Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH, Ministarstvu kulture i medija RH; Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, saborskim zastupnicima, povjesničarima, politolozima, medijima, svima…
Pomislili smo da se radi o nekakvoj neslanoj šali, no prijedlog novog izbornog kolegija na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu glasi: „Hrvatska radikalna desnica (1989.-2019.)“, a kolegij bi trebao voditi prof. dr. sc. Ivo Goldstein na studiju jednopredmetnog diplomskog studija povijesti i njime bi se studenti uvjerili u to kako je „pravaštvo kao politička desnica nužno vezano uz ideološki radikalizam“. Kolegij bi pohađalo 40 studenata, a u programu je navedeno kako će kolegij studente: „osposobiti za razumijevanje problematike političkoga organiziranja na desnoj strani političkoga spektra u nacionalnom i širem europskom kontekstu.“ Uz to će moći: „upoznati ideologiju desnog radikalizma u Hrvatskoj, analizirati politiku povijesti hrvatske desnice te njezinu ulogu u oblikovanju nacionalnog identiteta“.
Znanstveni suradnik prof. Goldsteinu na tom kolegiju bio bi ili bit će dr. sc. Velimir Veselinović, koji se uglavnom bavi pravaškim pokretom i Hrvatskom strankom prava kroz prizmu desnog radikalizma i populizma, a studenti će sadržaj kolegija proučavati na temelju literature o desetotravanjskim komemoracijama nakon 1990.-ih i promatranju obilježavanja bleiburške tragedije kao proizvoda radikalno desne ideologije, itd. a u tom kontekstu Veselinović je godine 2016. objavio rad o odnosu Franje Tuđmana i pravaša.
Koliko netko kao navedena dvojica profesora mogu biti neutralni i objektivni, ako i u ovim danima pripremaju tribine na kojima nastupaju „ukrašeni“ crvenom zvijezdom, simbolom lijevog totalitarizma, a Goldstein je s povjesničarima Klasićem i Jakovinom prije nekoliko godina potpisao deklaraciju „Obranimo povijest“, zajedno s Vesnom Teršelič, Draganom Markovinom a na prijedlog beogradske udruge Krokodil i pod nazivom „Tko je prvi počeo“ te s podnaslovom „Povjesničari protiv revizionizma“. Pod revizionizmom oni podrazumijevaju optuživanje drugih za iskrivljavanje slike o prošlosti, što zapravo sami rade! Paradoks je u tome da navedeni profesori rade u Hrvatskoj i trebaju se baviti hrvatskom poviješću, što navodno i rade, ali zapravo daju potporu izvrtanju teza i otvaraju prostor za optužbe protiv Hrvatske, na gotovo pučki način: e da se povijesni revizionizam koristi kako bi se održavali stari i stvarali novi mitovi, jačali stereotipi, razvijale predrasude i mržnja prema susjedima… Moramo pri tom naglasiti da su navedeni sveučilišni profesori iznimke među povjesničarima u državama bivše Jugoslavije, jer jedino oni za povijesni revizionizam optužuju zapravo i jedino državu u kojoj žive i u kojoj su se vjerojatno rodili, te u njoj primaju i plaću u hrvatskim novčanicama kunama! Sve ostalo su priče, kako se u svim državama nastalim nakon raspada SFRJ najviše manipuliralo s poviješću Drugog svjetskog rata, bla bla…
Zašto bi im sada bio dodijeljen još jedan kolegij, kako bi studente mogli educirati o tome kako je u Hrvatskoj cvjetalo pravaštvo, a da bi mogli povući istoznačnicu s „ustaštvom“?
A i u hrvatskom javnom prostoru je bilo dostatno pojašnjavanja korištenja pojma ili sintagme: povijesni revizionizam, i s politoloških i s povijesnih aspekata, kao i jezikoslovnih. Tako ju je npr. dodatno pojašnjavao i dr. sc. Jure Vujić:
„Kada je riječ o pojmu ‘revizionizam’ treba ponajprije pojasniti neke semantičke nejasnoće. Pojam revizionizam (iz latinskoga: revidere – ponovno pogledati) označava pokušaje ponovne procjene ili reinterpretacije do tada od većine kao valjanih priznatih spoznaja ili stajališta na području povijesti, politike ili znanosti ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja. Dakle, svaki revizionizam službene povijesti omogućuje unaprjeđenje u pronalaženju istine, a revizionizam je kritička metodologija koja je svojstvena svakoj ozbiljnijoj povijesnoj znanosti. Stoga optužba za tzv. hrvatski revizionizam je smiješna i znanstveno potpuno neutemeljena. Revizionizam kao povijesna metoda nastaje krajem XIX. stoljeća s francuskom aferom i Dreyfusovim procesom, kao idejnim pokretom koji je tražio reviziju procesa Dreyfusa, francuskoga časnika optuženog za špijunažu.”
Dakle, povijesni revizionizam se u Hrvatskoj izjednačuje i poistovjećuje s negacionizmom, što je zapravo politički opasno i znanstveno neispravno! A isto tako je neispravno negacionizam vezati uz desnicu i samo desnicu na političkom spektru, jer postoji i ultraljevičarski negacionizam koji se temelji na političkom konsenzusu oko antifašizma i koji u biti opravdava počinjenje masovnih zločina u ime antifašizma, dajući im time legitimitet. Negacionizam je pravno zabranjen i podliježe sankcijama u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Izraelu, Litvi, Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Švicarskoj, te posebnim zakonima poput zakona Gayssot u Francuskoj.
A da je prof. dr. sc. Goldstein isključiv dokazuje i njegovo mišljenje o Rezoluciji Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe iz rujna 2019., koja se nastavlja i na prethodnu Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006., zatim uzima u obzir i prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu usvojenu 3. lipnja 2008.; uzima u obzir i Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu… od 2. travnja 2009., itd.
U navedenoj Rezoluciji Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe iz 2019. navodi se između ostaloga:
„H. budući da se europska tragična povijest ne smije zaboraviti kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji za pomirenje koje počiva na istini i sjećanju;
I. Budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;
te u nastavku, između ostaloga, ista Rezolucija donosi:
3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi.
Pitanje za sve nas glasi: smiju li sveučilišni profesori, povjesničari ili bilo tko u obrazovnom procesu biti pristrani, biti „zadojeni“ bilo kojom i bilo kakvom ideologijom ili politikom ili je njihova zadaća obrazovati slobodnomisleće ljude, neopterećene totalitarizmima i njihovom simbolikom, kako bi mogli sagledati pogrješke i zloporabe bilo kojeg političkog sustava, u bilo kojem povijesnom razdoblju?
To bi trebala biti uloga obrazovanja: edukacija, ne manipulacija i isključivost, što na primjeru povijesnih razmatranja nije nimalo bezazleno, nije li tako? Zašto bi se odobrio jedan takav kolegij, u tom smislu, s potpuno i dokazano pristranim i „jednosmjernim“ predavačima?