, prikupljenim prikazima knjige u tiskovnim medijima, i t.d.) sasvim je razumljiva ako se, knjigu drži robom, a književnike „djelatnicima u kulturnim i kreativnim industrijama“. No, moram priznati kako se ne mogu oteti dojmu da je izvor takva rezoniranja, premda ima onih koji drže kako je naše Ministarstvo cijelu ideju tek preuzelo iz prakse europske birokracije, ustvari naslijeđe polustoljetna razdoblja socijalističkog jednoumlja, ili drukčije rečeno, ona poznata marksistička maksima o kvantiteti koja prelazi u kvalitetu, što je tako uvjerljivo diskreditirana u praksi!
No, vratimo se još jednom tim novim numeričkim kriterijima koji bi trebali uvesti, kako nas uvjeravaju njegovi tvorci, više transparentnosti u cijeli postupak ocjenjivanja kvalitete književnih djela ili književnih prijevoda. Cijeli prvi dio prosudbenog postupka, dakle onaj numerički, podijeljen je u tri kategorije: Nagrade; Predstavljanja djela na smotrama i festivalima; te Kritike i prikazi. Nažalost, cijeli niz nelogičnosti i propusta svjedoči o tome da se tom segmentu pristupilo krajnje aljkavo i neprofesionalno. Primjerice, u kategoriju Nagrada, za koju se dobiva čak 40 bodova, kao jednako vrijedne uvrštene su nagrade „Kamov“ i ona T-portala, „Goran“ i „Prozak“, ili nagrada „Fric“ ustanovljena prije samo četiri godine i „Ksaver Šandor Gjalski“ koju se dodjeljuje već četrdeset godina. Ipak, najnevjerojatniji podatak je da isti broj bodova donose nagrada „Edo Budiša“ i „Nazorova nagrada“! Ako niste čuli za nagradu „Edo Budiša“, nemojte se brinuti, nije ni autor ovih redaka. Morao sam guglati da bih ustanovio kako je riječ o nagradi koju je, pretpostavljam, ustanovila istarska županija, a dodjeljuje se u Pazinu za zbirke kratkih pripovijesti autora mlađih od 35 godina. U propozicijama natječaja za rečenu nagradu stoji i sljedeće: „Nagrada ‘Edo Budiša’ dodjeljuje se jednom godišnje autoru/ici do 35 godina starosti kojem/kojoj je u 2020. godini objavljena zbirka kratkih priča na području (valjda bi trebalo pisati „na jeziku“) s kojeg nije potreban prijevod na hrvatski jezik (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora)“. Drugim riječima rečeno, nagrada se dodjeljuje djelu iz „regiona“ napisanom na nekom svima razumljivom srpsko-hrvatskom, ili možda balkanskom jeziku! Takva nagrada stavljena je uz bok „Nazorovoj“ i donosi isti broj bodova kao i najznačajnija književna nagrada u Republici koju dodjeljuje politika, točnije Ministarstvo kulture i medija. Nadalje, za pretpostaviti je da rečena „regionalna“ nagrada donosi vrijedne bodove samo nekom autoru iz Hrvatske, jer u propozicijama javnog poziva na Natječaj Ministarstva kulture i medija za dodjelu stimulacija autorima za najbolja djela objavljena u Hrvatskoj već u prvom članku javnoga poziva jasno stoji: „Na ovaj Poziv mogu se prijaviti autori i prevoditelji s prijedlogom književnih djela čije je prvo izdanje objavljeno na hrvatskom jeziku kod izdavača registriranih u Republici Hrvatskoj…“
Dok su sastavljači novih kriterija za valorizaciju djela hrvatskih književnika u svojim propozicijama našli mjesta za spomenute „regionalne“ nagrade, indikativno je, a i sramotno, da mjesta nije bilo za, primjerice, nagradu „Drago Gervais“ ili nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti!? To je ona aljkavost i neprofesionalnost koju spomenuh gore. Stječe se dojam da su tvorci ovih novih kriterija samo nabacivali sve nagrade koje su im u nekome trenutku pale na pamet pa su im neke jednostavno promaknule. Tako se, primjerice, za Povelju Julije Benešić može dobiti 30 bodova, ali Nagrada Julije Benešić ispuštena je iz popisa nagrada za koje se dobiva 40 bodova. No, i taj mali problem može se otkloniti „u hodu“, kako nas uvjeravaju neki od tvoraca ovih kriterija.
