Svi su srpski zločinci osuđeni u Haagu, ako prije nisu umrli, Haag više i nije Haag nego Mehanizam, pomalo sprema kovčege (još je jedan slučaj u tijeku), ostali koji su ubijali, silovali i palili slobodni su ljudi i uvježbavaju srbijansku vojsku. Pravda je zadovoljna (zadovoljena), jadni stari Mladić je žrtvovan da bi republika srpska živjela, odnosno da bi se Srbija proširila na velik dio Bosne i Hercegovine
Vrućine i pljuskovi, jednu je pljusku dobio i francuski Macron, ali se nije skljokao. Drznik osuđen na dva mjeseca, sada barem znamo koliko stoji jedna pljuska. Oštećeni se ipak pojavio na skupu G 7 koji okuplja sedmoricu veličanstvenih, premda bi za ovaj svijet bilo bolje da postoji G 10 s uključenom Rusijom, Kinom i Indijom. No sada jest kako jest, G 7 je transatlantska krema, stigao i Biden koji vraća Ameriku u multilateralu, a iskrcao se u pratnji vojske Sjedinjenih Američkih Država, što vidljive što nevidljive. Zapad se sjedinjuje u strahu ne toliko od Rusije i Srbije, koliko od Kine i njezina puta svile, nimalo svilenog, pa smišlja novu strategiju da ne bi u budućnosti doživio Tiananmen u europskim i američkim gradovima. Srbiju sam spomenuo samo karikirano, premda baš njezina nezajažljivost može biti povod za neki, nedajbože, veći sukob. Ne će valjda, ondje više nema zločinaca, kao ni u cijelom srpskom svetu. Svi su osuđeni u Haagu, ako prije nisu umrli, Haag više i nije Haag nego Mehanizam, pomalo sprema kovčege (još je jedan slučaj u tijeku), ostali koji su ubijali, silovali i palili slobodni su ljudi i uvježbavaju srbijansku vojsku. Jadni, stari Mladić osuđen je na doživotnu robiju, premda je samo radio svoj posao, kako drže u Banja Luci i Beogradu. Možda je malo pretjerao u Srebrenici, ali se u Hrvatskoj ponašao razborito i profesionalno, zaključili su također u Mehanizmu ili u nekoj drugoj mehani, ako su stradali hrvatski gradovi i hrvatski ljudi, nije to neki grijeh, Hrvati se ne računaju. Da su mehaničari uzeli u obzir Mladićeva divljanja po Hrvatskoj, mogao je dobiti dvije doživotne kazne – i u tomu je trik.
Jedna doživotna može se s vremenom, kada bude sve zaboravljeno, nekom plemenitom gestom ipak pretvoriti u vremensku, a to će se i dogoditi ako stari Mladić doživi. Moguće je, bit će smješten u elitni zatvor, s dobrom medicinskom njegom. Ili se Mladiću nije sudilo za zločine u Hrvatskoj zato što su se Hrvati obranili, pa čak i prešli u napad. Mehanizam smatra da je Mladiću kazna već to što u Hrvatskoj nije uspio, pa se zato tim dijelom njegova lika i djela nisu bavili.
Eto, pravda je zadovoljna (zadovoljena), jadni stari Mladić je žrtvovan da bi republika srpska živjela, odnosno da bi se Srbija proširila na velik dio Bosne i Hercegovine, te uz malo bombardiranja opet stala na noge lagane i bacila oko na drugo oko, to jest treću “srpsku državu“ Crnu Goru, a ići će i dalje sve dok tzv. međunarodna zajednica ne progleda, kasno kao i uvijek. Je li na skupu G 7 bilo razgovora o balkanskim predjelima? Navodno jest. Kad god u povijesti razgovora o tom području nije bilo, loše je završilo, ne mislim samo na sarajevski atentat. Onaj drugi, beogradski atentat ovih je dana opet u fokusu, poradi 150 obljetnice rođenja Stjepana Radića (11. lipnja) koju je Hrvatska seljačka stranka obilježila na veličanstven način, valjda u nekoj samoborskoj birtiji, bez nazočnosti medija i u epidemiološkom broju – Beljak plus tri haesesovca, s velikim razmakom, to jest odmakom od Stjepana Radića. No dobro, HSS je otišao (odveden je) u povijest, završile su ondje i mlađe stranke sklone samoubojstvu. Poseban je slučaj podosta drevne partije, sljednice KP pod imenom Socijaldemokratska partija, pred čijom su grobnicom nedavnih dana paljeni lampaši. Ostati na političkoj pučini bez ideologije, isto je kao ostati bez jarbola, jedra i kormila, a to se u bližoj budućnosti lako može dogoditi i suparničkoj stranci navodno desnoga centra, koja se za sada drži ploveći na staroj slavi iz doba stvaranja moderne hrvatske države i glasovima birača iz manjih sredina do kojih teško stižu informacije, ali i oni se već pitaju kako to da jedna hrvatska stranka ne može i ne će koalirati s drugom ili trećom hrvatskom strankom, a hoće sa srpskom. Tako se vraćamo do Radića i njegova nesretnog eksperimenta s hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je završila hrvatskom neslobodom i beogradskom salvom metaka iz Račićeva pištolja.
