Kad je riječ o ulozi štokavske ikavice u hrvatskoj kulturi, mene je, kad su u pitanju Bunjevci, pomalo iznenadila preporuka Sanje Vulić, da hrvatski bunjevački književnici prijeđu na pisanje hrvatskim standardnim jezikom kako ih se ne bi svrstavalo u „novonastalu bunjevačku književnost“
Danju smo veslali podalje od obale čuvajući se gusara iz grada u kojemu je još bilo Saracena i Jeđupa. Ploviti debelim morem nakon mjeseci plovidbe zaljevom doimalo se poput putovanja u daleke i nepoznate zemlje, a u beskraju obzorja bijasmo tek jednom točkom, sitni poput zrna pijeska u pustinji. Noću bismo se bližili obali oslanjajući se na mjesečinu koja nas je cjelivala prigušenom svjetlošću. Luči na dijelu kopna koje su osvojili naši neprijatelji bijahu slabašne, a zvona ondje desetljećima ne odjekivahu. Pitah se kako li je živjeti u mraku bez njihova zvuka koji je i nas, prognane sinove Evine, krijepio i razbijao nam tišinu čamotinje što nam se urezivala u kožu žešće od užadi i brazda oštra stijenja, tišine koja nam je sužnjila um jače od svake pogibelji što nam se nadavala. Katkad pomišljah da smo i takvi kakvi jesmo, osuđenici na život bez topline doma i bliskoga lica, gotovo polubožanstva koja su, iako lišena olimpske svjetlosti, vječna, da nam se ništa na ovome svijetu ne može dogoditi jer smo zaštićeni životom bez nade, ali ipak osuđeni na život, na vječnost, kakva god ona bila, no pomisao me je na život bez zvona plašila toliko da se prekrih krpaturom kako bih zaustavio studen što me obuzimala. Pripustih sebi i slijepoga putnika te skupa gledasmo kako Svebor vesla dok mu je mjesečina zlatila put. Blaga svjetlost me umiri te se načas ponadah kako će i mene blišćavci odvesti do svijeta u kojemu će višnje sile s našega lica otrti svaku suzu s naših očiju te da će u tome svijetu i moje priče napokon prestati biti tužne.
Iako oko izbora jezične teme u novinama i na portalima zamru, to ne znači da ih nema. Pitanje je tzv. bunjevačkoga jezika otvorilo raspravu ne samo o postanju štokavske ikavice i etničkomu podrijetlu štokavaca ikavaca (što je zapravo i dubinski cilj pokušaja rashrvaćivanja Bunjevaca), nego i o njezinu rasprostiranju, pa i o mogućoj važnijoj ulozi u hrvatskoj kulturi. Prvo treba naglasiti kako je štokavska ikavica danas u Hrvatskoj institucijski zaštićena jer su kao nematerijalno kulturno dobro u Hrvatskoj zaštićeni mnogi štokavski ikavski govori, a i u BiH je stanje znatno bolje nego u posljednjih stotinjak godina. Naime, iako ikavica ondje nema institucijsku zaštitu, od 2007. održavaju se znanstveni skupovi posvećeni njoj u organizaciji krovnoga hrvatskog književnog društva (DHK HB), izdaju se rječnici itd. Ako je štokavska ikavica većim dijelom XX. stoljeća i bila ugrožena ne samo standardnim jezicima (u BiH ponajprije čudnovatim kljunašem složenoga imena), nego i odnosom samih govornika (slično kao čakavci u Dalmaciji štokavci su ikavci svoj idiom smatrali manje prestižnim), danas je stanje potpuno obrnuto (poglavito u Dalmaciji), pa se i mjesni govori počesto pretpostavljaju standardu. Takvi su potpuni preokreti u hrvatskome društvu česti, ali nisu dobri. Zaštita govora da, ali ne nauštrb standarda jer se mjesni govor i standard međusobno ne potiru, svaki ima svoju ulogu! O sužavanju ikavskoga govornog područja može se govoriti, no ako se on nekoć (poglavito u BiH gdje je ikavica, kao i u Bačkoj, bila tipična hrvatska odrednica) sužavao iz političkih razloga, njegovo je sužavanje ili širenje danas ponajprije demografski uvjetovano. Štokavska ikavica danas jako dobro stoji u Dalmaciji, zapadnoj Hercegovini, jugozapadnoj Bosni i Lici, a nešto lošije u Slavoniji zbog velikih migracija na tamošnje područje. Istina jest i da suvremeni dijalektološki zemljovidi češće prate entitetske granice nego odražavaju stvarno stanje, pa se po njima u Općini Ravno s južne hrvatski govori do Glavske (iako Hrvata nema istočno od Ivanjice), a na sjevernoj uopće ne govori (iako i danas ima Hrvata u Čavšu, Kotezima, Orašju, Dolu i Prhinju, a do 1945. bili su izrazita većina u Dubljanima). Ujedno iz njih ne možete razabrati da najjugoistočniji hrvatski govori nisu bokeljski, nego barski. Kad je, pak, riječ o ulozi štokavske ikavice u hrvatskoj kulturi, mene je, kad su u pitanju Bunjevci, pomalo iznenadila preporuka Sanje Vulić, na koju me je upozorio mladi kolega Viktor Matić, da hrvatski bunjevački književnici prijeđu na pisanje hrvatskim standardnim jezikom kako ih se ne bi svrstavalo u „novonastalu bunjevačku književnost“ te se u potpunosti slažem s njim da se pisanje bunjevačkom ikavicom ne bi smjelo braniti, nego poticati jer je upravo ikavica kao izrazita hrvatska odrednica uščuvala posebnost hrvatskih Bunjevaca, a nakon prepuštanja bunjevačke ikavice susjedima na red bi došla bosanska, pa hercegovačka itd. Vjerujem, ipak, da tako kratkovidni nismo, a i da prof. Vulić ne misli baš tako.
Gostovanje jedne skupine košarkaša u Sinju izazvalo je tektonske poremećaje. Zbog snažnih su se zvučnih efekata pred članom uprave jedne važne tvrtke povukli sirijsko-bosanski migrant (Pa ovako nisu pucali ni u Alepu, ni na Markalama.) i kulturni trudbenik (Kao da mi Let 3 svira nad glavom.), a pri povlačenju su čuli razgovor dvaju Sinjana: „Dujo, nisan zna da pilana rada i vikendon. Oka nisan sklopija, a pola mi je suda palo s kredence. Kako je bilo u tebe?“ „Palo mi mlatilo na guvnu. Mislija da je potres!“