Ništa bolje stanje nije ni glede kategorije Predstavljanje knjige na smotrama i festivalima. Za djelo tako promovirano, ali samo na nekim smotrama i festivalima, dobiva se 15 bodova. To su KaLibar, Lit-Link, Prvi Prozak, Ovca u kutiji ili, pazite sad, Zagrebački književni razgovori! Cijeli niz godina bio sam članom povjerenstva za Zagrebačke književne razgovore, od čega čak četiri godine i njegov predsjednik. Za svojega mandata pokrenuo sam i biblioteku Zagrebačkih književnih razgovora u kojoj bismo svake godine preveli na jedan strani jezik i objavili neko kapitalno djelo hrvatske književnosti. Tijekom pet godina objavili smo slovima i brojkom pet (5) naslova, dok nam to isto Ministarstvo nije smanjilo potporu za ZKR za 57 posto te posve uskratilo potporu za biblioteku. Posljednja knjiga objavljena je 2013. godine. Koliko mi je poznato i ako me sjećanje ne vara, na ZKR-u predstavljali smo samo djela objavljena u biblioteci Razgovora, te povremeno, ali vrlo rijetko, ponekog od stranih sudionika Razgovora. No pustimo na čas ove propuste tvoraca novih kriterija po strani. Ono što posebice bode oči jest činjenica da se za knjigu predstavljenu na nekim drugim smotrama, kao što su Goranovo proljeće, Drenovački pjesnički susreti ili Galovićeva jesen, dobiva samo 10 bodova. Zaista bih volio čuti obrazloženje „stručnjaka“ koji su osmislili nove kriterije, po kojim je to mjerilima za čak pet bodova vrjedniji jedan Lit-Link ili KaLibar od Galovićevih jeseni, Kvirinovih susreta ili Goranova proljeća.
Bodovanje kategorije Predstavljanje knjiga na smotrama i festivalima potaknulo je i cijeli niz drugih prigovora od kojih ću ovdje izdvojiti samo još jedan. Brojni autori naglasili su kako su neki od njih a priori time hendikepirani, jer rijetko odlaze na književne smotre iz niza razloga – neki stoga što organizatori takvih skupova obično ne pokrivaju putne troškove, niti nude honorare, a ne osiguravaju ni smještaj. Također je velik broj onih autora koji nisu u mogućnosti nazočiti rečenim manifestacijama iz zdravstvenih ili obiteljskih razloga, što je posebice aktualno danas u vrijeme pandemije izazvane koronavirusom. A ima i onih književnika koji iz načelnih razloga ne nastupaju na takvim smotrama i skupovima. Svi su oni automatski zakinuti za 10 ili 15 bodova u usporedbi s kolegama koji su redoviti sudionici kojekakvih okupljanja. Volio bih čuti i zašto su iz ove kategorije isključena predstavljanja knjiga na brojnim tribinama spisateljskih udruga ili po knjižnicama?
Treći kamen spoticanja u ovom nepromišljenom projektu jest kritičko-medijska recepcija nekog djela. I u toj su kategoriji tvorci novih kriterija načinili stanovitu klasifikaciju pa se tako za osvrt u nekim listovima i časopisima može dobiti 10 bodova, u drugima 7, a u trećima samo 4 boda. Koliko je ova klasifikacija rađena nestručno i neprofesionalno potvrđuje i književnik te urednik časopisa Europski glasnik Dražen Katunarić koji naglašava kako je Ministarstvo svrstalo Europski glasnik u kategoriju od 7 bodova, premda rečeno glasilo uopće ne objavljuje književne kritike! U istu kategoriju svrstani su i tako cijenjeni i ugledni časopisi kao što su Poezija, Vijenac, Forum i Kolo, dok se istodobno u kategoriji od 10 bodova (dakle onoj cjenjenijoj) nalaze Jutarnji i Večernji list te Republika, Književna republika, kao i portali Booksa.hr i Kritika hdp. Najmanje cijenjene osvrte i kritike, za koje se dobiva samo 4 boda, objavljuje se u Književnoj reviji, časopisu Kaj, ili na portalu Stav.com. Tako barem drže tvorci ovih kriterija. Prema istima, kritika objavljena u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo posve je bezvrijedna. Taj se tjednik, naime, uopće ne spominje! Englezi bi rekli: Mind boggles! Ili u našoj inačici: Da ti pamet stane!
