Slavonija, Srijem i Baranja prepune su skrivenih potencijala

doc. dr. sc. Domagoj Tomas, Filozofski fakultet J. J. Strossmayera, Osijek

 

 

 

Ponedjeljak, 7. lipnja

Ustaljenim prijepodnevnim ritualom ispijanja kave otvaram prilično zahtjevan radni tjedan. Dnevna rutina kofeinskog aranžmana, nekada davno započeta kao prilika za druženje i razmjenjivanje mišljenja, postala mi je u međuvremenu inspirativan individualni čin dokolice, s naglaskom na odmor u tišini, uz promišljanja, preispitivanja i organizaciju budućih aktivnosti. Kava je, mnogi će reći, racionalističko piće, koje razbuđuje i bistri um, omogućuje višu razinu koncentracije i usredotočenosti potrebne za najrazličitije djelatnosti, što ju ponedjeljkom čini nadasve korisnom. U paketu uz kavu često idu i novine kao izvor informacija, ali i moćno sredstvo promidžbe. Čitajući današnje dnevne novine, bez obzira radi li se o tiskanom ili elektroničkom izdanju, teško se oteti dojmu posvemašnje trivijalizacije, spektakularizacije i općega srozavanja kvalitete medija. Jesu li mediji ogledalo društva? Ili je današnje društvo velikim dijelom medijski nusproizvod? Relativno nedavno naše su se vodeće političke figure nadmetale pokazivanjem mišića putem virtualnih društvenih mreža, što je rezultiralo viješću koja je u tom trenutku punila medijski prostor, potvrđujući tako zapažanje Johana Huizinge o jačanju puerilizma u društvu, kao ponašanja svojstvena normama pubertetskoga doba. Pristajemo li kolektivno biti taocima nezrelih pubertetlija?

 

Utorak, 8. lipnja

Kada neka osoba odluči podići ruku na sebe kako bi si oduzela život, tim fatalnim činom ne odbacuje samo veliki dar života, već stavlja težak uteg oko vrata svim svojim bližnjima, posebno članovima uže obitelji, koji se toga utega više nisu u mogućnosti potpuno riješiti. Čin samoubojstva doima se još tragičnijim što je osoba mlađa, bez obzira na to radi li se o nepromišljenoj reakciji na vanjski podražaj ili promišljenom činu uslijed dugoročne egzistencijalne krize. Tuga, bol i očaj osjećaji su koji u tim trenutcima nadvladavaju bilo kakvu mogućnost utjehe. Jesmo li u stanju u svojoj okolini na vrijeme prepoznati one koji se nalaze u egzistencijalnom vakuumu prije kulminacije toga stanja? Kako im pristupiti? Gdje ih uputiti? Možemo li uopće reagirati na pravi način u takvim situacijama? Viktor Emil Frankl rekao bi da svaka živuća osoba ima određeni motiv za život, odnosno smisao života, samo ga je nekad potrebno terapijski osvijestiti, jer bi si u suprotnom ta osoba već ranije oduzela život. Taj uspješni koncept koji je razvio nazvao je logoterapijom. Nažalost, mladoj osobi čijem sam posljednjem ispraćaju danas prisustvovao više nitko ne može pomoći.

 

Srijeda, 9. lipnja

Nastavak burnoga radnog tjedna vodi me iz Osijeka na Veleučilište Lavoslav Ružička u Vukovaru, kako bih sudjelovao na predstavljanju knjige o kulturnom identitetu Vukovara, u izdavačkom aranžmanu Državnoga arhiva u Vukovaru i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Prekrasan, vedar i pomalo vruć kasnoproljetni dan tjera me da potražim mjesto u hladovini, dok čekam dolazak domaćina. Ugodno iznenađen dobrim odazivom publike, koja se očito zaželjela sličnih događanja uslijed njihove dugoročne redukcije u aktualnim globalnim pandemijskim uvjetima, uživao sam u ukazanoj prilici da još jednom nešto više kažem o gradu za koji sam ujedno i snažno obiteljski vezan. U svakom slučaju, urbane prostore koji imaju složenu i bogatu identitetsku strukturu, poput Vukovara, ponekad je vrlo zahtjevno, ali svakako izrazito poželjno iznova znanstveno i akademski interdisciplinarno propitivati. Vučedol, srednjovjekovni slobodni kraljevski grad Vukovar, obitelj Eltz i vukovarsko vlastelinstvo, baština obitelj Paunović, Tomáš Baťa i borovski Bata-ville te brojni znani i neznani heroji Domovinskoga rata samo su neki od prepoznatljivih vukovarskih simbola, dok prožimanje i suprotstavljanje nacionalnih, vjerskih, klasnih te modernih supkulturnih identiteta na tom prostoru predstavljaju vrlo zanimljive, ponekad teško shvatljive, a u novije vrijeme i tragične procese. Jesmo li ih kao društvo zrelo promislili i osvijestili? Hoće li ova knjiga pomoći u tome?

