Ponavljanje / Obnavljanje
U svojem slikarstvu Josip Ivanović problematizira temu pod naslovom Autići koju smo mogli čitati na njegovim zadnjim samostalnim izložbama postavljenim u referentnim galerijama i u netom minulom desetljeću. Kad ovdje iznosim tvrdnju da autor problematizira posve određenu temu tada nastojim skrenuti pozornost na tu činjenicu koju ću razmotriti s više motrišta. Jedno, i prvo među njima jest ono motrište koje proizlazi iz same teme, jer je evidentno da je ta likovna činjenica, odnosno, ishodišna točka ovoga slikarstva – auto. Upravo ta likovna činjenica usmjerava nastojanje za cjelovitom percepcijom slikareve teme opservirane u nekoliko ciklusa i prezentirane, kao što sam napomenuo, na hrvatskoj likovnoj sceni sa zamjetnim odjekom u kulturnoj javnosti. Drugu sastavnicu prepoznajemo u općepoznatoj činjenici da slikar likovnim jezikom govori o autu kao nezaobilaznom prijevoznom sredstvu i dragocjenom pomagalu u svakodnevnom životu pa se stoga može bez pretjerivanja kazati da je to stvarnost u svim narodima i kulturama, da je, k tome, medijskim terminom rečeno – planetarno popularna, i, zasigurno, jedan od najsnažnijih simbola suvremene civilizacije. Gotovo bi, s malo natege, mogli ustvrditi da je upravo ovaj slikarev motiv obilježio 20. stoljeće te da je i ranije bio poticaj mnogim umjetnicima kao dominantan motiv i u znamenitim likovnim smjerovima, primjerice, u futurista i pop-arta, performansa i happeninga i dr., ili pak u velikim autorskim likovnim djelima s potpisima Cesarea, Dalia i drugih. S jasnom distinkcijom kazat ću da naš slikar ne problematizira svoju temu s ovako skiciranog motrišta koji implicira znanstveni pristup, poglavito onaj ekološko-sociološki, isto tako je na dostatnoj distanci od svakog gospodarsko-financijskoga i urbano-organizacijskog motrišta. U slikarstvu Josipa Ivanovića ne ćemo naći elemente koji bi upućivali na zaključak da je na njima stvarao s takvih prosudbenih motrišta, još ćemo slabije proći budemo li tražili da je tomu težio. Jednostavno, valja zaključiti, nije na takvim premisama opservirao u svojem likovnom djelu. Dakle, unatoč činjenici da Josip Ivanović nije iscrpnim analitičkim postupkom kakvog znanstvenika u spomenutim disciplinama i njihovim metodologijskim postupcima problematizirao istu i zajedničku temu, ipak je drugim putem došao na isti cilj i prispio na pravo odredište u valjanom zaključku. Drukčije kazano, Ivanović nije znanstvenim, nego intuitivnim, nije racionalnim nego iracionalnim postupkom „vozio“ svoje autiće svojim istraživačkim putem prema istom smjeru, dakle, problematiziranju suvremene civilizacijske teme jednako privlačne znanstvenicima i umjetnicima pa je njegov pristup bliži spomenutim likovnim klasicima 20. stoljeća nego onima znamenitih znanstvenika. Valja naglasiti da se Ivanović svojim pristupom temi i slikarskim postupkom usredotočio na civilizacijsku problematiku impostiranu u suvremenom životu ponajprije s intelektualnog i humanističkog, te likovnog motrišta. Zaokupljen, dakle, u suvremenom civilizacijskom kontekstu neizvjesnošću i nesigurnošću kao njegovim sastavnicama slikar zapravo duboko zasijeca u temeljna pitanja ljudskoga postojanja koja poentira simboličkim konotacijama kroz jedan od najznačajnijih civilizacijskih simbola – auto. U ciklusu slika naslovljenom Autići nimalo slučajno podvlači rečenu intelektualnu komponentu odredivši svoje motrište izrazito ironijskim određivanjem teme u – deminutivu. Vrh toga, istu ironijsku sastavnicu naglašava kako samom umanjenicom tako i njezinom pluralnom sastavnicom, množinom, a ne jedninom, i time još jasnije i intenzivnije izražava bitnu odrednicu ljudskoga postojanja u suvremenom svijetu kazujući o gubitku ljudskog identiteta. Deminutivom i pluralom slikar nivelira individualno i posebno, briše vlastito i osobno, stavlja poguban znak jednakosti među ljudima čija se egzistencija sunovraćenje u tragizmu jednoličnosti, jednodimenzionalnosti, uniformiranosti – u beskonačan niz istoga, u – serijski broj i apsurdno postojanje. Seriji Ivanovićevih slika Autići mogao bi biti sinonim Ljudići jer se množenjem jednoga mutiraju replike i recikliranja, ništi se razlika posebnoga od općega, i apsolutno potire ljudskog u čovjeku i humano u društvu, i razotkriva stvarnost postojanja nehumanog kao bitne sastavnice suvremenog čovjeka i društva. Slikar taj duboki tragizam suvremene civilizacije osnažuje autentičnošću egzistencijalističkog diskursa kao svojom temeljnom odrednicom izraženom sugestivnim likovnim jezikom i aktualnošću teme. Svakako valja napomenuti i onu sastavnicu koja snažno determinira Ivanovićev slikarski postupak, to jest, načelo varijacije. Zasigurno kao malo koje načelo ovo se učvrstilo u samom temelju moderne umjetnosti i široko rasprostrlo u brojnim postmodernističkim inačicama. Upravo na tom postmodernističkom konceptu Josip Ivanović razvija likovnu tezu na temu Autići pokazujući kultiviranim slikarskim postupkom jasnoću svojih intelektualnih motrišta i estetskih opredjeljenja. U obje sastavnice autor je znalački rastvorio temu Autići u suvremenu i aktualnu egzistencijalističku dvojbu bremenitim pitanjima ljudskog postojanja. Discipliniranim slikarskim umijećem dosljedno provodi načelo varijacije u čvrstu likovnu strukturu stvarajući na staroj temi novi ciklus slika u kojemu prepoznajemo važne pomake u percepciji i sigurne iskorake u otkrivanju novih mogućnosti u samom slikarskom postupku. Naime, evidentni su slobodniji potezi kistom, učestaliji unosi kolorističke akcentuacije te prožimanje slikarskoga postupka ekspresionističkim i gestualnim i, unatoč činjenici da naglašavajući vitalističku komponentu, nije potirao meditativnu i spekulativnu.
Čini se da je posljednjim ciklusom slika Josip Ivanović majstorski opservirao načelom varijacije dobro znanu temu Autići produbljujući značenjsku vrijednost svojeg stvaralaštva primarno slikarskim postupkom i novim simboličkim konotacijama. Serijom novih slika Ivanović potkrepljuje tezu da je načelo varijacije kreativan postupak koji u poznatom otkriva nepoznato, produbljuje epistemiološku sastavnicu i razmiče horizont novom obzoru, otkriva u starom novo, isto oblikuje drukčijim. I, nadasve, usustavljuje stvaralački proces kao stalnu preobrazbu kojom se vlastiti izraz ponavljanjem motiva obnavlja postupkom, odnosno, varijacijom rastvara, imaginacijom stvara.
Milan BEŠLIĆ