A meni se nameće i jedno pitanje: Ako su u bodovanje književnih djela prijavljenih za rečeni natječaj Ministarstva kulture za najboljih dvadesetak knjiga objavljenih u Hrvatskoj uključeni i tiskovni mediji te poneki portali, zašto su isključeni elektronički mediji? Zašto se ne dobiva bodove za predstavljanje knjiga na TV-u i radiju? Ovo je, dakako, samo načelno i retoričko pitanje, jer sam nedavno napisao oštar kritički osvrt na otužnu estetsku vrijednost kulturnih emisija, a posebice onih posvećenih knjigama i književnosti, u programima „hrvatske katedrale duha“, u kojima se u načelu pojavljuju uglavnom isti, kako se to danas voli reći, „umreženi pisci“, neki i po više puta, dok se one druge uporno i sustavno već godinama zanemaruje i prešućuje. Nisam stoga jedini koji drži kako su i ovi novi kriteriji vrednovanja zamišljeni tako da pogoduju određenoj skupini viđenijih i medijski eksponiranijih pojedinaca, ili drukčije rečeno, literarnih „posvuduša“, a čija otužna, da ne velim bezvrijedna, djelca vrlo često ne zavrjeđuju ni desetinu ukazane im medijske pozornosti.
Jedan od zagovornika novog oblika vrednovanja književnih djela u nedavnom intervjuu zapitao se retorički: „Ako netko misli da se knjige ne može vrednovati, čemu onda kritika uopće, nagrade…?“ Isti gospodin, međutim, svjesno ili ne, brka kruške i jabuke. Književna kritika, čak i ona negativna, temelji se na nekim estetskim prosudbama, a ne na numeričkom zbrajanju bodova prikupljenih temeljem eventualnih nagrada, nastupa na književnim manifestacijama, ili kritika objavljenih u vrlo dubiozno rangiranim listovima i časopisima. Ova primjena posve krivih kriterija u procjeni kvalitete nekog umjetničkog djela podsjetila me na jednu scenu iz davno viđenog filma. U filmskoj biografiji Georga Gershwina „Rapsodija u plavom“ iz 1945. godine, otac velikog skladatelja Moishe (Morris) prikazan je kao glazbeno neuk čovjek koji je kvalitetu svakog novog djela svojega sina određivao dužinom trajanja pojedinog djela – što je djelo bilo duže, to je bilo bolje! Stoga je na sve sinovljeve premijerne koncerte nosio štopericu i mjerio trajanje skladbe. Možda bi tvorci novih kriterija mogli uvesti još jednu kategoriju – dužina nekog djela – pa bi tako djela od 100 do 150 stranica dobivala 10 bodova, ona od 150 do 300 stranica 15 bodova, a djela preko 300 stranica 20!
Spomenuh lošu, ili negativnu kritiku. Prema novom sustavu bodovanja, kako je netko već primijetio, suočeni smo s grotesknim apsurdom prema kojem će neki autor, ako je u više glasila ili časopisa njegovo djelo dobilo negativne kritike, prikupiti više bodova od autora koji je, primjerice, u nekom ozbiljnom i cijenjenom časopisu dobio samo jednu pozitivnu kritiku.