 

Četvrtak, 10. lipnja

Ponekad preferiram druženja s ljudima, a kada ih se zasitim, okrećem se knjigama. Nakon prijepodnevnoga druženja uživo sa studentima na ispitnim rokovima i ranopopodnevnoga virtualnog druženja s kolegama na znanstvenom skupu o iseljeništvu u Mariji Bistrici, pronašao sam mirnu terasu u hladu, prikladnu za druženje s kavom i knjigama, koje sam, po običaju, posudio u gradskoj knjižnici. Iskoristio sam tako priliku i da dovršim čitanje Tiranije kajanja Pascala Brucknera, zanimljivoga eseja o zapadnjačkom mazohizmu. Čini mi se da je Bruckner u pravu kada govori da bi se ne samo Zapad, već i bliskoistočna arapska civilizacija te drugi svjetski baštinici imperijalnih sila trebali ogledati u zrcalu postkolonijalne kritike. Nadam se da nadolazeća jesen označava kraj dehumaniziranoj virtualnoj distopiji, u koju smo ubrzano počeli tonuti zbog globalnih pandemijskih okolnosti, pa da se rasprava o toj temi povede i uživo u akademskom ozračju. U svakom slučaju, i studenti i profesori zasitili su se rada na daljinu, no kako će se ponašati virus?

 

Petak, 11. lipnja

Održavajući naviku informativnoga pregledavanja portala Hrvata u BiH, nailazim na tekst sarajevskoga intelektualca Ivana Lovrenovića, koji govori o vulgarnom političkom populizmu Željka Komšića, konkretno o njegovom očajničkom pokušaju političke legitimacije nedavnim posjetom Franjevačkom samostanu u Jajcu u kojemu se čuvaju navodni ostatci posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Niz se paradoksa krije u okolnostima toga igrokaza odavno raskrinkanoga uzurpatora političkih prava Hrvata u BiH i marionete velikobošnjačkoga hegemonizma, čije je političko djelovanje uspjelo do kraja zatrovati hrvatsko-bošnjačke odnose. Nejasno jedino ostaje opetovano sudjelovanje dijela bosanskih franjevaca kao paradne pratnje tom vodonoši SDA, lokalne ekspoziture Erdoganova (neo)osmanizma. Bosanski franjevci s pravom se smatraju nositeljima identitetske tradicije srednjovjekovne Bosne, čija je tadašnja državnost dokinuta osmanskom okupacijom, dok bi krhka moderna državnost BiH, održavana na aparatima međunarodne zajednice, mogla stradati upravo pred iživljavanjem SDA i Komšića nad Hrvatima. U nizu paradoksa fascinira i Komšićeva sklonost jednom srednjovjekovnom katoličkom monarhu kao temelju državnosti, s obzirom na to da se više puta jasno odredio kao moderni ateist i titoist. Mogao bih nastaviti i dalje s paradoksima BiH, ali svaki trenutak počet će utakmica pa uključujem TV. Konačno počinje odgođeni Euro!

 

Subota, 12. lipnja

Dočekavši konačno vikend, začinjen subotnjim roštiljem i druženjem na vikendici u Erdutu, razmišljam o neiskorištenim potencijalima kontinentalnoga turizma. Dunav, srednjovjekovna utvrda, vino, dvorac Adamović-Čeh, granični prijelaz i vikendaško naselje čine erdutski mikrosvijet, sasvim dovoljan za tjelesnu i duhovnu regeneraciju od urbane užurbanosti. Slavonija, Srijem i Baranja prepune su takvih, ponekad skrivenih i nerazvikanih lokacija. U cjelini, zajedno s Bačkom, Banatom te drugim panonskim regijama čine srednjoeuropski prostor, koji je samo u 20. st. iznjedrio mnoge intelektualne i književne veličine. Josef Škvorecký, Milan Kundera, Vaclav Havel, Béla Hamvas, Sándor Márai, István Bibó, György Konrád, Danilo Kiš, Edvard Kocbek i Herta Müller samo su neki od njih koji pripadaju srednjoeuropskom kanonu. Većina njih zrelo je promišljala srednjoeuropski identitet, njegove okvire i obilježja te pitanje vlastite pripadnosti tom identitetu, iz kojega su crpili nadahnuće. Koliko uopće Hrvati promišljaju, prepoznaju, duhovno-intelektualno baštine i izgrađuju taj identitet? Nije li stiglo vrijeme da ozbiljnije ulože u obnovu mostova prema srednjoeuropskim susjedima i potencijalnim političkim saveznicima, pomalo zapuštenima nakon Prvoga svjetskog rata?

 

Nedjelja, 13. lipnja

Dok na Antunovo automobilom prelazimo cestovni most na Dravi u pravcu Baranje, razmišljam o obližnjem gradilištu najmodernijega nogometnog stadiona u Hrvatskoj, budućega doma NK Osijeka, čije otvaranje s nestrpljenjem očekujem. Nadam se da će ponovni uzlet osječkoga nogometa posljednjih sezona biti okrunjen barem ovogodišnjim ulaskom u grupnu fazu Europske konferencijske lige, a dogodine možda i naslovom hrvatskoga prvaka!? Ipak, današnji dan pripada prvoj utakmici hrvatske reprezentacije na tekućem Euru, i to s moćnom Engleskom. Neobično, no u našem obiteljskom svijetu čak ni to nije događaj dana ovoga puta! Četrdeseta obljetnica braka mojih roditelja s pravom je zasjenila sve ostalo pa ju je valjalo dostojno i obilježiti. Nakon dugo vremena na jednom se mjestu skupilo nešto rodbine i kumova, uz uobičajen slavonsko-baranjski domjenak, upotpunjen ribljim i mesnim delicijama. Nakon ugodnoga druženja uslijedio je nešto raniji razlaz, potaknut poslovičnim nogometnim fanatizmom kod Hrvata. Minimalan poraz od Engleza nije previše zabolio, a prilika za prolazak u skupini i dalje je realna. Čekamo petak i Češku…