Pustimo to, za sada. Ima Hrvatska i drugih briga. Ona s covidom je donekle manja, čak i znatno manja, ljudi se raspustili kao mala djeca i sjede na trgovima kao golubovi. Pa kako su djetinjasti, misle da je virus zauvijek nestao i sve više njih odbija cijepljenje, vide uz to da cjepiva imaju nuspojave pa ne žele riskirati. Da se takva situacija izbjegne i što više ljudi bude procijepljeno, postoji više načina. Barem dva, mrkva i batina. Mrkva: cijepljenik dobiva album sa sličicama nogometaša, a svaki stoti ulaznicu za jednu utakmicu Euronogometa. Može se besplatno dijeliti pivo, možda uz pivo kakav hamburger ili ćevapčići, pa besplatni jednodnevni izleti na more ili jezera itd. Druga je mogućnost batina, u kombinaciji s prvom – ekipa upada na svadbe i cijepi sve koji nemaju potvrdu. Ili čeka pred pučkom kuhinjom, a kada se gladni okupe – s njima u covid autobus. Treće: policija skuplja po ulicama necijepljene i odvodi ih na izolirani otok gdje stručnjaci rade na preodgoju neodgovornih. Nakon deset dana svi će neodgovorni izjaviti da žele cjepivo, bilo kakvo, može i protiv tetanusa. Može i ono povučeno iz prodaje jer su se u bočicama našli neki sastojci koji se nisu trebali naći. I prije svega, ugasiti društvene mreže, budući da šire informacije koje normalni mediji skrivaju. A to da se cijepe djeca, malo me je kosnulo. Sada roditelji imaju novi adut: “Ako ne budeš dobar/dobra, vodit ću te na cijepljenje.”
Vukovci i hrvatski jezični standard
Naslov je to opsežnoga (gotovo 900 stranica) znanstvenog djela dr. Nataše Bašić, s podnaslovom Hrvatski u srpskohrvatskom tijesku. (Naklada Fakulteta hrvatskih studija, urednik Mario Grčević). Sjajna jezikoslovka s polemičnim nervom, napisala je antologijsko djelo koje postaje neizostavnom lektirom za svakoga tko želi ući u sve pore ove teme, najsloženije u novijoj povijesti hrvatskoga jezika i jezikoslovlja te i danas rađa prijeporima, kako kaže autorica u uvodnoj Riječi čitatelju. Sažimanje na kratak osvrt u okviru ove kolumne bilo bi nekorektno prema velikom trudu i znanju uloženom u knjigu, pa sam se odlučio na prikaz u nekoliko nastavaka. Danas samo o uvodu, gdje se razvija povijest “nenaravnih dodira hrvatskoga sa srpskim jezikom” (citat) od austrijskih i austro-ugarskih pokušaja na području Vojvodine do jugoslavenskih napora da se hrvatskom jeziku oduzme identitet nasilnom srbizacijom, s krajnjim ciljem da se Hrvati pretvore u “Srbe Rimskoga zakona”, njihov jezik u srpski južnog izgovora. Vuk Karadžić (potican od Kopitara i Miklošića) bio je još vučić (ha) prema hrvatskim vukovcima (hijenama) koji su na prijelazu 19. u 20. stoljeće razarali hrvatski jezik, poglavito Maretićev kulturocid skupa s Broz-Ivekovićevim rječnikom. Zanemarena je, namjerno, cijela hrvatska književnost, a kao temelj uzet “okamenjeni jezik pučkih umotvorina”.
Nataša Bašić nabraja šest naraštaja vukovaca, od 19. stoljeća do danas kada nisu nestali, naprotiv. U prvom su dva Brlića i Augustinović, u drugom Đuro Daničić, Budmani, Kušar i Zore, u trećem i najuspješnijem Tomo Maretić, Ivan Broz, Franjo Iveković i Mirko Divković, u četvrtom Milan Rešetar, Petar Skok, Musulin i Boranić, u petom (sada već u komunističkoj Jugoslaviji) Ivan Brabec, Hraste i S. Živković. Najistaknutiji vukovci šestoga naraštaja su Dubravko Škiljan (pokojni) i još aktivna (dabome) Snježana Kordić, s tim da se “vukovski tragovi mogu naći i u Gramatici hrvatskoga jezika objavljenoj 2005. autora Josipa Silića i Ive Pranjkovića”.
Da, tragovi su i dalje vidljivi, tragovi agresije koja traje zamalo dva stoljeća i ne jenjava, o čemu svjedoči i nedavna (bez obzira na to što je neslavno propala) deklaracija ili tako nešto o nekom zajedničkom jeziku. S tim u svezi, čitam u hrvatskom dnevnom tisku razgovor sa srpskim piscem Basarom koji kaže da su pisci (većina) barabe, slažem se, da je Milošević samo ispunjavao “projekte Dobrice Ćosića i ostalih idiota iz one Akademije”, da Handke radi budalu od sebe, Srbi ga vode ko mečku po vašarima, slažem se, ali onda isti taj pisac otkriva da je potpisnik peticije o zajedničkom jeziku, doduše preko volje jer je jasno kao dan da je riječ o istom jeziku. I tako se spušta mrak, dočim se potegne jezik. Jedan jezik, jedan narod, jedna država, jedan vođa.
Ako je tako, jasno kao dan, mogao je intervjuist pitati zašto su onda Srbi ubili dr. Šretera. Ne spominjem Šretera slučajno. Naime, dr. Nataša Bašić posvetila je knjigu “Vukovci i hrvatski jezični standard” uspomeni na hrvatskoga mučenika, humanista i dobrotvora, ubijenog 1991. U Domovinskom ratu zbog hrvatskoga jezika.
I dodatno moje pitanje: što će i čemu će onda srpski Dnevnik na HTV-u, kako se iz nekih medija doznaje? To jest da je u pripremi, pozor, sad.
Kao što rekoh, o impresivnoj knjizi N. Bašić još ću pisati u sljedećim kolumnama. Nadam se da vas je i ova crtica zaintrigirala.
Euro nogomet
Igraj moja Hrvatska, ali i koji pogodak ne bi bio na odmet. Hrvatska nije klečala ni prije ni za vrijeme utakmice s Englezima. Još smo tu, do finala ima još dana.