Tvorci novih kriterija, istini za volju, ističu kako će osim ovog numeričkog segmenta i dalje postojati prosudbeno povjerenstvo, kao svojevrstan korektiv, a koje bi trebalo biti sastavljeno od stručnjaka i čiji bi se sud temeljio ponajprije na estetskim kriterijima. Ako je to točno, čemu onda uopće ove besmislene bodovne tablice? Zagovornici ove kombinirane, numeričko-estetske metode, uvjeravaju nas kako je ona i „europsko načelo“. To je, dakako, samo još jedna od onih „s visoka“ izrečenih tvrdnji gospodina i inače sklona takvim tvrdnjama bez ikakve argumentacije. Proveo sam više od četvrt stoljeća u zemljama te Europe i nigdje, baš nigdje i nikada, nisam bio svjedokom da su se nekakve nagrade, potpore ili stipendije književnicima temeljile na takvim „kombiniranim“ metodama. Ovakav spoj numeričkog i estetskog prosuđivanja nekog umjetničkog djela, budimo sasvim jasni, nije ništa drugo nego pilatsko pranje ruku i odbacivanje odgovornosti djelatnika ministarstva i onih koji bi trebali sjediti u takvim povjerenstvima. Ako su dosadašnja žiriranja bila kritizirana kao nerazvidna (nerazvidna), a članovi takvih povjerenstava prozivani zbog pristranosti, onda je to stoga što su u njima sjedili, i to valja otvoreno reći, neetični i nestručni ljudi, koji pri tome još nisu bili dužni ni argumentirano obrazlagati svoje odluke. A rješenje je vrlo jednostavno: treba pronaći kompetentne i nepristrane književne stručnjake, kojih mi sasvim sigurno imamo, i koji će biti spremni preuzeti odgovornost te posao prosudbe odraditi stručno i pošteno, a svoj sud potkrijepiti argumentiranim pisanim obrazloženjima.
No, ono što je, držim, još važnije jest činjenica da treba iz korijena promijeniti cijeli sustav potpora koji preferira nakladnike i knjižare (i to samo neke), a zanemaruje književnike (i opet samo neke), bez kojih, in ultima linea, ne bi bilo ni knjige, a onda ni nakladnika, ni knjižara, ni distributera. Gospodi u Ministarstvu kulture već bi i sama činjenica da su ovaj put književnici odbili šutjeti, da ih je, u samo nekoliko dana, više od stotinu i pedeset potpisalo prosvjednu peticiju, trebao bi biti dostatan znak da je ovaj put vrag odnio šalu i da je krajnji čas za korjenite promjene. Razmetanje frazama preuzetim iz europskog birokratskog novogovora više nije dostatno. Štoviše, krajnji je čas da se napokon učini nešto smisleno i konstruktivno ako se želi očuvati lijepu pisanu riječ, a s njom i dio nacionalnog i kulturnog identiteta u zemlji u kojoj statistički podatci iz godine u godinu pokazuju kako, usuprot navodno razrađenoj strategiji ministarstva za poticanje čitanja, čitanost iz godine u godinu sustavno opada pa danas imamo pedeset posto ispitanika koji u godini dana nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu.1
Nikola ĐURETIĆ
1 Očito zatečeno burnom reakcijom kulturne javnosti na nove kriterije vrednovanja kvalitete književnih djela, Ministarstvo kulture i medija žurno je reagiralo na prosvjednu peticiju kulturnjaka priopćenjem objavljenim na vlastitim mrežnim stranicama 29. ožujka 2021. Nažalost i to je priopćenje prepuno ispraznih frazema o unapređivanju statusa autora i „otvorenosti za sve konstruktivne prijedloge“. Ali, odgovora na sve utemeljene prigovore potpisnika prosvjedne peticije glede nelogičnosti i apsurdnosti novih kriterija za prosudbu kvalitete nekog djela, ili šlampavo i neprofesionalno odrađen posao onih koji su sastavljali rečene kriterije – jednostavno nema. Umjesto toga, Ministarstvo kulture krivnju prebacuje na skupinu stručnjaka (predstavnike umjetničkih udruga koji su predložili nove kriterije) te se ograđuje od svake odgovornosti i pilatski pere ruke.