Sve do 1990. o Bleiburškoj tragediji nije se u javnosti govorilo, niti su se smjele održavati komemoracije, koje su se od početka proglašavale protujugoslavenskom i ustaškom propagandom. No, i danas, nakon trideset godina od demokratskih promjena obljetnica velikoga partizansko-komunističkoga zločina nedopustivo je obilježena tiho i skromno
Ove godine je iznimno skromno obilježena obljetnica Bleiburške tragedije. Više se govorilo i govori o pozdravu „Za dom spremni“ nego o jednoj od najvećih klaonica Hrvata nakon II. svjetskog rata. Olako se prelazi i preko činjenice da su oni koje su partizani od Bleiburga, Slovenije, Srbije, pa sve do Makedonije na tzv. Križnim putovima ili, bolje rečeno, Putovima smrti likvidirali bez identifikacije. Niti su utvrđivali krivnju, niti zarobljenike slali na suđenja.
Prema Đilasu u to vrijeme likvidirano je između 20 i 30.000 Hrvata. Franjo Tuđman procijenio je da je bilo od 35 do 40.000 žrtava, dok britanski povjesničar, grof Nikolai Tolstoy, prihvaća brojku od oko 60.000 stradalih – od Bleiburga do „križnih putova“. Nu, neki procjenjuju da je ipak riječ o više stotina tisuća žrtava, što bi najvjerojatnije bilo i najtočnije.
Sve do pada komunizma, odnosno do demokratskih promjena 1990. o Bleiburškoj tragediji nije se u javnosti govorilo, niti su se smjele održavati komemoracije, koje su se od početka proglašavale protujugoslavenskom i ustaškom propagandom.
Uz to, neprestano se tvrdilo da Josip Broz Tito uopće nije znao za Bleiburg (!?), a da sve bude još komičnije i danas te i druge zločine (najveće poslije 1945. u Europi) malo tko, poglavito u svijetu, i spominje. I hrvatska veleposlanstva o tome šute. A da su „svi“ i te kako dobro znali za zločine na Bleiburgu govori i podatak da je prema zapisima Milana Baste, jednog od partizanskih krvnika, kolona koja se iz Bleiburških polja vraćala natrag, bila duga gotovo 60 kilometara, od Dravograda do Maribora! Po zapovijedi Josipa Broza Tita i njegovih suradnika, u to nema sumnje, kolone iznemoglih ljudi tukli su topovima, gađali iz ratnih zrakoplova i svime čime su stigli, a one koji nisu mogli dalje likvidirali su – metkom u potiljak.
Ovih dana koliko god malo čitamo
i slušamo o Bleiburgu, ništa se ne čuje
o Maceljskoj šumi i ostalim
grobištima s hrvatskim kostima
Već kod Maribora (Tezno) sve „raspoložive“ grabe bile su pune strijeljanih ili iznemoglih. O tome je snimio i odličan igrani film Jakov Sedlar (scenarij Ivan Aralica) „Četverored“, ali neki su kasnije rekli da je to ipak „kamilica“ prema onom što se na Križnim putovima stvarno događalo.
Nu, dok ovih dana koliko god malo čitamo i slušamo o Bleiburgu, ništa se opet ne čuje o Maceljskoj šumi.
Naime, štošta još do danas ne bi znali o tamošnjim strašnim partizanskim zločinima da ne postoji Udruga Macelj 1945. i njezin najzaslužniji član, poduzetni hrvatski domoljub Damir Borovčak, koji je svojedobno, povodom 70. obljetnice komunističkih zločina, objavio i opsežnu monografiju – Macelj 1945.
Knjiga je prepuna dokumenata, fotografija, faksimila, ali ni jedan primjerak tog iznimno vrijednog djela dosad nije otkupila ni jedna državna institucija. (Sic!). O zločinima u ovoj šumi snimljen je i dokumentarni film Macelj – Titovo stratište autorice Nade Prkačin.
U ovoj šumi, strave i užasa, gdje se još danas nailazi na ljudske kosti, pored tisuća i tisuća ubijenih Hrvata, među kojima je bio i veliki broj žena, djece i staraca, partizani su okrutno ubili i 21 svećenika, franjevca i bogoslova (Lijepa bukva, 4/5. lipnja 1945.).
Na komunističkom montiranom suđenju u Zagrebu 3. listopada 1946., zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, a danas Blaženi, uz ostalo je rekao: „Vi ste učinili fatalnu pogrješku, što ste pobili svećenike. Narod vam to nikada ne će zaboraviti.“
Krivci za ovaj strašni zločin koji je također naredio Josip Broz Tito, a koji imaju svoja imena i prezimena, ostali su, nažalost, nekažnjeni.
Jedan od onih kojeg optužuju za masakr nevinih Hrvata u Maceljskoj šumi bio je i tadašnji komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Ni njemu se ništa nije dogodilo, a bivši „žalosni“ predsjednik RH Stjepan Mesić čak mu je javno dao potporu posjetivši ga u njegovu domu u Zagrebu 17. srpnja 2009. Nevjerojatno, ali istinito.
U Maceljskoj šumi ima još mnogo masovnih grobnica. U njima su kosti Hrvata koje su partizani poput životinja dotjerali „na klanje“ iz Bleiburga. Oko 1100 dosad je pokopano. A kad će kosti ostalih mučenika – ne zna se.
Nu, u međuvremenu razni pupovci, krausi, goldsteini, klasići, teršeličke, pusići, josipovići, mesići i slični obilaze ili govore i pišu o ustaškim žrtvama.
Hrvatski mučenici ih ne zanimaju, jer su oni za njih, nažalost, građani drugog reda!
Spomenimo još riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića koje je napisao u Spomen knjizi žrtava Macelja:
– Ovi se naši pokojnici više ne će vratiti, ne će nam moći progovoriti i prenijeti koliku su bol i patnju morali pretrpjeti i u kakvim su mukama umirali, ali zaslužuju da se njihova žrtva poštuje, njihov grob uredi i obilježi te se konačno sazna istina o njihovom stradanju kako im se ne bi nanosile nove nepravde manipuliranjem njihove žrtve.